Ćopine karikature nisu štedjele nikoga – neke bi se mogle primijeniti i danas

Karikatura je u ne tako davnoj prošlosti bila neizostavan dio novina koja je na sebi svojstven način znala “ubosti” u osinje gnijezdo, na inteligentan način isprovocirati, a uz to i nasmijati.

Doduše, s dolaskom novih medija, ali i ranije izbačena je sa scene, no njen značaj ostaje neupitan. 

Karikatura je bila toliko popularna da su čitatelji jedva čekali novi broj lista kako bi se pronašli u nekoj svakodnevnoj situaciji u kojoj se sami nalaze. Naravno, tu je karikatura bila najjača, ujedinila bi “obične” ljude oko određene problematike o kojoj se glasno i jasno treba govoriti.

Rađanjem nove generacije i modernizacijom cjelokupnog načina izvještavanja, fokus je prebačen na neke druge stvari, ali ne možemo da ne izrazimo žaljenje za iščezavanjem jedne ovako potrebne i krucijalne društvene kritike. Pogotovo u današnje vrijeme, koje je za razliku od prijašnjeg, slobodnije i “demokratskije.” Ili pak nije?

Kako ste neki od vas možda već i upoznati, a ako niste, sada ćete biti, Digitalni arhiv Široki Brijeg objavljuje crtice iz širokobriješke prošlosti kojih se rado prisjećamo, a ne tako davno na njihovoj stranici osvanula je i karikatura iz glasila nezavisne javnosti Vrisak.

O “Vrisku” i njegovim počecima

Radi se o glasilu koje je 1990-ih pokrenuo širokobriješki novinar Miljenko Karačić, zajedno sa suradnicima, a osim raznih rubrika, posebno je prepoznatljiv postao po svojim karikaturama koje su kritički komentirale društvene i političke situacije iz tog vremena.

Imali smo čast razgovarati s gospodinom Karačićem, ali i još jednim poznatim novinarom iz Širokog Brijega Markom Knezovićem – Ćopom, čije su karikature krasile ovo glasilo, a koji je na svojevrstan način oblikovao ovaj, možda manje poznat dio novinarstva.

Pred početak demokratskih promjena, 1990.-1991., Široki Brijeg je bio u medijskoj blokadi, pa smo odlučili pokušati to razbiti. Vrisak je odlučila pokrenuti skupina ljudi koji su bili suradnici nekih novina koje su izlazile prije rata, školovani ljudi, intelektualci s bogatim životnim iskustvom i nekoliko par nas mlađih, prisjetio se Karačić za Jabuka.tv novine koja je izlazila dvaput mjesečno, a vrlo brzo je stekla popularnost, ne samo na području Širokog Brijega i Hercegovine, nego i u inozemstvu.

Priča nam kako su stanovnici Širokog Brijega nestrpljivo iščekivali kada će se “Vrisak” pojaviti na kioscima, a pretplatnike su imali u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, pa čak i dalekoj Kanadi i Australiji. Posebno je zanimljiva i anegdota u kojoj su naši ljudi švercali određenu količina novina iz tiskare i prodavali ih nedjeljom nakon mise u Stuttgartu. Toliko je bilo zanimanje čitatelja, a još veći entuzijazam ljudi koji su radili na tom listu.

Osim Karačića i Ćope, bila su tu velika novinarska imena i stručnjaka u svom području poput profesora Andrije Zeljke koji je bio prvi glavni urednik lista, zatim Jozo Pavković koji je danas glavni urednik Večernjeg lista za BiH, profesorica hrvatskog jezika i knjiženosti Blanka Kraljević…a kasnije se taj broj povećavao. Stalni suradnik bio je i fra Ante Marić, veliki povjesničar koji je znao sve o Gimnaziji i Crkvi na Širokom Brijegu.

Počeli su kao lokalne novine koje su tiskane u nakladi od oko 3.000 primjeraka, priča nam naš sugovornik, a zatim su kako kaže “od pionirskih koraka stigli do jedne ozbiljne novine.” Nije teško zaključiti da su to uspjeli zahvaljujući činjenici da su imali izrazito profesionalan pristup uz “pisce” raznih profila od kojih je svatko dao svoj individualan doprinos.

Nakon ukupno 65 brojeva, dobili su poziv da pokrenu nešto ozbiljnije, pa je tako “Vrisak” prerastao u Hrvatski list – tjednik koji je pokrivao cijelu Herceg-Bosnu.

Životna priča Miljenka Karačića – novinarske ikone koja je oblikovala generacije

Kada danas prelistam neke brojeve i usporedim s današnjim novinama, shvatite s kakvom smo mi tada primitivnom tehnologijom radili, to je nevjerojatna kvaliteta. Mi smo imali sve žanrove, sjajne reportaže, komentare, osvrte, pratili smo sve od vojske, politike, kulture, sporta, zabave…imali smo i nekoliko jakih kolumni koje su pisale ugledni novinari tog vremena, kazao nam je Karačić i dodaje kako bi se ta novina danas trebala pokazivati studentima novinarstva.

Karikatura kao kritičko oružje

Vratimo se mi na karikaturu za koju je bio zadužen Ćopo, a koji je prema Karačićevim riječima “vrstan crtač i čovjek s puno duha”, u što smo se i sami uvjerili.

Karikatura je jedan žanr koji je praktično bio neizostavan dio najpoznatijih svjetskih listova, mi smo odmah na početku prihvatili taj žanr zahvaljujući najprije Marku Knezoviću – Ćopi. On je zapravo imao iskustvo rada u nekim listovima prije rata, tako da je on dao sebe u to. Nije baš bilo lako jer ima čovjek ideja koje nije baš bilo zgodno objaviti, izjavio je za Jabuka.tv Miljenko Karačić i dodao:

Sama riječ karikatura dolazi od lat. riječi karikare – pretjerano se šaliti, istaknuti neke osobine, a Marko je u tome uspijevao. 

Bilo je to ratno vrijeme, u kojem nije bilo zgodno, pa praktički ništa, a kamoli doći do fotografije, i upravo tu je “uskakala” karikatura. Ipak, priča Karačić, iako karikatura sama po sebi preuveličava neke karakterne crte, ne bi trebalo prijeći određenu granicu i vrijeđati ljude.

Postoji više vrsta karikatura, portret i tematske, mi smo imali sreću da je Marko bio dobar i u jednoj i drugoj kao sjajan čovjek likovnog izričaja. Dobro nam je došlo i za ilustraciju određenih osoba jer u to vrijeme nije bilo zgodno doći do fotografije, pogotovo ako smo radili intervju s nekim osobama izvan Širokog, a nismo imali fotografije, objašnjava naš sugovornik i prisjeća se također i vrhunskog majstora karikature Rudija Stipkovića koji je za par minuta mogao nacrtati čovjeka da “bolje ne bi izgledao ni na slici.”

Karačić o Ćopinim karikaturama u “Vrisku”

A prisjetio se također sjajnih Ćopinih karikatura koji je kritizirao društvenu zbilju Širokog Brijega na jedan duhovit načina, a nije se libio kritizirati kako lokalnu tako ni vlast na široj razini.

Radio sam intervju s Jagom Lasićem, tadašnjim predsjednikom općinske vlade, jer je tada bilo izvršno vijeće općine. Ovdje je u Širokom bio veliki problem kioska koji su radili bez ikakvih dozvola, ljudi su se snalazili kako su znali, niti je tu bilo higijenskih uvjeta…Određeni ljudi su počeli razmišljati da se počne neki rez. U tom intervjuu Lasić je rekao kiosci lete za tjedan dana. Ćopo je uradio karikaturu gdje su ispred Jage Lasića kiosci s krilima, a on govori iš, iš. Naravno, nisu uklonjeni još dvije, tri godine, priča nam kroz smijeh.

Osim te karikature, u sjećanju mu je ostala urezana i kako kaže “pomalo brutalna, ali jako slikovita” karikatura.

Jedan ugledni političar Dražen Budiša izjavio je u to vrijeme da su snage HVO-a srušile jednu džamiju u Livnu što nije bila istina. Dobio je krivu informaciju očito, a u to vrijeme je bila baš jedna teška optužba, i on to nije opovrgnuo. Ćopo je napravio crtež džamije, na vrhu stoji Budiša s megafonom, a dole ljudi uzvikuju: Daj ne kaki, daj ne pišaj, siđi dole ne budišaj, tako da je taj termin budišanje postao sinonim za neiskazivanje istine, nasjedanje na neke laži, ispričao nam je Karačić.

Ćopo je na zadnjoj stranici “Vriska” imao i karikaturu popraćenu dijalogom u stihovima. Zvala se “Gango moja” , a dio svojih mnogobrojnih karikatura sročio je u istoimenu zbirku koja je, kaže Miljenko, “sjajan dokument vremena.” Tu zadnju stranicu “Vriska” Karačić posebno naglašava kao nešto sasvim originalno, jer je na toj stranici i pokojni Vladimir Pavlović, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, imao svoju kolumnu. Tom zadnjoj stranicom mogle bi se pohvaliti i europske metropole, ističe Karačić uz objašnjenje kako tu Ćopo nikoga nije štedio.

Upravo zato, smatra on, novina bi bila puno siromašnija da nije bilo karikatura. Također, mišljenja je kako bi ona mogla ponovno i zaživjeti, iako je danas velik pritisak na medije.

Imamo veće mogućnosti nego nekada, imamo likovnu akademiju u Širokom Brijegu u kojoj se svake godine pojavljuju nove generacije, umjetnici koje da ih je usmjeriti u taj žanr, bili bi uspješni kao ovi što sam spomenuo. Mlade generacije dokučuju neke stvari o kojima mi stariji nismo ni razmišljali. Vjerujem da tu ima potencijala, samo treba ljudima pružiti priliku, treba na neki način animirati ljude, jer i dan danas, najpoznatiji svjetski mediji nisu se odrekli tog žanra, kazao je širokobriješki novinar Miljenko Karačić za Jabuka.tv i zaključio: Ako slika govori tisuću riječi, sigurno karikatura govori dvostruko više.

Ćopini biseri i sjećanja

Razgovarajući potom s Markom Knezovićem – Ćopom zaključili smo da nam je lakše nabrojiti za koje sve novine nije crtao karikature i bio suradnik, nego za koje jest, što je sve radio, nego nije. Od karikatura, ilustracija, slikarstva, prosvjetnog rada, glume, novinarstva…

Sve je to Ćopo koji, kako smo već zaključili, nije prezao od nikoga i ničega. Upravo to, smatra, je jedna od glavnih osobina koje karikaturist mora imati – provokacija. Volio sam izazivati, kaže ovaj vrsni karikaturist za Jabuka.tv i nastavlja u svom stilu: Kritizirao sam ta događanja koja su bila u našem mjestu, bilo je i visoke politike, šta ja znam šta sam radio sve…

I sam se osvrnuo na rubriku “Gango moja”, za koju kaže, da je “mali stripić u stihu gdje bi nabubao neku pojavu koja se u to vrijeme događala, neki datum, praznik, otvaranje ili zatvaranje nečega”, a često se je koristio karikaturu za ukazivanje na probleme ekološke prirode.

Inače, završio je Školu primijenjene umjetnosti u Splitu. Upravo tu je stekao brojne prijatelje i kolege karikaturiste, a u studentskim danima u priličnoj mjeri je i živio od toga.

Nije mi nitko bio uzor, ali ima puno njih koji poznajem, pogotovo iz studentskih dana kada sam radio za Slobodnu Dalmaciju i razne listove. Cijenio sam Ota Reisingera, taj je bio svjetska marka i genijalac, tvrdi naš sugovornik koji naglašava kako je jako teško biti dobar karikaturist. 

Mora se tu poklopiti dosta stvari, pa tako Ćopo kaže kako je teško bilo naći nekoga kompletnog karikaturista kao što je to bio Reisinger, jer bi neki bili humoristični, a loše crtaju ili obratno.

Zatim se prisjeća masu humorističnih listova koji su bili prisutni u bivšoj državi, a s kojima je, naravno, surađivao. Od Ostena u Skopju, ljubljanskog Pavliha, beogradskog Ježa, novosadskog Veselog sveta, zagrebačkog Kerempuha, lokalnog lista Lištica, Oslobođenja…a najviše je objavio u Pometu – podlistak Slobodne Dalmacije koji je povremeno izlazio kao samostalna novina.

Sjećam se ’68. zove mene netko, kako su me našli Boga pitaj, iz Beograda, Dolazi neki Jovan Ristić, pravio “šarene” emisije, kao što radi Milić. Organizirali su neku večer gdje se pjevalo, snimalo, a mi karikaturisti smo pred publikom crtali. Proglašavali su i pobjednike, davali nagrade, napravili program od 45 minuta. Ovdje u Širokom je tada bilo možda pedeset televizora.

Pitam ja ovoga, kada će to ići, rekao je on meni za 20 dana ili mjesec. Skupilo se cijelo selo, puna birtija, ide emisija, gledam je ja iz Splita, nigdje mene, nigdje priloga. Kad ono zadnji prilog je taj bio, ali je sve bilo strpano u jednu minutu, priča nam kroz smijeh Ćopo i ističe kako su tada karikature bile toliko popularne da ste ih mogli vidjeti doslovno svugdje.

Nije lako biti karikaturist

Ico Voljevica, Mojmir Mihatov, Čedo Pocrnić, Vjekoslav Mejić, Slobodan Butir, Branko Efendić, Boris Lekić, Igor Rešan, neki su od brojnih karikaturista kojih se prisjeća Ćopo, a danas, tvrdi, stanje je nikakvo.

Novine i listovi izlazili su na sve strane, to su imala su mala mjesta, a novina koja nije imala karikature – tko bi to čitao, naglašava širokobriješki umjetnik za Jabuka.tv i dodaje da karikature nije nimalo jednostavno raditi.

Po čitav sam dan imao jedino to u glavi, što nacrtati, kako pogoditi, trebaš biti aktualan, treba dobro nacrtati, a tu je i originalnost, rekao je on zatim se prisjetivši jedne od karikatura koja je posebno podigla prašinu.

U Širokom Brijegu je bila jedna tvornica koja je bila vrlo uspješna – ciglana. Kad ono jednog dana zatvaraju ciglanu, razočaran si, razočarani radnici. Ja sam napravio karikaturu gdje je tvornica izgledala kao mrtvački sanduk, a načelnik općine, ovi iz komiteta, direktor tvornice nose taj lijes, lete suze…, ispričao je Marko Knezović – Ćopo u razgovoru za Jabuka.tv. 

Ono što je vrlo lako zaključiti promatrajući karikature iz tadašnjeg vremena je da bi se one zapravo mogle primijeniti i dan danas. Isti problemi, iste “muke”, a nema karikature, da ih barem na lakši način, uz humor, podnesemo.

Ćopo iz Širokog Brijega osebujna je ličnost: Iza njega je pola stoljeća svestranog rada

(www.jabuka.tv / Dajana Medić | Foto: Digitalni arhiv Široki Brijeg)