Medeni mjesec na Maldivima Andrei i Marku pretvorio se u pakao

Najljepši trenuci u životu, među kojima je svakako i medeni mjesec, začas se mogu pretvoriti u najgore.

Andrea Janković (25), profesorica engleskog i njemačkog jezika, sa suprugom Markom (26) otišla je na medeni mjesec na Maldive, ne sluteći da će se putovanje koje bi trebali pamtiti kao najljepše u životu pretvoriti u pravi horor. Na put su krenuli 13. ožujka, a samo dva dana kasnije počela je agonija koja im je preokrenula živote.

Upozorili su nas da je na Maldivima česta promjena morskih mijena. Danas more može biti duboko dva metra, a sutra se može potpuno povući. Moj suprug je profesionalni plivač i ronilac. Kad smo stigli iskakao je iz vile koja je usred oceana, a more je bila duboka dva metra.

Ujutro drugog dana voda se povukla, a mi nismo sišli da vidimo koliko. Otišla sam skuhati kavu i onda mi je rekao “Idem skočiti da se rashladim”. I on je skočio, a ja sam primijetila da ga nema, prisjeća se Andrea jednog od najstrašnijih trenutaka u životu, pišu Katarina Petrović i Zorica Radulović za Telegraf.

Srećom, kraj njih su bili Danci koji su odmah primijetili što se dogodilo. Muškarac je skočio za Markom i vikao da ne diše.

Potrčala sam dolje. Muž mi je bio modar, s polomljenim zubima, bez pulsa, katastrofa, priča Andrea.

Danac, koji je boravio u susjednoj kući, opisao je da se Marko uopće nije uspravio, jer mu je vrat izravno udario o tlo zbog dubine vode koja je tada bila maksimalno metar. Njegova je supruga odmah nazvala hitnu, no Markovo srce nije kucalo. Kad mu je Andrea dala umjetno disanje, počeo je davati znakove života.

Rekao mi je da je bio svjestan kada je skočio i udario se, te da je htio ustati, ali je ostao paraliziran. Osjetio je i kad je počeo gutati vodu, bio je pri svijesti, ali nije mogao ništa, dodaje ona.

Troškovi su, kaže, bili preko 40.000 eura. Srećom, imali smo osiguranje. Baš bih apelirala da na njemu ne štedite jer nikad ne znate što vam se može dogoditi, kaže danas, nakon svega. Hitna je odvezla Marka, a Andrei 30 minuta nitko nije rekao je li živ ili ne.

Počela sam plakati i histerizirati jer mi nisu dali ni grama nade. Nakon trideset minuta postala sam najveći vjernik. Ta snaga i moć koja se probudila u meni, ne znam kako bih to opisala, to je Božja snaga. Tada izlazi doktorica i kaže mi “On diše, ali moramo hitno u drugu bolnicu jer nemamo potrebne opreme. Najvjerojatnije su slomljeni kralješci C2, C3 i C7, prisjeća se ona.

Iako se ne razumije u medicinu, znala je da su u pitanju vratni kralješci. Gliserom su otišli i u drugu bolnicu, gdje su također potvrdili da su C2 i C3 slomljeni, krvare i iščašeni, a C7 je smrskan.

Rekli su da se radi o strašnoj ozljedi, da mora hitno na operaciju i da ga pošalju u Indiju. Kažem: “Čovječe, kakva Indija? Ja, tamo, na kraju svijeta s njim…”, opisuje još istraumatizirana svime. Bila je sama, izgubljena, bez telefona. Uputili su je u drugu bolnicu da vide koliko je hitna operacija.

Rekli su mi da se moram vratiti u vilu u kojoj smo bili, pokupiti sve stvari i podnijeti zahtjev za osiguranje. Jako je važno odmah se prijaviti na osiguranje, jer kasnije to ne priznaju. Kažu mi da moramo zrakoplovom s tog otoka do glavnog grada. Rekli su mi da avion košta 5.000 eura i mora se odmah platiti. Ljudi kod kojih smo odsjeli rekli su da će platiti da mi stignemo što prije i da ćemo im se kasnije odužiti. Ponašali su se prema nama kao da se znamo 100 godina, ne mogu opisati ljubaznost tih ljudi, kaže Andrea za Telegraf.

Tako je stigao u treću bolnicu u glavnom gradu Maleu.

Neurokirurg mi tada kaže: “Imali ste sreće jer su se kralješci prilagodili i nema hitne potrebe za operacijom pa vas možemo poslati u Srbiju”. Ne znamo je li to zbog nagnječenja tijekom transporta, no kralješci su se vratili u prvobitno stanje, ali su bili malo pomaknuti, kaže s olakšanjem se prisjećajući tog trenutka.

Rekli su joj da nađe prijevoz do Srbije i tamo nađe liječnika. A nije znala gdje, jer je Makedonka. Tako se s velikom vjerom obratila za pomoć putem svog Facebook profila. Novinarka Telegrafa Zorica Radulović odmah joj je odgovorila.

Rekla mi je “Evo ti broj, ovaj doktor je najbolji od najboljih, vrhunski doktor Slaviša Zagorac, nazovi ga”. Liječnik me kontaktirao, rekao da je upoznat sa slučajem i da čekaju da javimo kad dolazimo, prisjeća se Andrea.

Tada se javlja još jedan problem – transport. Privatni avion koštao je 140.000 eura. Andrea u očaju kaže: Čak i da prodam bubreg, ne mogu dobiti taj novac.

Zvala sam srpsko veleposlanstvo u Indiji, veleposlanik me je kontaktirao i rekao da čini sve da se nađe rješenje. U cijeloj priči veleposlanik i agencija “I Travel” preko koje smo putovali bili su stalno uz mene. Budući da je naš šef ujedno i šef “Turkish Airlinesa”, nazvala sam ga i pitala možemo li na komercijalni let, jer je doktor rekao da moj muž mora biti u ležećem položaju. Situacija je bila teška, jer mu se vrat nije smio pomaknuti, prepričava ona.

Prijevoz ih je na kraju koštao 21.000 eura, a morali su platiti liječnika i medicinsku sestru da idu s njima, za što su dali još 6.000 eura.

Sreća je da moj suprug ima puno dobrih prijatelja i oni su skupili tu svotu u jednom danu. Za nas su učinili ono što bi danas malo tko ikome napravio. Moj suprug radi u jednoj američkoj tvrtki pa smo imali i donacije njegovih kolega, zahvalna je Andrea.

Nakon dolaska u Beograd, u Kliničkom centru upoznala je dr. Zagorca, koji je, ističe, veliki čovjek, a ujedno i vrhunski liječnik i profesionalac. Bolnica je izgledala toliko dobro da je nekoliko puta morala pitati jesu li sigurni da je to državna ustanova.

Liječnik iz Turske koji je bio s nama rekao je da takvu opremu i aparate nema nijedna privatna bolnica, kaže.

Marko je dobio najbrži mogući termin za magnetsku rezonancu i pokazalo se da je problem u kralješcima C2 i C3, a ne C7 kako su svi mislili. Liječnik je rekao da je operacija rizična i da ne može jamčiti hoće li se Marko probuditi.

Operacija je trajala od 7:30 do 11:30 sati. Bila su to najduža četiri sata u mom životu. Nakon operacije pozvala me liječnica, dobro raspoložena, i sa smiješkom mi rekla da je operacija prošla dobro, da se moj suprug probudio i da nema potrebe ići u šok sobu, nego odmah na odjel. Ne mogu vam opisati tu sreću. Dva sata nakon operacije suprug počinje dizati desnu nogu, počinje mu se oporavljati i lijeva ruka, sve se vraća u normalu, uzbuđeno priča Andrea za Telegraf.

Svi liječnici su oduševljeni njegovim oporavkom, a sada se čeka da ga pošalju u toplice na daljnji oporavak.

Rekli su mi da za ovakvu priču trebam pozvati redatelja da napiše scenarij za film. Nikad u životu nisam bila vjernik. Mislila sam da se nama ništa loše ne može dogoditi jer smo dobri ljudi i da se tako nešto događa samo lošim ljudima. Kad ti život donosi samo lijepe stvari, nitko ne kaže “Hvala ti Bože”, a mi to kao ljudi zaboravimo. No, kad se dogodi ovakva nesreća, tumačim to kao svojevrsnu bogomdanu ručnu kočnicu da vidimo što je prioritet u životu, zaključuje ova mlada i hrabra žena koja je u svakom trenutku bila uz supruga, piše Telegraf.

Zaista, nakon prave filmske drame što su prošli Andrea i Marko sigurno će uživati u svakom novom danu: Sve je, srećom, dobro završilo.

(www.jabuka.tv)