“Nemaju ništa, a imaju sve”: Tri Hercegovke podijelile svoje dojmove po povratku iz Afrike

Jeste li se nekad poželjeli udaljiti od svakodnevne vreve i užurbanog života kojeg živite i jednostavno učiniti nešto korisno i lijepo? Ako je odgovor potvrdan, ovo je prava priča za vas.

Katarina Galić iz Širokog Brijega te Margareta MandurićKarla Petric iz Posušja tri su djevojke koje su se odvažile na jednu životnu misiju.

Svojom odlukom da odu volontirati u daleki Benin na zapadu Afrike, ove 23-godišnjakinje kod mnogih su zavrijedile epitet “hrabrih”, no one su na samom početku razgovora za portal Jabuka.tv ustvrdile kako straha prije polaska, a ni po dolasku na odredište, nije bilo.

“Ne postoji uopće strah kada znaš zašto ideš”

Kod nas tri straha nije bilo jer smo bile svjesne gdje idemo i nismo na to gledale kao što je npr. naša obitelj i bližnji… Kada smo došle tamo bilo je kao da smo otišle negdje na selo. Djeca su nas odmah prihvatila, kao i časne sestre tako da smo se mi osjećale kao da smo kući, a ne negdje tako daleko, izjavila je Karla za portal Jabuka.tv.

Ne postoji uopće strah kada znaš zašto ideš i s kojim ciljem, a sve ovo popratno, bolesti, avion, ništa nije važno već samo razlog zbog kojeg ideš. Imale smo unutarnju snagu koja nas je vodila, dodala je Margareta.

 

Karla, Katarina, Margareta

Sjećam se prvog trenutka kada smo ušli u taj grad Malanhoui gdje su časne sestre.

Ulice kojima smo se vozile ostavile su na mene dojam – gužva, a 23 sata su. Štandovi su puni, ljudi sa svijećama na štandu prodaju, sve je bilo živo.

Meni je to bio blagi šok, ali nakon prospavane noći sve je bilo super, opisala je Katarina svoj prvi dojam.

Kako ste došle na ideju da idete volontirati u Afriku?

Ideja o Africi nastala je u svakoj od nas dok smo još bile male. Moja obitelj bila je povezana s misionarima tamo tako da sam puno čula o Africi, djeci, mentalitetu i tada se nekako probudila želja u meniizjavila je Karla.

Odmalena uvijek sanjaš o tome, ali sve ti je to nekako daleko i misliš da nije realno da ćeš se ti nekada tamo uistinu i naći, nastavila je Margareta.

Dijete iz sirotišta u dresu hrvatskog reprezentativca Ivana Rakitića

U razgovoru s prijateljem koji je bio prošlo ljeto u Africi dogodila nam se ta prekretnica i tada smo odlučile da idemo sto posto. Nakon što je podijelio svoja iskustva vidjele smo da to stvarno želimo i da je sve izvedivo. Odvažile smo se i nismo požalile, dodala je Katarina za portal Jabuka.tv.

Uvjeti skromni, osjećaj savršen!

Bez kreveta, samo madrac na podu i mreža iznad toga te činjenica da neće imati vodu u toaletu bili su novi uvjeti kojima su se ove djevojke morale prilagoditi.

Mnogima koji to svakodnevno imaju zvuči nemoguće, no Katarina, Karla i Margareta tvrde da ih je to učinilo sretnima jer su htjele osjetiti potpuni doživljaj kako živi tamošnje stanovništva i ta djeca.

To je bilo jedino odstupanje od toga što smo dosad navikle.

Morale smo se tuširati iz kanta uz pomoć zdjelica, tako prati zube i slično, no to je samo doprinijelo toj čari Afrike.

Ne bi bilo to to da smo imale sve savršeno uređeno, izjavila je Margareta.

Pripremale smo se na siromaštvo i kada smo došle u sirotište tada smo to tek osjetile, dodala je Katarina.

Djevojke tvrde kako se ništa od hrane ne baca, već se sve mora iskoristiti!

Riža, tjestenina, jaja, sve vrste pure i kukuruza bili su im hrana tijekom pet tjedana boravka u Africi, no situaciju je “izvlačilo” raznovrsno ukusno voće koje u tom dijelu dobro uspijeva.

Kako je izgledao vaš dan?

Imale smo misu skoro svaki dan ujutro u 7, zatim bude doručak i onda počinje radna akcija. Djeca tamo puno rade, imaju svaki dan isplaniran. Mi smo im pomagali sa svime, od rada u vrtu pa nadalje, kazala je Katarina.

Kako ste se sporazumijevali s djecom i lokalnim stanovništvom?

I rukama i nogama, kroz smijeh su objasnile djevojke, a tu je bila i jedna časna sestra iz Benina koja je studirala u Osijeku pa zna hrvatski, tako da problema s tim nije bilo.

S lokalnim stanovništvom sporazumijevale su se na sve načine, a djeca su ih mnogo toga naučila

Misija koja mijenja pogled na život

Dosta je promijenila i moje navike i mene. Sada čuvam i cijenim vodu, hranu, pazim na sve, na sok gledam kao da je nešto wow i mogu reći da sam zahvalnija na svemu!, izjavila je Karla.

Pogled na život nam se promijenio već kad smo saznale da ćemo ići, a ne sada kada smo to sve iskusile. Neopisiv je osjećaj, dodala je Margareta za portal Jabuka.tv.

Naučilo nas je cijeniti neke stvari u životu, počevši od obitelji, pitke vode, pa i udobnog kreveta i jastuka. Tamo smo slušale puno životnih priča te djece i većinom nas je svaka ostavila bez teksta. Neka djeca nemaju roditelja, nekom je otac alkoholičar…

I sad kad se sjetim prođu me trnci jer kad vidite tu djecu, vidite koliko su oni sretni.

“Nemaju ništa”, a imaju sve, podijelila je svoj doživljaj Katarina.

“I sad kad se sjetim prođu me trnci jer kad vidite tu djecu vidite koliko su oni sretni”

Što vam se posebno urezalo u pamćenje, a niste dosad vidjele, možda neki događaj ili običaj?

Kod njih su i svadba i sprovod veselje. Bude obred, a zatim se slavi, nije kao kod nas. Međutim, ono što bih izdvojila je zapravo ono što sam i kakva sam ja bila tamo i kakvu su radost ta djeca i ostali prenijeli na mene, kazala je Karla.

Zanimljivo mi je bilo kada smo išle u grad Ouidah – tu su vrata bez povratka gdje su robovi napuštali svoje rodno mjesto. Tu smo upoznale pogansku religiju vudu, koja je dosta raširena tamo.

Bilo je zanimljivo slušati u što ljudi vjeruju, ta vračanja i magije, to je meni bilo kao da slušam bajku.

Primjerice, oni vjeruju u Božanstvo Željeza i hrane ga svako tri dana i slično, dodala je Katarina koja kroz smijeh tvrdi da ni nakon ovog iskustva nije osjetila strah.

Od vjera prevladavaju poganske religije i kršćanstvo

Poticaj ostalima – odvažite se!

Voljela bih ako bilo tko ima želju, neka ode i vidi i osobno osjeti jer puno će to značiti za njega, puno plodova će donijeti, a tek onda drugima. Koliko god je to bio humanitaran rad, mi nismo imale taj osjećaj, više smo bile polaskane tim što smo imale priliku to proći, izjavila je Karla.

Samo se treba odvažiti i ne potiskivati želju i ne gledati na to sve kao nešto nestvarno. Koliko god vi njima pružite, oni vam duplo vrate, nastavila je Margareta.

Stvarno je moguće i ostvarivo i preporučujem svima koji imaju i malu želju u sebi da odu upoznati taj svijet, neće požaliti, zaključila je Katarina.

Margareta, Karla i Katarina nisu mogle izdvojiti nijedno negativno iskustvo

Katarina, Margareta i Karla kolegice su na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Pored fakultetskih obveza, humanitarnim radom stižu se baviti i tijekom studiranja u Hrvatskoj.

Ovim putem zahvalile su svim ljudima koji su svojim donacijama uoči njihova odlaska sudjelovali i pomogli djeci u sirotištu Affame, Josipi Galić, volonterki iz Širokog Brijega koja je već nekoliko godina provela u Africi te časnim sestrama Dorotei Dunđer, Maristeli Galić i Jacinti Petrović koje su ih dočekale i o njima brinule nakon njihova dolaska.

Za kraj su poručile svim čitateljima portala Jabuka.tv koji imaju neka pitanja i želju odvažiti se na nešto slično da im se slobodno jave jer cilj ovog razgovora bio je upravo potaknuti i druge ljude na slične humanitarne akcije.

(www.jabuka.tv | Ivana Soldo)


30 komentara

    • Susjedi,pravo kažete.Nek i časna i oni obiću potrebite po Širokom i Posušju pa kad završe nastave i u druga mjesta naše Župe.

      17
      26
      • Ove cure dok su živjele u Hercegovini itekako su volontirale i pohodile župe tako da ne pišite gluposti, a vama cure svaka čast i Bog vas blagoslovio!

        28
        3
      • Poštovani žugatori i vječiti nezadovoljnici, svaki stanovnik ove zemlje može sebi priuštiti hranu i krov nad glavom, a da ne kažem i za druge potrebe ukoliko želi raditi. Ljudi u Africi dnevno žive od 1 dolara ili cca 1.8 KM. Svima nama nije zabranjeno pomoći svojim susjedima, a pogotovu kojima je pomoć neophodna, ne trebamo čekati da nam to netko drugi uradi. Djevojke su učinile jednu hvale vrijednu humanitarnu gestu i samo im dragi Bog može istu platiti, te se da ćemo iskreno prihvatiti poruku sa ovog putovanja “nemaju ništa a imaju sve” tj. sreća se ne može kupiti materijalnim stvarima. lijep pozdrav svima

        • Ne trebaš govoriti u množini. Nisu to žugatori nego žugator.Ove negativnosti i gluposti piše jedna te ista osoba. Bolesnik isfrustriran svojim promašenim životom

  • Šta će one po Širokom kad ste vi tu dežurni zugatori. Preponosna sam na vas iako vas ne poznajem. znam koliko ste se spremale i skupljale stvari za one male anđele. I sigurno ste im pružile puno veselja. Cure moje, puno zdravlja i svih blagoslova vam želim.

    29
    3
  • Ima nade. Pogledajte samo taj osmijeh na slici. Zrači iz njih ljepota ne samo fizička nego duhovna ljepota. Uljepšale ste mi večer

    22
    2
  • Drage djevojke,kako lijepo svedocanstvo vjere,ljubavi,covjekoljublja i spremnosti na zrtvu.To je svima nama veliki dokaz da nada postoji jer dok god imamo mladost koja je spremna i u danasnje vrijeme materijalne izopacenosti i duhovne krize uciniti ovakav korak,ne trebamo se bojati.Neka dragi Bog blagoslovi vas,vase obitelji i sve koje nosite u srcu.

    10
    1
  • Isto sam takvo iskustvo dozivijo u Lome, Togo i Nijemen u Niger. I dan danas imam slike nasmijane djece ispred oculiju, kad im dadnes cokoladu, bombonu koda si im dao cijeli svijet.

    5
    1
  • Aaa,posebno mi je drago što su ti crnci kršćani jer im se vidi po licima da su siromašni ali i sritni u toj svojoj neimaštini.Cure, svaka van čast ,triba imati hrabrosti pa se otisniti tako daleko u Afriku pomagati crncima.
    Benin je na onoj strani Afrike okrenut ka Ameriki i manje Europi ali to je zemlja u kojoj ima reda i u kojoj nema ekstremista jer je uglavnom nastanjavaju kršćani ili oni stanovnici koji imaju svoja plemenska vjerovanja.
    Posebno je zanimljivo da je ta zemlja prije tridest godinaimala isto stanovnika kao i naša Hrvatska.
    Hrvatska danas zbog iseljavanja ima manje stanovnika negoli prije trideset godina a Benin ima skoro 8 milijuna.
    tako je to kad se živi radosno i za obitelj a ne samo za materijalne vrijednosti i zaradu koja razara i razdvaja današnje naše obitelji.

    6
    1
  • P.S.najvažnije sam zaboravio napisati.
    Pogledajte im bostan na slikama ili lubenicu kako neki kažu.
    To je pravi bostan ili lubenica a ne kao ovaj kod nas koji ne sliči ni na što i koji ima okus tikve jer ga prodavači namjerno kaleme na tikvu kako bi im urod bio veći i tako ostvarili veću zaradu.
    proizvode namjerno bostan na njivi koji je nakalamljen na tikvu i ti ga kupiš jer izgleda dobro i svježe a kad ga raskrižiš i počneš jesti ,ispadne da više ima okus tikve nego lubenice i onda kad to s pravom kažeš proizvođaču ili prodavaču kako je to čista prijevara kupca za nemali novac(10 kila-10 maraka)-on ti kaže ko zadnji bedak ;eto, to sad svi tako rade!!
    E, pa ne rade svi.
    Još se more naći Lubenica koji miriše i koja je prava stara sočna i ukusna lubenica a ne ova koju prodaju po Širokom na svakom koaraku od Vrtića pa sve do prodavnica koja ima od 10 do 29 kila i koja je bliža tikvi nego lubenici.lol..

    3
    1
  • Da Afrika zar se mora otići tamo,štaje sa djecom Naša Nada jeli se iko pito za to kako je tim roditeljim imaju li oni problema ,svaka čast poštujem Afriku i njihov problem ali je još žalosnije imati sve na dohvat ruke a samo u to gledat i biti nemoćan.

    3
    2
  • hajdemo dežurni žugatori popljuvat i ove cure, jer mi to jedino znamo sakriti se iza kompjutora, tipkovnicu u ruku i udri pljuj, izmišljaj, dodaj… jadni hejteri

    3
    1
  • MA STA SU NAPRAVILE?? OSLE U AFRIKU?? KO? KAKO? ZASTO?? KO FINANSIRA? ZASTO NISU OSLE U RUANDU ILI BURKINA FASO?? NOSILE BI MODU? BI , ALI BEZ GLAVE!

    1
    3

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.