Međuvršnjačko nasilje je gorući problem koji je sve više prisutan među djecom i adolescentima, kako u svijetu tako i kod nas. Problem je to o kojem je potrebno sve više i glasnije govoriti.
Na početku smo nove školske godine. Tisuće školaraca je sjelo u svoje školske klupe, tamo gdje bi se trebali osjećati sigurno, zaštićeno, prihvaćeno, gdje se osim stjecanja znanja trebaju izgrađivati kao osobe te se socijalizirati u okolini sa svojim vršnjacima. Nažalost, to nije uvijek tako. Mnogi učenici su zasigurno već bili svjedoci ili su i sami doživjeli neki oblik vršnjačkog nasilja.
Vršnjačko nasilje nije vijest na TV-u iz Amerike, to je problem naše djece, našeg društva, naših škola i događa se svakodnevno. Zašto je tome tako? Zašto je došlo do pojave i porasta vršnjačkog nasilja? Na ta i slična pitanja u razgovoru za Jabuka.tv odgovorila nam je psihologinja Jelena Marijanović iz Psihološkog savjetovališta za djecu, adolescente i odrasle u Čitluku.
Vršnjačko nasilje jedan je od gorućih problema u školama, a o tome svjedoče i nedavni slučajevi iz našega okruženja. Sve to nam još jednom daje potvrdu da je vršnjačko nasilje, kako fizičko, tako i ono emocionalno, gorući problem u školama, a neprimjereno reagiranje i neprijavljivanje istoga taj ozbiljni problem čini još većim. Pojam nasilja nam nije novi pojam , niti nepoznata pojava, međutim, zadnjih godina pojavom novih tehnologija i društvenih mreža, nasilje među vršnjacima pojavljuje se u drugačijem obliku, tihom, teško uočljivom i u puno intenzivnijem obliku, a to sve stvara ogromne probleme.
Do nedavno se većina istraživača bazirala na fizičku agresiju, kao najštetniji oblik zlostavljajućeg ponašanja, i naravno da je štetan. Međutim, danas imamo prikriveno psihičko ratovanje, u obliku ismijavanja, izoliranja, grupnih pritisaka, zadirkivanja i slično. Sve zajedno dovodi do jednoga- velikih psihičkih posljedica. Zato je važno o ovakvim temama razgovarati, ništa ne zataškavati, niti gurati „pod tepih“, jer time ništa ne postižemo, upravo suprotno, kao društvo šaljemo poruku nasilnicima da mogu i dalje činiti što žele, jer nema adekvatnih kazni, kazuje nam psihologinja Marijanović.
Mag. psych. Jelana Marijanović, Foto: Privatna arhiva
Upitali smo ju kako stoje stvari sa cyber nasiljem, je li ono jednako fizičkom nasilju, koliko ga je teško detektirati i staviti pod kontrolu/sankcije.
Kada govorimo o cyberbullingu, postoje određene razlike u odnosu na neposredno nasilje, a i posljedice su drastičnije. Primjerice, kod fizičkog nasilja, kada se na igralištu potuku dva dječaka, točno se znalo tko je žrtva, tko nasilnik, kao i tko je činio „publiku“ na tom mjestu. Poslije svatko ide doma, onaj koji je bio žrtva ima svoju „mirnu luku“, svoj dom. Dok, s druge strane, kod nasilja putem interneta, zna se tko je žrtva, ali ne i nasilnik, koji može biti i uglavnom jest, anoniman, publika je ogromna, samo jedan klik na neku fotografiju ili videozapis i više nema povratka, i nema više mirne luke, jer je pisana riječ dostupna u svakom trenutku 24 sata na dan. Samim time, posljedice za žrtvu su puno veće, govori psihologinja Marijanović za Jabuka.tv.
Sve je više žrtava nasilja putem Interneta
U zadnje vrijeme sve je više djece i mladih koji su žrtve nasilja putem interneta. Ima ih i puno više, međutim, mnogi se sami bore s tim i ne žele prijaviti, što je potpuno pogrešno. Djeca su još uvijek nedovoljno zrela za poduzeti neki korak, kod njih vlada sram i strah, jer sebe okrivljuju za to što im se događa. Također, postoje i brojne opasne društvene mreže , igrice i poznati izazovi,na koje treba obratiti pažnju.
Naime, postoje izazovi edukativnog karaktera, ali sve je više onih koji su usmjereni na rizična i opasana ponašanja, koja u krajnjem slučaju mogu završiti tragično. Jedan od takvih izazova na Tik-Tok aplikaciji jest tzv.blackout challenge, odnosno izazov padanja u nesvijest. Taj opasni trend potiče korisnike da se upuste u samodavljenje, dok se ne onesvijeste , kako bi postigli izmijenjeno stanje svijesti putem nedostatka kisika. Obično se snimaju, drugi ih prate i time postaju „popularni“. Na žalost, kod ovakvih izazova bilo je i smrtnih ishoda, upozorava psihologinja Marijanović u razgovoru za Jabuka.tv.
Psihologinja objašnjava i kako mozak adolescenta nije dovoljno razvijen da bi ispravno reagirao na određene podražaje.
Važno je napomenuti, kod loših i opasnih utjecaja društvenih mreža, mozak adolescenata ranjiv je na razne zamke društvenih utjecaja, jer nemaju dovoljno razvijenu kognitivnu zrelost kako bi preispitali izazov ili razmotrili posljedice istoga. Prefrontalni korteks, dio mozga koji je zadužen za racionalno razmišljanje, dugoročno planiranje i procjenu rizika, nije u potpunosti razvijen sve do 20.-ih godina. Zbog toga su adolescenti skloni većoj reaktivnosti i impluzivnosti, te imaju običaj djelovati prije nego razmisle, osobito kad je situacija o kojoj razmišljaju vezana za društvene mreže i njihov društveni status, objašnjava psihologinja Marijanović.
Empatija je vještina koja se uči
Svi znamo da je empatija osobina koja krasi plemenite i osjećajne ljude. Nasuprot tome oni koji su kadri vršiti nasilje zasigurno imaju potpuno odsustvo empatije. Upitali smo psihologinju kako potaknuti empatiju kod djece.
Kod većine osoba koja pokazuju nasilna ponašanja, može se primijetiti nedostatak empatije, tj. sposobnosti razumijevanja emocija drugih osoba. Važno je istaknuti da je empatija vještina koja se uči i koju treba poticati već u najranijoj fazi djetetova razvoja. Važno je biti primjer djetetu, pričati o osjećajima, poticati djecu na izražavanje emocija, pohvaliti empatično ponašanje i slično. Kao što vidite, glavni zadatak imaju roditelji, navodi psihologinja Marijanović za Jabuka.tv.
Djeca tijekom svoga razvoja prolaze kroz različite faze traženja i upoznavanja sebe, kao i svoje okoline. Na njihovo ponašanje dominantan utjecaj bi trebala imati obitelj, zatim prijatelji, crkva, vršnjaci, mediji , uzori i slično.. U današnje, suvremeno, vrijeme roditelji, tj. obitelj često ne posvećuju dovoljno vremena i truda kako bi uistinu sudjelovali u odgoju svoje djece. Vrlo često tu ulogu preuzimaju okolina ili mediji, a na žalost, kao što i vidimo, moderno društvo ne može se pohvaliti visokim moralnim vrijednostima, te je i to jedan od razloga neprimjerenih i nasilnih ponašanja djece i mladih. Roditeljima je teško biti „brana“ između onoga što se djeci nudi, i onoga kako oni žele da se djeca razvijaju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Komunikacija s djecom od presudne važnosti
U želji da i sami sudjelujemo u osvještavanju javnosti o ovom velikom i sveprisutnom problemu zamolili smo psihologinju da uputi poruku roditeljima i odgovornima o tome kako konkretno djelovati kako bi se spriječilo vršnjačko nasilje. Koji su to potezi koje možemo odmah poduzeti da bi učinili dobro svojoj djeci, ali i drugima. Na potezu su roditelji, obrazovno osoblje, odgajatelji i struka.
Dragi roditelji, rješenje nije djeci oduzeti mobitel, isključiti Internet i zabraniti korištenje društvenih mreža. Važno je razgovarati s djecom, razvijati odmalena odnos pun povjerenja, i zanimati se za njihov online svijet, te razgovarati o svim opasnostima na internetu i društvenim mrežama. Koristite razgovor, a ne predavanje!
Budite u tijeku i pratite trendove, te postavite pravila za korištenje interneta. Današnja tehnologija se razvija jako brzo i mnogi roditelji to ne mogu pratiti, ali tu je životno iskustvo i mudrost koju možete iskoristiti. Osnovno načelo zaštite djece na internetu jest izgradnja djetetove ličnosti, socijalnih vještina i iskrena komunikacija između roditelja i djece. Svako dijete ima pravo na grešku, poneki pogrešan korak, i upravo su to prilike da nešto nauče iz toga. A ujedno je to prilika i za roditelje da pokažu svoje roditeljske vještine, pruže pomoć i podršku, te izraze vlastite stavove i razmišljanja.
Kad se nešto strašno dogodi, svi tražimo krivca, međutim, svi smo kao društvo odgovorni i trebamo reagirati. Nužne su edukacije, stručna usavršavanja za nastavni kadar, radionice i predavanja za djecu, adolescente, roditelje i širu lokalnu zajednicu, te zapošljavanje većeg broja psihologa u školama, ističe psihologinja Marijanović u razgovoru za Jabuka.tv.
Nitko od nas ne bi želio da se bilo kakav oblik nasilja dogodi našoj djeci ili da sami sudjeluju u istom. No, trebamo biti svjesni da ukoliko se aktivno ne uključimo u sve sfere djetetova života i sami zapravo možemo biti sudionici određenog oblika nasilja propustivši utjecati na određena djetetova ponašanja.
(www.jabuka.tv | Foto: Freepik)
