Školska okruženja, koja bi trebala biti mjesta u kojima se mladi osjećaju sigurno i podržano, postala su poprišta vršnjačkog nasilja.
Koliko god da razgovaramo o ovoj problematici – nije dovoljno. Svakodnevno se događaju različiti incidenti koje netko čak okarakterizira kao “dječju igru”, dok iza zatvorenih vrata mnoga djeca i mladi trpe fizičke i emocionalne povrede.
O vršnjačkom nasilju, trajnim ožiljcima koje ostavlja na dijete koje se tek izgrađuje, te metodama prevencije razgovarali smo s psihologinjom Ivanom Crnjac.
Ona smatra da je ono oduvijek prisutno, samo što se danas više radi na osvještavanju društva, a samim time i na rješavanju.
Posljedice vršnjačkog nasilja su nažalost brojne, krenuvši od samog školskog uspjeha koji nerijetko slabi. Zatim, moguć je razvoj niskog samopoštovanja, depresije te anksioznosti. Djeca koja proživljavaju vršnjačko nasilje često se povlače u sebe i postaju pasivni, kazala je za Jabuka.tv psihologinja Crnjac.
Roditelji često i ne znaju da je dijete žrtva, ali kako ističe naša sugovornica, znak da nešto nije u redu su promjene u ponašanju, posebno u raspoloženju.
Možda dijete biva tužno, možda biva frustrirano ili ljutito – naravno, bez nekog drugog očitog razloga. Također, kao što sam već spomenula, dijete se može povlačiti u sebe, izbjegavati odlazak u školu ili druženja s vršnjacima, može izgubiti interes za školu i učenje što onda utječe na školski uspjeh. Prolazak kroz takvu vrstu stresa, kod djeteta se može odraziti i na spavanje (npr. teškoće da zaspi ili isprekidan san) te na prehrambene navike (npr. gubitak apetita), objasnila je Crnjac i nastavila:
Ono što roditelji mogu uraditi je da razgovaraju sa svojim djetetom i pokušaju doznati točno o čemu je riječ. Potrebno je da djetetu daju do znanja da im pružaju bezuvjetnu podršku te, naravno, da im daju savjet kako se nositi sa situacijom u kojoj su se našli.
Posebno je naglasila da djeca koja proživljavaju vršnjačko nasilje ponekad mogu kriviti sami sebe za to što im se događa ili opravdavati nasilnike. U takvim situacijama, ističe Crnjac, nužno je da roditelj pomogne djetetu da shvati da nije krivo, te da naposljetku pokušaju skupa pronaći rješenje, ali i obavijeste djelatnike u školi.
Dolazimo tu i do uvriježenog mišljenja da prosvjetni djelatnici ne čine dovoljno kada je riječ o prevenciji ovakvog ponašanja.
Stvar je u tome da ni roditelji ni prosvjetni djelatnici nemaju uvid u cijelu sliku djetetovog ponašanja i onoga kroz što dijete prolazi. Zbog toga je neizmjerno važno da se roditelji i prosvjetni djelatnici „nadopunjuju informacijama“ i da surađuju.
Ako roditelj primijeti neke promjene u ponašanju svoga djeteta ili neke znakove koji bi upućivali na vršnjačko nasilje, važno je da razgovara s razrednikom/razrednicom o tome. Isto vrijedi i obrnuto. Vjerujem da će prosvjetni djelatnici i pedagoška služba škole učiniti sve što je u njihovoj moći da se vršnjačko nasilje spriječi, ali su im u tome roditelji vrlo važni suradnici, mišljenja je psihologinja Ivana.
Kao što je krucijalno da se prepoznaju žrtve nasilja, jednako je bitno da se ne štiti nasilnik, kako to vrlo često znaju raditi sami roditelji.
Naravno da će svaki roditelj stati u obranu svog djeteta te da će mu vjerovati. Problem nastaje kada roditelji unatoč uvidu u činjenice o nasilnom ponašanju svoga djeteta, nastavljaju dijete opravdavati, štititi i negirati činjenicu da je njihovo dijete nasilnik. U takvoj situaciji je vrlo teško raditi s djetetom na promjeni njegovog nasilnog ponašanja, objašnjava naša sugovornici i potom opisuje karakteristike djeteta nasilnika:
Nedostatak empatije prema drugima, agresivno ponašanje, omalovažavanje drugih, lako postanu isfrustrirani te impulzivnost. Nerijetko se kroz razgovor s nasilnicima da zaključiti da opravdavaju loše i nasilno ponašanje, te da nemaju suosjećanja prema onima koji su drugačiji od njih.
Upozorava također da treba paziti u kakvom se društvu kreće dijete i tko su njegovi prijatelji.
Psihologinja Crnjac smatra kako je je u podlozi nasilničkog ponašanja nedostatak empatije i kako se taj pojam nedovoljno koristi, stoga ga je odlučila pobliže objasniti.
Sami pojam empatije odnosi se na sposobnost čovjeka da razumije tuđe osjećaje i misli, da razumije perspektivu druge osobe, da razumije kako određena djela mogu utjecati na tu drugu osobu. Jednostavno rečeno – empatija je sposobnost da se „stavimo u tuđe cipele“. Izostanak empatije dovodi do toga da ne razumijemo i ne vodimo računa o tome kako naše riječi ili djela mogu utjecati na drugu osobu i kakve osjećaje mogu izazvati. Empatija je vrlo važna u bilo kakvom odnosu, bilo da je riječ o odnosu između roditelja i djeteta, odnosu između prijatelja, vršnjaka, braće i sestara, partnerskih odnosa,…, rekla je Crnjac za Jabuka.tv.
Upravo zato, izuzetno je važno dijete učiti empatičnom ponašanju, naglašava, kao i raditi na prevenciji, bilo organiziranjem radionica ili predavanja.
Važno je i djecu i roditelje educirati o oblicima vršnjačkog nasilja te ih poticati da takvo nasilje prijave ili spriječe ako je pak riječ o njihovom vlastitom djetetu, kazala je Crnjac.
No, ipak najučinkovitiji način je vlastiti primjer.
Empatična djeca dolaze od empatičnih roditelja. Kroz svoje ponašanje pokazujte empatiju prema drugima, razgovarajte s djetetom o osjećajima, pohvalite svaki iskaz empatije kod djeteta, potičite dijete da pomaže drugima i da ima razumijevanja za druge te ga učite da prihvaća različite od sebe, zaključila je psihologinja Ivana Crnjac u razgovoru za Jabuka.tv.
Vršnjačko nasilje u školama predstavlja ozbiljan izazov koji zahtijeva sveobuhvatan pristup kako bi se efikasno suočili s njegovim posljedicama i uzrocima. Samo zajedničkim naporima i predanim radom možemo stvoriti okruženje u kojem će svaki učenik imati priliku ostvariti svoj puni potencijal, bez straha od nasilja ili zlostavljanja.
Vršnjačko nasilje u porastu – kako zaustaviti ovaj gorući problem?
(www.jabuka.tv | Foto: Freepik)
Preodgojiti roditelje, ako treba i kaznom. Kad imaju dokaze koje negiraju, oštro ih nagaziti. Bez milosti. Dobra i odgojena djeca stradaju, nedopustivo
Kao da je to lako, prekinuti taj dugi lanac generacija, koje su krivo odgajane primjerom svojih roditelja. Danas grubi i nasilni roditelji nisu vjerojatno odrasli u obitelji koja im je nudila toplinu i ljubav. Ti ljudi misle da je nasilje bilo psiholosko, bilo fizicko, nesto normalno u medjuljudskim odnosima, jer i sami ne znaju za drugacije i bolje. Misle da se treba “dokazati” frajerisanjem, nasiljem zabiljeziti “podrucje” i misle da se na taj nacin nece primjetiti koliko su u stvari slabi. Mozda ponekada osjete neku sjetu, ceznju za toplinom i ljubavlju kad vide skladne obitelji, ali su daleko od toga da krive mustre kod sebe prepoznaju, a kamoli da imaju snage promjeniti ih. Zato i stite svoje nasilno dijete, jer bi priznanjem greske djeteta priznali da ne odgajaju dobro djecu, sto se na kraju ocituje u nasilnom djetetu, a to nasilje je u stvari poziv u pomoc bespomocnog djeteta.
S druge strane djecu koja odrastaju u normalnoj obitelji treba tako odgajati da ne budu nasilni, ali da budu i jaki i da ne smiju prihvacati ulogu zrtve i da se obrate za pomoc odraslima najprije roditeljima, pa onda i uciteljima, a roditelji moraju zastiti svoje dijete i shvatiti ga ozbiljno i pristupiti mu s postovanjem.
Danas ih je većina takvih
Dok god nebudemo preodgojili roditelje,sve ce ostati isto ako ne i gore iz godine u godinu.Nitko nemoze popraviti kucni odgoj,a djeca rade ono sto vide od roditelja
Što bi dijete bilo dobro kad uoči rad skriveni i ponašanje prvo od vjeroučitelja i na dalje
Dobra su djeca,s obzirom koliko se roditelji skloni dati ih bilo gdje, samo da nisu sa njima.Čast izuzecima.
Nasilje pa ucitelji,nastavnici,profesori vecinom zatvaraju oci i prave se da je to prolazno.Prosvetni djelatnici su isto tako cesto ponizavani i prozvani os strane djece a i roditelja onda nije cudo da sute.
Djecu deklariraju po statusima a ta nasilna djeca i dalje su nasilna i kada se “Dobro djete”javi ,brani i tu nastaje problem i ono DOBRO cesto bude kaznjeno.
Dobrim dijelom su i svakorazni psiholozi, psihoterapeuti i slični krivi za ovo stanje. Stalno ističu nekakve traume, strahove ako se uopće povisi ton na dijete, pa puste analize odnosa roditelja i nastavnika prema djeci, dok se djeci daje previše slobode. Slušajući njihove savjete roditelji se samo pogube u svemu.
Nemojte me pogrešno shvatiti, a znam da će me svi ili većina starijih 40 plus shvatiti, ali ovo je danas dosta dobra situacija jer se priča o ovom problemu. Znači, prije 20, 30 i plus godina, o ovom problemu se nigdje nije pričalo, a mislite da ga nije bilo ? Ha ha. Po meni čak i više nego danas, zato jer opet danas je ta globalna povezanost i te neke stvari se puno bolje šire u svijesti među mlađim generacijama. Ali evo reću vam moj slučaj iz osnovne škole. Znači eto ”malo” se gonjali, zapravo stariji gonjali nekolicinu nas mlađih, i ovaj jedan stariji (znači tipični okorjeli primjerak djeteta nasilnika i agresivca, kasnije droga ovo ono .. mislim nažalost) dohvati mene, i dok me dvojica starijih drže, treći uzima upaljač i počinje mi pripaljivati odjeći, a onda i kosu, i zapale me, Bogu fala, uspio sam se otrgnuti i odmah nekako ugasiti vatru na odjeći i kosi, i eto to shvaćam danas kao tako neku davnu prošlu situaciju, ali poanta je da je toga bilo ih ih ih. I nije se uopće dizala neka tenzija od toga, ustvari sve je bilo do toga da djeca preko roditelja i starijih nauče dobro kakav je tko, i prije su bili svi i djeca i odrasli autentičniji, znači znao si i svi su znali u sredini i mjestu kakav je tko ili kakva su mu djeca, dok danas nažalost ima puno introvertiranih i povučenih naizgled totalno mirnih mladih i djece, no takvi su možda i potencijalno ‘najgori’, bolji su ovi za koje se zna da se ajmo tako reći ‘vole fajtati’ takvi su i svi znaju za njih, najopasnija su posve mirna i povučena djeca koja ne daj Bože mogu planiti i devar napraviti. I u tom pogledu trebaju ovi pedagozi i psiholozi probati prokužiti ima li i gdje se kriju takva djeca. Jer nije problem djete koje je živo pa i ajmo tako reći malo agresivnije za koje svi znaju da je takvo, već je problem ono drugo totalno tiho i povučeno djete, koje sutra nedaj Bože može nešto krivo napraviti, pa pogledajte samo slučajeve u okolici i svjetu kakva djeca i kakvi mladi urade probleme i užasne stvari, svi su do u bobu isti počinitelji isti kao ovi što sam ih opisao gore.
Pa to sto ti pises je prepuno suprotnosti, najprije da si i sam imao jako traumaticno iskustvo u djetinjstvu i da si imao ogromnu srecu da nisi imao trajne fizicke posljedice od toga, ako navodno nemas nikakve psihicke. Nema nikakve potrebe to traumaticno iskustvo umanjivati i praviti se da je nesto sitno, jer ono to nije.
A onda su ti “kriva”i optuzujes svu danasnju introvertiranu djecu, mada su tvoja bolna osobna iskustva proizasla od strane otvoreno agresivne i fizicki jako nasilne djece.