Iskustvo iz mostarske bolnice: Gledam majku kako umire, a nitko ništa ne poduzima

”Zovem sestre da pozovu liječnika. Neće. „Ma nije joj ništa“, kažu. Ja gledam Ženu, moju Majku, kako…umire. A nitko ništa!”, navodi u svom iskustvu s mostarskim liječnicima novinar Svetozar Savić sa DW.

Iskustvo prenosimo u cijelosti:

Trebalo je da sutradan ujutro putujem. Kuća se kreči. Majstori završavaju. Skupila se rodbina, prijatelji… Mama, već slabo pokretna, odlazi u za nju improvizirani toalet u sobi, jer se kupatilo kreči. Čujem jauk. Utrčavam u sobu. Nalazim je na leđima. Na podu. Nekoliko godina ranije je imala moždani udar, a prije dvije godine je polomila kuk.

Što je sad?! Vozim se s njom u vozilu hitne pomoći. U hitnoj snimak „pokazuje” da je kuk polomljen. Ovaj put drugi. Međutim, ona je mirna. Kaže: „Moja djeco što Vam radim…” Nas troje oko njenog kreveta. Dvije sestre i ja.

Ostavljamo je u bolnici. I dalje je mirna. Optimistična. Dolazim ujutro. Skoro je bez svijesti. Trese se. Zovem sestre da pitam šta je bilo, šta je rekao liječnik na viziti. Njih dvije kažu: „Ma, malo je jutros bila pogubljena. Nije joj ništa”. Vraćam se u sobu. Mama, mama… Ne reagira. Drhti. Kao u agoniji. Ona u jednoj, a ja u drugoj. Ne mogu da pomognem i iz moje pređem u njenu agoniju da shvatim što joj je. Ne mogu ništa. Zovem sestre da pozovu liječnika. Neće. „Ma nije joj ništa“, kažu. Ja gledam Ženu, moju Majku, kako…umire. A nitko ništa!!!

Zovite liječnika molim Vas! „Nije tu.” Pa gdje je? – ne odgovaraju. Poslije kažu „doći će”. Njena agonija u besvjesnom stanju traje već satima, moja također. Sam krećem u potragu za liječnikom.

Ne nalazim ga na odjelu. Hodnici kao devet krugova pakla. Silazim u prizemlje. Odlazim do hitne pomoći. Oni, ljubazni, brzi i spremni da pomognu ali, plašeći se autoriteta, ne smiju da dođu na odjelu. Kažu zovite nadležnog liječnika. Odlazim do portira i ispričam što se dogodilo i kažem da ću da zovem policiju da liječnika provede na radno mjesto. Gledaju me zbunjeno. Plakao bih.

Ali, ne mogu od muke. Ne mogu od bespomoćnosti da pomognem Ženi na čijim rukama sam odgajen. Ne mogu ništa. Ponovo odlazim na odjel. Zovem svoju sestru. Pričam s njom. Njen muž poznaje nekog liječnika s kojim je ovaj „moj“ kao dobar. Zvat će on svog dobrog prijatelja da on zove liječnika koji je njegov dobar prijatelj, a koji treba da je na radnom mjestu – a nije. Zvat će ga da dođe na posao na kojem tog dana dobija dnevnicu, a njega nema! Sestre neće da ga uznemiravaju u „kontemplaciji”. Ooommm… Ludim. Polako ali sigurno. Počinjem da bivam glasan i prijetim policijom. Prijetim svim. Ne želim da kažem da sam novinar. Neću da zloupotrebljavam profesiju.

Ipak na kraju dolazi sestra. Zove me da dođem kod liječnika. „Čeka Vas liječnik u liječniškoj sobi.“ Ulazim. Zvijer sam. Dobar dan, kažem. „Dobar dan, gospodine Saviću. Zvao me je liječnik …” (Neću da pominjem imena, iako će liječnik koji je bio taj dan na dužnosti dobiti tekst sa nadom da će mu malo proraditi savjest i da druge Majke, Žene, Unuci, Djeca… neće umirati kao moja majka na odjelu na kojem uopće nije trebala ležati. Kuk naime nije bio polomljen, ali o tome malo kasnije.) i tako on kaže nekako prijateljski: „… pa sam došao”. Čekaj mi nismo prijatelji. On je liječnik koji treba SAMO da radi svoj posao, a ja sin bolesne pacijentice. „Da li to znači liječniče da Vas Vaš prijatelj liječnik nije pozvao Vi ne biste ni došli???“ Tu već mogu da grizem!!! „Pa nemojte tako…“ Recite mi samo da li to to znači?? Da Vas nije pozvao Vi ne biste došli??!!” Prelazi na drugu temu. „Kažite mi što predlažete?“ Šta predlažem?? Ja sam novinar, a Vi ste doktor. Ja Vas ne pitam kako ću da pišem tekst i kako ću da radim. „Pa nemojte da se ljutite! Polako.“

Čuj nemojte da se ljutite! Ni sam ne znam kako sam se suzdržao da ne počnem da ujedam. Predlaže da odemo zajedno do majke u sobu. Dolaze i sestre. Mirne kao bubice. Kažem da nisu htjele da ga pozovu, da mrdnu prstom i još u mi se i smijale u lice. „Ma nemojte tako“, sad su odjednom promijenile ploču. On pita: „Koje liječnike da pozovem?“ J…, čovjek je profesor doktor, a ja samo novinar. On mene pita koje liječnike da pozove da pomogne mojoj umirućoj majci, koja leži na odjelu na kojem ne treba da bude. Jer, naravno – pogrešna dijagnoza!!! Kuk nije polomljen.

On to kaže opet mrtav hladan! Pa što radi dva dana na ortopediji sa plućnom embolijom itd… Ali, na to pitanje veliki profesori i liječnici koji uzimaju tisuću maraka po operaciji nemaju. O tome se naravno ne priča. Mi smo doduše platili samo 300 maraka jer ju je dvije godine ranije operirao neki tip koji nije „velika zvijezda”. Ne znam zašto!

Sestra me je uvjerila! Ne živim više u BiH i ne mogu da se suprotstavljam. Poslao sam novac. Ona je platila i eto. Korupcija. Dobrovoljna. Svjesna. Užas! Ali, ljudi koji žive u našoj jadnoj Bosni i još jadnijoj Hercegovini ne mogu da se izbore sa mangupima. Mangupi?? Pa ta riječ upućena nekom još je i kompliment. Neću da upotrebljavam ništa gore. Neću iz pijeteta prema pokojnoj majci. Da preminula je. Mjesec dana kasnije.

On pita: „Da zovem neurologa, karidologa…“ J… on je stvarno lud!!! Pa da. Ne kažu džaba elitisti medicine, kardiolozi i slični da su ortopedi i kirurzi jednostavno mesari. Ne znam doktore, pozovite nekog. Prebacite je negdje. Ne znam gdje. Ja samo samo novinar! Nekako se smirim. U stvari smiri me sestra koja je u međuvremenu došla. Odlazimo. Vraćam se uvečer. Oko njenog kreveta je tolika količina aparata koji klikću, trepću… Kako sad može da se dopremi sva ova skalamerija k’o da smo u zvjezdanim stazama, j…! Psujem. Znam. Šta biste Vi radili na mom mjestu? Sjedili mirno. Molili krunicu, brojanicu, tespih… Jesam, otišao sam u bolničku kapelu. Pred Majkom Božijom isplakao potoke suza. Pred Gospodom. Molio i Muhameda i Budu i koga sve ne.

Uvečer, u „neko doba” mojoj sestri zvoni telefon. Profesor doktor osobno! J…! Otkud sad takva pažnja. Valjda zato što je njegov prijatelj koji je prijatelj mog zeta zvao, što li. Pa ne bi on sigurno tek onako. Ili se sada već uplašio novinarske lude da će svašta uraditi. Mislio je doduše sigurno u ovim godinama da se to tako i završilo. Nego, zvoni telefon. On kaže: „Mamu smo Vam prebacili na urgentni. Vrlo je loše.” Pa kako sad doktore. Kako sad odjednom loše i može da umre a još jutros joj „nije bilo ništa”. Odlazimo odmah na urgentni. Kažu da dođemo ujutro.

Dolazimo. Kao da ste iz predvorja pakla, ili iz samog pakla prešli u raj. Prima nas doktorka bez prevelikog čekanja u svoju malu (metar i po kvadratni) ured. Ulazimo ja i moja druga sestra. Objašnjava sve, od početka do kraja: „Zatekla sam je u takvom i takvom stanju. Uključili smo joj to i to. Dali smo krv na analitu. Stiže oko 12 pa dođite da Vam kažemo razultate.“ Ne vjerujem!!! Ne vjerujem!!!

Pitam bojažljivo da li bismo mogli da je vidimo. „Da. Naravno. Dođite.“ Mama samo u bolničkoj pidžami za operacije, smije se. Raduje se da nas vidi. Ne vjerujem!!! Jučer „mrtva“, a danas… Još se smješka i kaže: „Čula sam da si ih nabrzio!“ Nabrzio, ili da sam bio žestok. Kažem mama da nisam danas bi smo bili u Ciginovcu. Tako se „od milja“ zove naše groblje u Baćevićima. I tako dođe ona u ruke doktorke Pavlović (njeno ime moram da kažem i neka svi u Mostaru znaju da među liječnicima ima zaista anđela) vrati moju Desku u život. Doduše samo mjesec dana. Ali, dostojnih!

Nakon nekoliko dana odlazim. Vraćam se poslu i životu u Njemačkoj. Nadam se da ću je vidjeti još jednom. I vidio sam je. Sletio sam tog 18. lipnja na Ćilipe. Taksijem do Trebinja, a onda u Mostar. Svratio sam samo u rodno selo svetog Vasilija Ostroškog. U crkvi se pomolio. Upalio svijeće. Kupio malu ikonicu svetog Vasilija, slikanu na kamenu – plohi, onakvoj s kakvima smo po Neretvi pravili žabice, i zaputili se ka Mostaru.

Nas troje njene djece dolaze majci. Posljednjih pet minuta. Odlazi. Vidim da odlazi. Skupljam neku čudnu snagu. Ne plačem. Jer, da zaplačem, rekla bi mi da može – šta si se tu raspizdio?!” Da. Tako bi sigurno rekla. Stavljam ikonicu na grudi. Ljubim je i kažem: Mama, ne boj se. Samo idi… Uz nas troje je otišla tamo negdje… I uz dvije medicinske sestre koje plaču, jer im je za tih nekoliko dana koliko je ležala na tom odjeljenju „kupila šejtana“.

Konačno mir moja Deska. I doktorica koja je tu bila na dužnosti, a kojoj nažalost ne znam ime, dolazi i suznih očiju izjavljuje sućut. Ne vjerujem!!! Ipak nije samo liječnica Pavlović lijepa slika bh. zdravstva. Ima tu ljudi. Dosta ljudi i dosta ljudskosti. I o njima ne treba ćutati. Ali, evo, četiri i po godine nakon smrti svoje majke uspijevam da ovo sve stavim na papir. Pa neka papir sudi. Ja neću. Neću doktore ni da Vas tužim, niti bilo što više da kažem. Neću ni da Vam namještam situaciju da Vas uhite zbog primanja mita i operacija od tisuću i više maraka. Neću ništa od toga. Samo ću poželjeti ponovo da neke nove Majke, Sestre, Očevi, Djeca, Djedovi i Bake od Vas dožive bolje. Da Vas pamte kao Čovjeka! Da. Čovjek se u današnje vrijeme mora pisati velikim slovom, kao i Čovjek-Žena liječnica Pavlović.

A mamu smo sahranili dostojno joj života kojim je živjela. Stotine ljudi na sahrani. Ispraćaju je k’o papu. Ma Desa je bila žena-zmaj ili što bi rekao jedan moj susjed koji je sjedio uvečer pored njenog odra: „Desa je bila žena-čo’jek!“ Da to je bila ona. I sve je zaslužila. Ali, ne onakav tretman na kraju.

Eto. Toliko od mene u mojoj priči o kraju moje majke po mostarskim bolnicama!

(www.jabuka.tv)

51 komentar

  • Kao i u svemu… U svakom žitu ima kukolja… Iskreno se nadam da je puno više žita poput dr Pavlović… Svi su doktori prisegnuli Hipokratovu zakletvu a to što neki ne poštivaju objasnit će svoj nemoral pred Svevišnjim

  • Nas clan obitelji prije 2 god.umre radi “spisobnosti” mostarskih doktora.Covjek od 30 i nesto godina. … Lezao na odjelu na kojem uopce nije trebao bit al su to nazalost kasno skuzili.Dosao radi toga sto su mu ploce pale po nogama da bi na kraju umro.Trebam li reci da mu temperaturu nitko nije mjerio,kad su se sjetili da izmjere vec je bila daleko iznad 42.Neka im je na sramotu sto su dozvolili da jedna mala curica odrasta bez oca.Fuj gadi mi se cijela bolnica…

    • Rasplaka se nek joj je pokoj vjecni,al nazalost ovo je istina nedaj Boze u njihove ruke doc a vama svaka cast za snagu i zaovo stoste napisali!

    • bila sam nekoliko puta u bolnici, na različitim odijelima i na svakom su mi dva puta dnevno mjerili temperaturu. nikada nikom ništa nisam platila i nikada nisam bila uskraćena za bilo kakvu uslugu. toliko

    • To lažete, na svakom odjelu se temperatura mjeri najmanje dva puta dnevno, ujutro i poslijepodne a po potrebi češće.

  • Garantiram da je 7 od 10 slučajeva ovakvih. Ljudi imaju sve manje i manje para, a oni navikli da im se daje za posao, za koji su uredno plaćeni.

  • Ma otkud Vam pravo da pišete o jednoj ustanovi koja služi svima nama na čast što je imamo i sve te divne ljude koji rade tamo, pogotovo istcem medicinske sestre. Ja imam samo riječi hvale i svaki dan zahvaljivanje što nam je Bog dao te divne sestre i liječnike.

    • Medicinske sestre su u 95% slučajeva super osobe, a ima i divnih liječnika/liječnica, ne treba ih sve trpati u isti koš s ovim što im novac mijenja i Boga i Hipokrata

    • A zasto po Vama covjek nema pravo napisati ono sto je dozivio?
      To je isto da ja sada Vama napisem odkud Vam pravo da Vi pisete?!

  • Jedino rješenje je privatizacija zdravstva, dakle da sami kupujemo zdravstveno osiguranje i biramo gdje ćemo se liječiti. Jer dok politika bude drmala zdravstvom nema nam sreće…

    Znam da će se sada mnogi dignuti na zadnje noge protiv privatnog zdravstva, ali ja ne vidim nikakvu drugu alternativu. Ova mostarska bolnica, je apsolutno dno dna, i definitivno nam trebaju promjene.

  • Samo njih pare zanimaju,ma kakvi zivoti samo cekaju kiverte I da su pune,a stace biti s pacijentom to njih ne zanima,sko bude srece prezivjet ce, sko ndaj boze umri samo kazu ms takva je sudbina,jadi smo mi s njima sto ih trazimo

  • Ima svugdje ljudi i to divnih predanih svom pozivu ,tesko je covjeku kad je u nevolji .
    Lijepa rijec otvara sva vrata i bolje da niste napisali ime jedne osobe ali 99/100 su pozrtvovani i daju sve sto mogu .
    Bogu sam zahvalna da sam sretala samo najbolje .
    Bog ih blagoslovio !

  • Pa kad si covjece sve ovako opisa i doveo do suza zasto krijes ime tog j…..doktora.
    A na zalost kod nas je sve tako.
    Najvece neradnike,lopove,korumpirane,podmitljivce sakrij tj ne reci tko su umjesto da ih istaknemo velikim slovima u svim novinama i televizijama i da im se oduzme radna dozvola.
    I puno nas je na zalost dozivilo slicnih stvari i lijepih i ruznih.
    Netreba stititi korumpirane i nedodirljive

  • Tu u bolnici narod treba nešto poduzimat to se događa svaki dan ništa oni ne vode račun ni o čemu možeš i platit ako te Bog ne ostavi na životu od pomoći njihove nema ništa, kad njihov netko dođe ako nije slijepo crijevo već nešto veće odmah šalju u Zagreb. Što se tiče običnih smrtnika od lječenja u Mostaru nema ništa, dok su im dolazili lječnici iz Zagreba neto se moglo i lječit sad samo moli Boga da te ne zaboli.

  • Jadan ti je onaj koji mora u Mostarsku bolnicu, leglo kriminala i korupcije. Ne pisem ovo bezveze, dva puta lose iskustvo. Nego Bogu hvala što imam hr. dokumente pa sam u Zagrebu primljen kao pacijent i dobrim dijelom riješio problem.

  • A dobro ti nas ovaj Srbin skudi. Nek se ide liječit u Trebinje kad mu kod nas ne odgovara ili još bolje u Njemačku pa neka se ne vraća.

  • Da od dede. To su sve obitelji s dugm tradicijom doktora i umjetnika. Gade mi se! Toliko su tašti, jadni, iskompleksirani i što je najgore mogu se kupit…Neki dan u bolnici, debelo prije podne oni svojim autićima prolaze kroz onu rampu, plentaju gore – dole. Valjda i tada imaju nešto privatno obavit, malo im poslijepodne….Nikad dosta…

  • Istina samo ih pare zanimaju,ti doktori su postali ljudi bez srca i duše,kao da se takmiče ko će zaradit više. Nažalost uvijek na štetu pacijenata,žalosno puno žalosno,ako nemaš para i vezu možeš umrijet nitko te neće ni pogledat

  • Bio on srbin ili neznam što on je rekao istinu. Ti doktori su 90% slučajeva ljudi bez srca i duše i samo kod njih prolazi novac i veze.A sestre su u većini slučajeva dobre i prilično dobro rade svoj posao. Ovo je odgovor tebi anonomno jer si vjerojatno jedan od ovih bez duše.

  • Interno invazivno tu su najbolje sestre,doktori sve normalno,komunacija izmedu doktora I sestara je extra,pa onda bi prema pacijentima su super,ja osobno sam tu lezala DOKTORI SU SUPER ,A SESTRE JOS SUPERIJE,BOG IM SVIMA BIO U POMOCI

  • Takodjer, zivim vani i naviknuta na zapadne standarde, sve sto sam znala o stanju u “nasim” klinikama su ovakve price, koje sam cula/procitala od drugih ljudi. Mesari, odvratni, nestrucni, neljubazni, zele samo novac, moras imati vezu itd, itd. Prije dva mjeseca otac zavrsi na Bilom brigu,.. Trci dole, naoruzana stavom, kako nece oni moga oca tretirati kao zivotinju, nee kod mene to nece ici. Dodjem na Bili brig, spremna i vojsku dici ako treba a ono, otac zbrinut po propisu, uredan, cist, … osoblje ljubazno, lijecnici pristupacni i iskreni, uvijek su tu za razgovor.. Otac u jako losoj zdravstvenoj situaciji. I sto sad? Mozda ignorirati cinjenicu da smo smrtna bica i traziti od lijecnika nemoguce!? Svi mi volimo svoje bliznje i za njih zelimo sve najbolje ali trenutci rastanka dodju kad-tad, nema lijecnika, nema sestre, niti nase tolike ljubavi koja to moze sprijeciti. Stoga prvo to sami sa sobom rijesiti a potom na situaciju gledati iz te perspektive. Eto moje iskustvo se kosi ovom iz clanka. Zahvalna sam osoblju intezivne njege na Bilom brigu, odjel dr Karlovica .. sto su mogli, to su i ucinili. I da napomenem, nikakve veze nismo imali, niti smo ih trpali silnim novcem, sve su odradili samo na osnovu zdravstvenog stanja mog oca.

  • U sijecnju je moj otac preminuo na odjelu intezivne njege na Bilom brigu. Takodjer sam vani i naviknuta na zapadne standarde a o stanju u nasem zdravstvu sam znala samo ovakve price koje sam cula/procitala od drugih. Moje iskustvo je potpuna suprotnost ovakvim pricama. Ljubazni lijecnici, uvijek su tu ako zelite razgovor i kada nije vrijeme za stranke, ljubazne sestre, otac njegovan, .. pruzeno mu je sve sto je u njihovoj mogucnosti. I da napomenem, nikakve veze nismo imali, niti trazili, sve su odradili samo jer je zdravstveno stanje mog oca to zahjtevalo. Ljudi moji, jednu stvar morate prihvatiti a to je da smo smrtna bica. Iako je nama to tesko i bolno jer se rastajemo od nasih najmilijih ali to je neizbjezno. Ma koliko nas to bolilo, niti nasa ljubav, najbolji lijecnik ili sestra to ne mogu promjenuti. I jos nesto. I o nama samima ovisi kako ce se osoblje ponasati. Ako mi idemo napadacki na njih, i oni ce nam tako uzvratiti. Pa i sestre i lijecnici su samo ljudi.

  • Lezala sam na Firulama u Splitu. Dobila sam dijagnozu ali lijekove ne. Dodala sam kuci za par dana završila u Zagrebu,srce neispravno radi dobila lijekove i kuci. Tijekom 4 mjeseca sto sam pila lijekove svakodnevnom sam gubila svjest ,puls bi mu bio 30 tlak užasno nizak. Pojavio se neko nesnosljiv kasalj. Gusenje i vrtoglavica. Sve dok jednom nisam izgubila svijest i bila u nesvijesti pola sata. Dosavsi u mostarsku bolnicu rodila sam se ponovo. Isključili su mi tablete za srce koje mi uopće nisu bile potrebne,stitnjaca je bila problem. Alergija na lijek dovodila je do gusenje. zahvaljujući doktoru Rončevicu i doktorici Bilinovac spasila sam se. Svaki grijesi. Vrijeme koje sam dolje provela nisam vidjela nista slicno. Pacijenti su odlično zbrinjeni. Istina je da bolnica nema dovoljne količine lijekova , ali to nisu krivi doktori i sestre. Sestre se trude maximalno da pomognu. Dosta ljudi koji dodju dole zele da se oko njih trci, halo ljudi tu je jos pacijenata. Nisu oni Bog. DOKTORI NIKAD NISU TRAZILI NOVAC, ljudi se sami ponude da se bolje gleda na njih. To nema nikakve veze. Moj brat nije imao dobro iskustvo dolje ali hvala bogu dobro je završilo. Svaka čast doktorima i sestrama. Trude se koliko mogu. Danas su ljudi bezobrazni i nezahvalni

  • Dosta nas ima puno toga negativnog za reci o SKB Mostar…ali necu, nego cu istaknuti ono pozitivno iz ovog clanka – dr.Darja Pavlovic Rozic – Covjek-zena…da, rijec Covjek u njenom slucaju i u danasnje vrijeme zasluzuje biti napisana velikim slovom!

  • Ovaj komentar grude 123 halo šta je vama bez novca se u Mostaru ništa ne radi to znaju i ptice na grani neće te ni pogledat bez novca.

  • Rijeci na ovo nemam.Nazalost imala sam lose iskustvo s bolnicom.A u jednu se slazem da dr Pavlovic,dr Karlovic treba nagrediti jer jedini oni drze se Hipokratove zakletve…jer su ljudi…ljudi moji

  • Drage moje to sto vi imate dobro iskustvo ne moze pomoc ovom covjeku .on je samo trazio lijecnika za radno vrijeme, eto mi ne znamo da smo smrtnici.ja isto imam pozitivna iskustva iz bolnice i mislim da je to normalno sta se to ima naglasavat

  • Tako bolno se osjećam! Prisjetila sam se smrti svoje majke ! Vrlo slično ako ne i gore se dogodilo s mojom majkom! Uglavnom je iznenada preminula i danas ne znam zašto i kako? A što je najgore ne zna ni dr.poznati ,mafijaš u bolnici .Znaju ga i njegovi kolege i pacijenti,ko je i šta radi! Neka joj je laka zemlja ,kao i drugim pokojnim ,kojima je on svojim bolesnim umom presudio! Kad bude umirao sjetit će ih se sviju ! A zašto mu pisati ime kad je javna tajna ko je i kakav je!

  • I ja dan danas ne kuzim zasto je jedna draga osoba umrla a bilo sve ok dolje.. prvo kad dodjes na hitnu s mozdanim drze te sat vremena u nesvjesti da lezis dok dodje doktor pa jos sat da te prebace na odjel. Valjda neki udari i ozljede ne mogu toliko cekati? A hitnu da ne govorim..zoves je pet puta u Sirokom nece da dodje ako je osoba imalo starija..ma fuj gade mi se

  • Nema na terapiju ni kod moždanog ni srčanog dok te pola dana ili noći ne ispregledavaju specijalizanti .umjesto da se bokesik odmah smjeszi na odjel i odnah dobije terapiju u par sati.

  • a koliko vas ovde radi džaba što pišete komentare treba ih dobro platit pa neće uzimat a za ovoliko para to se ne može nazvat ni penzija znam da će neki naći usporedbu za koliko radi ovaj ili onaj ali ovde su krivi oni što bi trebali prestavljat nas ali oni sebe prestavljaju i svoje dupe

  • Zasto dolazite u mostarsku bolnicu kada vam ne valja. Ovaj srbin se sjetio nakin toliko vremena blatiti doktore i med sestre. Trebao si majku fino u njemacku pa odrjesi kesicu sa ojerima kad si mudonja. Nisu doktori svemoguci pa da ozive nekoga kad im padne na pamet.

  • Zasto doticni gosp.ne rekne imena ako smatra da su oni krivi. I vi sto ste davali zasto ne reknete imena tko vam Trazio novac od ljecnika sestara. Stvarno vise vas ovdje prica neistine prepricava rekla kazala nego sto ima u tome istine. Sta ocekujete od bolnica u ovoj drzavi pogledajte komplet stanje u drzavi sve cista nula od ljudi politicara ,skacili ste se bolnice u Mostaru kao da ona nevalja jedina u ovom drustvu da je bar tako bilo bi nam super svima ,nego pogledajte ostale ustanove ne samo ste se bolnice skacili . Pitala bi ja vas da za 1000 km raditesto rade dole sestre turnusne koje napadaju ljecnici napadaj posjeta pacjenti. Nitko se od vas nece istrest na ljecniku nego cete na sestri a kad dr.dodje maji ste od makova zrna ,radi se u nemogucim uslovima sve cista improvizacija , al lakse po portalima prat ljude nego otici glavnom i odgovornom u upravu bolnice rec jer sve njihova krivica i politicara koje od izbora do izbora birate vi sami ,a bolnica je odraz drustva kao i sve u ovoj drzavi pocevsi od vas sviju kakara tu crkve i politike. A sve tko vam traze novac u bolnici uzmite snimajte a od ovi suplji prica nema vam nista gospodo draga

  • Ako je CUM kao neka viša hitna služba zašto se pacijenti nepotrebno zadržavaju i i leže satima i satima dok ih neki specijalizanti pregledavaju i našetavaju se oko kreveta bolesnika .
    A CUM je Centar urgentne medicine a u Mostaru bolesnika s moždanim srčanim ili u bilo kojim drugim urgentnom stanju kad se bore za život dočekaju specijalizanti.
    umjesto iskusni doktori .

  • Deset godina prije lezala sam sa ditetom u bolnici.isto sestre ljubazne ,mislim Zdravka se zvala .Nasle cak i pidjamu do sutra(ha sam iz ambulante isla odma u nolnicu pa nisam imala pidjame za dite).Reklesu ima kujna,kavu ,cuker i mliko donit triba.Sutra sam isla po aljine.Donila sam kavu,cuker i mliko,ali kako smo strani odiguramici tribalo mi je jos dokumenat.dok sam ja otisla kuci po sve to,kad sam dosla nema kave,cukera mlika!!Naravno da sam sve pitala koje odnio!! Cistacica ! Cer jedna u Kanadi jedna u Njemackoj!!’Sok.Lipo sam rekla da kupi novo i donila je !!Ja sam izasla ,a kavu sam ostavila za. mame koje dojdu!!Sramota !!

  • Pa sta ja imam sa Dobrkovicim?!!Ja pisem kako i pricam, a ti ispravi!!Tema nije pravopis, ako si dobro citala!

  • Dragi gospodine gorako iskustvo priznajem.Još gorče iskustvo je imala moja mama kad su joj tatu ubili sjekirom ti neki vaši.I naše majke su majke nije samo vaša majka majka.

  • Već 30 godina živim i radim kao zdravstveni radnik u Njemačkoj. Moja majka u 81. godini života je oboljela od teške bolesti i bila je nekoliko puta liječena u mostarskoj bolnici , a stanje je bilo 3 puta toliko kritično da sam tražio način da prihvatim tu bolnu činjenicu. Ipak je na moje veliko iznenađenje preživjela i ostala u stanju u kojem ima akceptirajuci kvalitet života. Hvala dragom bogu, a njemu sam se molio da mi majka ozdravi, a ako ne onda da se dugo ne muči. Inače nisam osoba koja se redovno moli.
    Svemogući je pomogao i onda kad je bilo nemoguće. Svo medicinsko osoblje je bilo fantastično. Ne, da su bili samo jako ljubazni, već sam prepoznao jako visoku kompetetenciju u znanju i iskustvu zdravstvenih djelatnika. Sve je teklo jako brzo, stručno i organizovano. Informacije kratke i jasne. Trajalo je pola godine, malo u bolnicu, pa kuci, pa hitna pomoć, pa opet bolnica, pa intenzivno, pa interno, pa hematologija, zatim kirurgija, pa covid. Sve redom, psihički neizdrživo, ali na kraju uspješno. Zahvaljujem se svim djelatnicima bolnice, hitnoj službi, transportu, kućnoj njezi i svim ostalim koji sudjeluju u zdravstvu. I hvala dragom bogu .

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.