Životna priča Miljenka Karačića – novinarske ikone koja je oblikovala generacije

Doajen hercegovačkog novinarstva Miljenko Karačić u kolovozu je službeno otišao u zasluženu mirovinu.

Od 1992. godine pa sve do mirovine radio je na Hrvatskoj radioteleviziji dok za Sportske novosti nije prestao pisati još od 1979. godine.

Miljenko Karačić rođen je 11. kolovoza 1958. godine u Gornjem Crnču kod Širokoga Brijega. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a Ekonomski fakultet u Mostaru.

U velikom razgovoru za portal Jabuka.tv otkrio nam je kako je sve počelo, čime se bavio prije novinarstva, s kakvim izazovima se susretao te nam je podijelio nekoliko zanimljivih anegdota iz svoje bogate višedesetljene karijere.

Novinarstvo me je oduvijek privlačilo, želio sam ga studirati, međutim nisam imao mogućnosti iz jednostavnog razloga jer otac nije mogao podnijeti da odem negdje dalje, a studija novinarstva nije bilo prije Sarajeva i Zagreba. Tako sam upisao ekonomiju u Mostaru, ali uvijek sam maštao o novinarstvu i već kao student krenuo sam u te vode, kazao je u uvodu.

Hrabrost mu je puno toga donijela

Prvi novinarski posao nije dobio preko nekog natječaja ili na preporuku. Jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke, pripremio odličan materijal i samoinicijativno ga poslao Sportskim novostima. Sve ostalo je povijest…

Prvi put je to bilo 1979. godine kada sam za Sportske novosti napravio statističku obradu tadašnje Prve lige Jugoslavije s puno podataka, brojčanih, sve ono što se danas izbacuje kao statistika na svakoj utakmici uživo. To sam obradio pojedinačno po klubovima, kumulativno, napravio neke usporedbe i slično. Ispisao sam sve to rukopisom na listovima papira, spremio u kuvertu i poslao poštom računajući da bi to moglo biti zanimljivo. 

Jednog dana uzmem Sportske novosti i na dvije stranice ugledam sve te podatke. I dalje nisam bio svjestan da je to moje i gledajući te podatke vidim da su isti kao oni koje sam slao. Tek kada sam došao u stan vidim na vrhu stranice velikim slovima piše ”Pripremio: Miljenko Karačić”. To je bio za mene jedan šok. Novinar kada počinje i ako ima jednu malu crticu u novinama – sretan je. Ja sam imao dvije stranice u listu koji je tada izlazio u 600.000 primjeraka i to je za mene bilo izuzetno, rekao je Karačić o svojim početcima u razgovoru za portal Jabuka.tv. koji je ubrzo za spomenuti list počeo svakoga mjeseca raditi pregled najboljih igrača po svim pozicijama prema ocjenama drugih novinara ”Sportskih”.

Urednici ga hvalili, a smetao je sustavu zbog crkve

Veliki vjetar u leđa dobio je kada ga je u jednom izdanju Sportskih novosti nahvalio jedan od najvećih sportskih novinara bivše države.

Tu je bilo za mene puno ohrabrujućih stvari i poticaja. Naprimjer, svakog utorka u Sportskim novostima komentar je pisao tadašnji glavni urednik Zvone Mornar, koji je bio jedno od najvećih sportskih pera u bivšoj Jugoslaviji, i u jednom komentaru on spomene mene što mi je tada bio veliki poticaj.

Pisao je o tome kako je trenere nemoguće ocijeniti, bio je u dvojbi je li bolji Vlatko Marković, Ćiro Blažević ili Miljan Milanić. I onda u jednom pasusu kaže: ”To bi lako uradio naš suradnik iz Lištice Miljenko Karačić koji bi napravio kriterije, pretvorio ih u brojke i izračunao”, podijelio je Karačić za portal Jabuka.tv ovu zanimljivu crticu iz svoje karijere.

Svoj posao je radio odgovorno i profesionalno, no tadašnjoj komunističkoj vlasti smetalo je što ide na svete mise u crkvu.

U to vrijeme socijalizma, netko je iz tadašnjeg Komiteta poslao dopis da ja ne bih trebao pisati za Sportske novosti jer sam stalno u crkvi. Zvone Mornar je tada telefaksom odgovorio u Komitet u stilu: ”Da nam ovakve tekstove pošalje kardinal Kuharić, mi bismo ih objavili”. Tako da je to bio jedan šamar njima, ali jednostavno nije se moglo krenuti u te vode bez odobrenja tih struktura. Ja sam ustrajao i ostao tu iako je bilo tih nekih problema, priča nam naš sugovornik.

Karačić je završivši fakultet 1982. godine počeo raditi u Općini kao tržišni inspektor zadržavši se na toj poziciji tri godine te je još šest godina radio u Službi društvenog knjigovodstva (SDK). S obzirom da ranih samdesetih godina u Širokom Brijegu, tadašnjoj Lištici, nije bilo dostupnih medija, paralelno je sa svojim poslovima honorarno radio za sarajevsko Oslobođenje i mostarsku Slobodu, a ubrzo se počeo javljati i u program Radija Sarajevo radivši i na drugim temama osim sporta. A zatim je, paralelno uz novine, uslijedila televizija.

Karačić je autor pet dokumentarnih filmova za HRT među kojima je nagrađivani dokumentarac ”Divin krik s Vrana”. Uz to je autor monografije NK Široki Brijeg ”Zlatne godine” kao i suautor monografije ”Na Olimpu Herceg-Bosne”

Kada je otvoreno dopisništvo HRT-a u Širokom Brijegu 1992. godine, dobio sam poziv da se okušam na televiziji. Tri godine sam bio vanjski suradnik i 1995. godine ušao sam u radni odnos s HRT-om i ostao do napunjenih 65. godina života, kazao je kolega Karačić.

Zbog članka ”NLO u Izbičnu” završio na ispitivanju

A jedna od najvećih priča koja je doživjela svjetsku popularnost je bilo izvještavanje o navodnom slijetanju izvanzemaljaca u selo Izbično kod Širokoga Brijega početkom osamdesetih godina.

To je bio jedan mladenački zanos. Sama pojava je bila sama po sebi zanimljiva. Tada nije bilo interneta i malo smo konzultirali stručne ljude i literaturu te razmišljali što bi to moglo biti. I onda nam je pala ideja da to ne može napraviti ljudska ruka nego izvanzemaljci. Tada sam pisao za Oslobođenje i na naslovnici se pojavi veliki tekst sa skupa Nesvrtanih u New Delhiju, a ispod toga vijest ”NLO u Izbičnu kod Lištice”.

To je odjeknulo, kreneš prema Izbičnu i srećeš automobile splitskih, riječkih, zagrebačkih i njemačkih registracija i još puno ljudi sa strane. Tadašnjoj vlasti zasmetalo je što se toliko naroda okuplja i onda iz MUP-a su zvali novinare da nas uvjere da od toga nema ništa, govori za Miljenko Karačić portal Jabuka.tv jednu od svojih najzanimljivijih priča.

Zabranili mu pisanje

Nakon što je vijest o NLO-u u Izbičnu objavio u Oslobođenju, njegov kolega i sugrađanin Frano Vukoja pisao je o tome za Večernji list, a ubrzo su se uključili i brojni svjetski mediji. I Vukoja je zajedno s Karačićem završio na ispitivanju u policiji.

Priču je inicirao Jozo Pavković, današnji glavni urednik Večernjeg lista za BiH koji je u to doba živio u blizini tog fenomena.

Frano Vukoja i ja smo to prvi objavili i napravili sebi belaja. I onda su vlasti odlučile to zataškati. Pozvali su TV Sarajevo i novinara Izudina Šahovića Ćiću da napravi prilog koji će sve to ismijati. Bilo je raznih priča, postavljali su teze da su to uradila djeca biciklima, međutim to je nemoguće jer su dimenzije tih krugova imali savršene i precizne dimenzije te se vidjelo da je to nastalo nekim pritskom na travu.

Čelni ljudi iz MUP-a su nam htjeli reći da od toga nema ništa. Zanimljiva je tada bila izjava na televiziji pokojnog inženjera geodezije Sesara koji je rekao: ”Geodezija kao nauka nema što o ovome reći”. Njima je to bio argument da od toga nema ništa, a nama je argument bio da je čovjek karakteran i da ne želi pobijati nešto za što ni on sam ne zna što je. 

Uglavnom, to je prošlo, mi smo ostali bez mogućnosti da pišemo više. Izgubio sam dopuštenja i pošto sam tada radio u Općini nisam mogao ići ”glavom u zid” tako da jedno vrijeme nisam pisao. Ti isti koji su mi oduzeli mogućnost kasnije su me molili da napišem nešto jer dugo u Oslobođenju nema ništa iz tadašnje Lištice, ispričao je Karačić za portal Jabuka.tv jednu od najuzbudljivijih priča iz svoje novinarske karijere.

Rat i korona

U svojoj impresivnoj karijeri uradio je na tisuće članaka i TV priloga, a dva događaja izdvojio je kao najizazovnija.

Domovinski rat i pandemija koronavirusa obilježili su moju karijeru, ali i ovo posljednje vrijeme. Na sreću ili na nesreću bio sam u oba ta vremena na televiziji. Promjena sustava, odlazak jednog totalitarnog sustava i dolazak, ne bih rekao demokracije, nego vjetrova demokracije zapravo je za nas bilo jedno novo iskustvo u kojem se trebalo snalaziti. Nigdje nisi mogao naučiti kako izvještavati, snalazili smo se od situacije do situacije.

Ako su moji susjedi i prijatelji spremni puškom boriti se za svoje, braniti svoja ognjišta, onda sam smatrao da je moja uloga dati doprinos tamo gdje najviše mogu. Hrvatska televizija je sigurno pružila mogućnost da istina o svemu tome što se ovdje događalo izađe na vidjelo, da se čuje i druga strana. I onda stvaranje države sa svim problemima, sve se to pratilo, jednostavno puno je tih događaja da bi čovjek o svakome pojedinačno mogao pričati priču.

Zanimljivo je bilo to ratno vrijeme, ali hvala Bogu izašlo se iz svega toga zdravo. I što bi kolega Frano Vukoja rekao: ”Poprilično normalno‘‘, priča nam kolega Karačić.

Uradio je oko 6.000 priloga za Vijesti, TV Dnevnik, Vijesti iz kulture, Sport, te emisije Dobro jutro Hrvatska, Mir i dobro, Pozitivno, Pogled preko granice, Globalna Hrvatska, Plodovi zemlje, Slikom na sliku, Motrišta, Riječ i život, Dobar dan Hrvatska, Otvoreno i druge… Bio je urednik emisija, Kronika Herceg-Bosne, Hrvatska i Federacija BiH i Hrvatska kronika BiH. Uređivao je i politički magazin U krupnom planu. Uradio je dokumentarce Aluminij za novi milenij, Božić i običaji u Hutovu. Jamen prži plamen, Divin krik s vrana i Olovskoj Gospi u pohode.

Navodi da je pandemija bila i možda gora od rata naglasivši da su se svi ljudi prvi put susreli s tom pošasti koja je odnijela mnoge žvota.

Korona je zbog nepoznavanja možda bila opasnija od rata jer je bila podmukla. Ljudi su umirali svaki dan, samo čuješ da tvoji prijatelji i ljudi s kojima si do jučer bio na kavi i susretao ih svaki dan umiru, ne znaš kako se zaštiti, kako se obraniti. Ali i to vrijeme je prošlo. Naravno, opet smo mi odgovorili zadatku, ono što se od nas tražilo smo odradili.

S ekipom sam ”zavirivao” i u covid bolnicu i uvjerio se koliko su liječnici i medicinsko osoblje uradili dobar posao i bili bolje organizirani od nekih velikih medicinskih centara u većim gradovima, pa čak i bolje u nekim razvijenim europskim zemljama. Nastojao sam naglasiti njihovu pozitivnu ulogu i drago mi je ako sam u jednom dijelu uspio, zaključio je Karačić o svojim izazovnim događajima u karijeri.

Anegdote s Tuđmanom

Od brojnih zanimljivih susreta s poznatim osobama, kolega Karačić izdvojio nam je dvije zgode koje je imao s prvim predsjednikom Republike Hrvatske pokojnim Franjom Tuđmanom.

Tuđman je bio nekoliko puta u Hercegovini i moja uloga je bila izvještavati i pratiti ga. To je bilo zanimljivo, imao sam nekoliko susreta s njim. Recimo, uzeti izjavu od Tuđmana – to urednici iz Zagreba lako kažu, ali ne možeš ti tek tako prići Tuđmanu zbog brojnog osiguranja. Sjećam se inauguracije Hansa Koschnicka u Mostaru, kojeg je međunarodna zajednica postavila za upravitelja grada, na koju su, između ostaloga, došli Tuđman i Izetbegović.

Urednici su tražili od pokojnog Smiljka Šagolja da osim službene izjave uzme i Tuđmanovu. Šagolj je bio šef, probao je i nije uspio – jednostavno su ga odbili. Zovu me iz Zagreba i pitaju me mogu li ja pokušati te sam im rekao da ću probati. S obzirom da smo imali njegov plan puta od Biskupije do Rondoa, zajedno sa svojom ekipom čekali smo ga upravo na Rondou.

Nakon što se približio, upitao sam ga: ”Dobar dan, predsjedniče, jeste li se umorili?”, na što me on pogledao i odgovorio: ”Ja da se umorim? Ma kakvi, ovo za mene nije nikakav problem”. Nakon toga mi je još odgovorio na par pitanja što je tada bila velika ekskluziva, priča Karačić za portal Jabuka.tv s velikim osmjehom na licu.

I nije bio to prvi put da je morao ”hvatati” Tuđmana za izjavu. Drugi put dogodilo se to u Međugorju na koncertu ”Tri tenora” kada je samo stranim televizijama bilo dopušteno snimanje, no Karačić je odigravši na kartu domoljublja uspio doći do Tuđmana.

Imali smo tri ekipe, pratili smo ga i pošto je išao izravan televizijski prijenos, samo su strane televizije imale pravo pristupa. Tada sam čovjeku iz njegovog osiguranja rekao da je sramota da strane televizije mogu, a da hrvatska televizija ne može snimati hrvatskog predsjednika. On je zatim obećao da će pokušati nešto učiniti. Ubrzo se vratio i rekao da budem uz strane novinare te da nakon što oni završe sa svojim pitanjima da će predsjednik Tuđman odgovoriti na dva pitanja HRT-u što je na kraju i učinio.

Tu večer sam u studiju montirao prilog i rečeno mi je da ne smije biti duži od tri minute. Kasnije me zvao Obrad Kosovac, koji je bio urednik informativnog programa, i kaže on meni: ”Vidio sam prilog, imaš li još malo Tuđmana, ovo mi je kratko?” Na što sam mu odgovorio da sam skratio prilog jer mi je urednica tako rekla na što mi je on kroz smijeh kazao: ”Ne možeš kratiti prvog čovjeka države”. To je bila još jedna zgoda kada je u pitanju praćenje prvog hrvatskog predsjednika, ispričao nam je Miljenko Karačić.

Na istu foru Kosovac ga je dobio i drugi put – ovoga puta u pitanju je bio ministar obrane RH Gojko Šušak, inače rođeni Širokobriježanin.

Obrad Kosovac, koji je bio legenda televizije, miran i staložen u svim situacijama, jednom me je tako za Gojka Šuška isto ”uhvatio”. Trebalo je ubaciti njegovu izjavu, ali isto mi je rečeno da skratim prilog, te me je on opet zvao i kroz smijeh rekao: ‘‘Pa nemoj kratiti drugog čovjeka države”, priča Karačić s osmjehom.

Moć medija, a posebno televizije

Rad na HRT-u otvarao je vrata na skoro svim adresama, a Miljenko Karačić je sa svojom ekipom obišao brojna mjesta u Bosni i Hercegovini te se uvjerio u značaj televizije običnom malom čovjeku.

Nama je sve to omogućilo da posjetimo sve moguće gradove i sela za koja prije nikad nismo čuli. Nevjerojatno je kako su mještani to doživljavali. Kad se ekipa Hrvatske televizije pojavi negdje u Srednjoj Bosni ili Posavini, to je bilo kao da dolazi najviše državno izaslanstvo. Tek tada vidiš kolika je moć televizije.

Uvijek mi je bilo draže raditi te reportaže o malim običnim ljudima koji se bore za opstanak na svojim ognjištima, čuvaju identitet, tradiciju i kulturu nego otići na sjedncu Predsjednštva, Parlamenta ili Vlade i čekati cijeli dan kad će se netko smilovati i dati izjavu. Hrvatska televizija je imala privilegiju, ljudi su joj puno vjerovali i cijenili, i to ne samo Hrvati nego i ostali, tako da su nama na neki način sva vrata bila otvorena prije nego drugim kolegama, iskren je kolega Karačić.

Dodaje da je u radu na televiziji važan timski rad te ističe da je imao sreću raditi s ljudima koji su voljeli novinarstvo.

Televizija nije samo riječ nego je prije svega slika. Važan je i timski rad, uvijek sam razgovarao sa snimateljima i toncima na putu do terena što bi ja želio, kakav je koncept priloga tako da smo svi bili spremni i svatko je dao svoj doprinos. Imao sam sreću da sam radio s ljudima koji su voljeli taj posao i koji su se uvijek trudili da u tom prilogu, koji traje minutu-minutu i pol, a za koji trebaš izgubiti cijeli dan, dati svoj obol. To je čar, kad ti na veliki ekran staviš malog čovjeka.

Primjer kada je papa Ivan Pavao II. dolazio prvi put u Bosnu i Hercegovinu. Tadašnji urednik Tomislav Marčinko rekao nam je da odemo u neko selo gdje televizija nikad nije bila i da kažu ljudi što misle o dolasku Pape. I otišli smo u selo Glumina koje pripada općini Neum i baš iz tog sela naš urednik Marčinko vuče korijene. U tom selu živi dvoje-troje ljudi, i naišli smo na neko starog čovjeka i pitali smo ga: ”Znate li vi da dolazi Papa?”, kaže čovjek: ”Issati?!”. I mi razmišljamo što ćemo s tim, hoćemo li staviti ili nećemo u prilog i na kraju smo stavili. Bilo je kasnije polemika, ali to je jednostavno događaj o kojem se priča, otkrio nam je Karačić još jednu anegdotu.

Najsretniji trenutci karijere

Miljenku Karačiću se kroz rad u novinarstvu uvukao pod kožu širokobriješki sport, a posebno Hrvatski košarkaški klub Široki i Nogometni klub Široki Brijeg.

Najsretniji trenutci bili su mi poslijeratni uspjesi širokobriješkog sporta. Bilo je nevjerojatno da košarkaši ili nogometaši koje si mogao vidjeti u novinama, čije si sličice skupljao kao dijete, dolaze tu i igraju sa Širokim, a taj klub ih pobjeđuje. To je jedan ogroman i neshvatljih iskorak da zvuči nemoguće.

Cibona je prvi put došla u Široki Brijeg, odnosno u tadašnju Lišticu, 1984. godine povodom deset godina KK Mladosti i tada su pobijedili praktički amatere 50-60 razlike u školskoj dvorani na Brijegu i nakon toga su postali prvaci Europe. I nakon nekog vremena, ta ista Cibona dolazi u Široki na Pecaru i igra službenu utakmicu, a Široki je pobjeđuje.

Ivana je prativši rad svog oca Miljenka zavoljela sport i novinarstvo. I sama se okušala pišući za hrvatske portale, a trenutno obnaša funkciju tajnice HKK Široki – kluba koji se urezao Karačićima u DNK.

To su neke stvari običnom čovjeku nepojmljive. Naravno, kada možeš tome svjedočiti i biti kroničar toga onda možeš kazati da si ti ispunio zadaću, zapravo je i tebe izbacilo to vrijeme i ti si postao njegov kroničar. To je jedna sretna okolnost jer da nije uspjeha tih klubova, ja sigurno ne bih mogao ostvariti sve ovo u sportskom novinarstvu bez obzira koliko se trudio jer ne bih imao priliku. Neke kolege ne mogu doći na naslovnice jer u njihovom mjestu jednostavno nema tema za naslovnice, tako da sam ja u tome imao veliku sreću, potpuno otvoreno govori kolega Karačić u razgovoru za portal Jabuka.tv.

Napredak tehnologije promijenio novinarstvo

Veliki tehnološki skok od vremena kada su se članci slali poštom do toga kada se za minutu može cjelokupan materijal poslati u redakciji, prošao je naš sugovornik koji je ”u hodu” morao učiti i prilagođavati se novim trendovima i načina rada.

To se najbolje vidjelo na televiziji kao najutjecajnijem mediju. Kad sam počeo raditi, prvi studio u Širokom Brijegu bio je opremljen s tadašnjom U-matic opremom koja je bila zauzela jednu prostoriju. To su velike vrpce na koje se snimao materijal. U montaži je nemoguće bilo odrezati sugovornika na kraju jedne riječi ili na početku druge, a danas je s novom tehnologijom sve moguće.

Prije svega, vi možete, ako je nešto ekskluzivno ili hitno, snimiti mobitelom u HD rezoluciji sve smontirati i poslati internetom za nekoliko minuta. Zahvaljujući internetu vaš se prilog danas može vidjeti u istom trenutku na svakom dijelu svijetu. Nevjerojatno je koliko je tehnologija napredovala za jedno kratko vrijeme.

Praktično, za jedno desetljeće urađeno je više nego je možda za pet stoljeća prije toga. To je globaliziralo svijet i praktički nema ničega što nije zabilježeno na ovaj ili na onaj način. Biti sudionik toga zahtjevalo je i pratiti sav taj napredak i naučiti barem osnovne informacije jer to je jedan vrlo koristan alat kojeg treba koristiti, podijelio je Karačić s nama svoja iskustva.

Pojava masovnih medija

Ubrzano širenje internetske mreže i sve veći napredak pametnih telefona donio je sa sobom pojavu masovnih medija, brojnih online portala i televizija. Novinarstvo je naglo ubrzalo i doživjelo velike promjene što je sa sobom donijelo i neke loše stvari.

Ljudi, za razliku od nekadašnjih bivših vremena, manje vjeruju medijima. No, nije sve tako sivo. Informacije su dostupne na svakom koraku, a zbog velikog broja izbora čitatelji ili gledatelji mogu provjeriti istinost neke informacije.

Pojavila se jedna masa bez nekih kriterija i selekcije, ali vjerujem da će to vremenom nestati. Ostat će na pozornici oni koji dobiju povjerenje ljudi. Jer možete vi jednom čovjeka prevariti, dva puta, ali treći put nećete. S jedne strane dobra je ta pojava jer možete doći do puno informacija dok prije kad nije bilo masovnih medija bilo teško doći do informacija. Danas vi imate tzv. PR-ove, svi nude, bombardiraju… Imao sam sreću da sam radio za medij u kojem ne možeš baš pustiti informaciju bez provjere jer ipak je to javni servis jedne države, danas članice Europske unije.

Ali dobro je da imaš mogućnosti provjeriti informaciju jer prije je bilo teško doći do njih, pogotovo u ustanovama koje su bile malo zatvorene, koje su strahovale od transparentnog rada. U svemu se mi malo učimo, demokratizacija je jedan proces koji se razvija i dobro je ako mi idemo korak naprijed, a sigurno da je korak naprijed u demokratizaciji objektivni medij, mišljenja je kolega Miljenko Karačić.

Široki Brijeg ima jaku novinarsku ekipu

Za kraj razgovora umirovljeni kolega Karačić pohvalio je RTV Herceg-Bosne, istaknuo da Široki Brijeg ima jaku novinarsku postavu te je uputio korisne savjete mladim novinarima.

Raduje me da se kod nas rađa jedan novi medij kakav je RTV Herceg-Bosne i da mladi ljudi polako preuzimaju odgovornost u njegovoj izgradnji i vjerujem da će jednoga dana postati vrlo ozbiljna televizija. Postavila je sebi ozbiljne kriterije, ne žele površnost ni prosječnost, smatra Karačić.

Napisao je više od 15.000 naslova u novinama, Sportske novosti (Zagreb), Oslobođenje (Sarajevo), Večernje novine (Sarajevo), Sloboda (Mostar), SN revija (Zagreb), Danas (Zagreb), Večernji list (Zagreb), Slobodna Dalmacija (Split), Zapad (Zagreb), Tempo (Beograd), Hercegovački tjednik (Mostar), Hrvatska riječ (Sarajevo), Marker (Sarajevo) i Naša ognjišta (Tomislavgrad). Uređivao je listove Vrisak i Hrvatski list, pokrenuo enigmatski magazin Relaks. Bio je dopisnik Radio Sarajeva, Hrvatskog radija i Radija SBS iz Melburna…

U Širokom Brijegu je nakon rata postojalo dopisništvo HRT-a i Večernjeg lista što je uz iskusne novinare iz ”stare škole” uvelike pridonijelo razvoju lokalnih medija i stvaranju mladih novinara.

Hvala Bogu da je danas novinarstvo otvoreno i dostupno ljudima s naših prostora jer nekada je bila senzacija kad se pojavi jedna mala vijest u nekoj dnevnoj novini iz našeg mjesta. Danas Široki Brijeg ima doista jednu vrlo jaku novinarsku ekipu kojima je sigurno puno pripomogla i sama činjenica da je u Širokom Brijegu bilo dopisništvo Hrvatske radiotelevizije i jedno vrijeme dopisništvo Večernjeg lista. Pojavili su se na kraju krajeva i lokalni mediji koji su bili jedan dobar zamajac jer danas imamo doista kvalitetne ljude u novinarstvu, rekao je Karačić za portal Jabuka.tv.

Novinar se treba voditi istinom

Veliki je izazov biti novinar u današnje vrijeme. Stresan je to posao prožet raznim pritiscima, a naš sugovornik podijelio je neke savjete mladim kolegama i svima onima koji se jednog dana žele baviti novinarstvom.

Novinar treba biti glas javnosti, da prenese ljudima ono što bi njih moglo zanimati i da se pri tome rukovodi istinom, a da ostane neovisan od centara moći. Nije to lako u današnje vrijeme, ali treba se boriti i biti hrabar i treba se boriti znanjem. To je posao kao i svako drugi, ima svoje uspone i padove. Treba prihvatiti i podržati ideje mladih novinara jer je to jako važno za njihov napredak i sazrijevanje. Ako imaš znanje, vremenom će doći iskustvo, treba malo hrabrosti, ali najvažnije je ne odustati, zaključio je naš cijenjeni kolega Miljenko Karačić u razgovoru za portal Jabuka.tv.

Iako je službeno otišao u mirovinu i prestao raditi na HRT-u, kolega Miljenko i dalje će pisati za Sportske novosti, a već u prvim danima mirovine dobio je i ponude od drugih medija za honorarni rad. Legendi širokobriješkog i hercegovačkog novinarstva želimo ugodno mirovinu znajući da je svojim radom i pristupom oblikovao te inspirirao generacije novinara.

(www.jabuka.tv)