Zvone Boban: I danas bih udario policajca, tada smo živjeli u paklu!

Zvonimir Boban već gotovo dvije godine radi u Fifi kao poseban savjetnik Giannija Infantina za nogometna pitanja. Bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije proteklih je dana dao veliki intervju za brazilski Globo Esporte, u kojem je razgovarao o brojnim detaljima iz svoje igračke karijere, ali i o svojim iskustvima sa svjetskim prvenstvima.

Rođen sam 1968. godine, a moja prva sjećanja oko Svjetskoga prvenstva datiraju iz 1974. godine. Jugoslavija je tada svladala Zair s 9:0, a sjećam se i pobjedonosnoga gola Gerda Müllera iz finalnoga dvoboja protiv Nizozemske. Naravno da se sjećam i tadašnjih nogometnih zvijezdi; volio sam gledati Roba Rensenbrinka, odličan je bio Franz Beckenbauer, a tu su još bile jugoslavenski velikani poput Džajića ili Buljana, rekao je u uvodu Zvonimir Boban, prenosi Goal.com.

Kao dječak nisam imao jednoga, već čitav niz raznih idola koje sam volio oponašati. Oduvijek sam nekako obožavao igrače s brojem 10 na leđima, prvo me impresionirao Diego Maradona po svom dolasku u Europu (1982. godine), pa je tu bio Zico o kojem se možda i ne priča dovoljno, a onda je stigao i Michel Platini.

Sa Svjetskoga prvenstva u Francuskoj 1998. godine Zvonimir Boban prvo se sjeti osvojene bronce.

Bronca je za malenu zemlju poput Hrvatske veliki uspjeh. No, onda se sjetim i polufinalnoga ogleda s Francuskom u kojoj sam baš ja napravio veliku pogrešku. Poveli smo u toj utakmici, a ja sam kao kapetan vikao na cijelu momčad da moramo biti koncentrirani pa napravio pogrešku koja nas je koštala izjednačujućega pogotka. I to samo minutu nakon našega vodstva, rekao je Boban, dodajući da je zbog poraza bio beskrajno razočaran.

Kasnije smo poraženi 2:1, a ja sljedeća četiri dana nisam mogao jesti, ništa nisam niti pio, ma vjerojatno nisam niti oka sklopio. Srećom, u dvoboju za treće mjesto smo pobijedili Nizozemsku, pa je sve bilo puno ljepše, prisjetio se Boban.

Na pitanje razmišlja li kada što bi bilo da je Hrvatska tada u finalu zaigrala s Brazilom, Boban je odgovorio:

Teško je sada pričati o tome, pa i danas mi puno ljudi kaže “onakvom ste igrom mogli i osvojiti Svjetsko prvenstvo‘” Ali, to nikada ne možete znati. Brazil je tada imao Ronalda, a protiv takvoga igrača ne možete tvrditi da bi pobijedili. Ma kada ste igrali protiv Ronalda postojale su samo tri mogućnosti; ili ćete dobiti crveni karton, ili ćete napraviti penal ili će vam zabiti bar jedan gol. Stvarno nije bilo lako igrati protiv njega, tako da ne mogu pričati o tome što bi bilo da je Hrvatska otišla u finale.

Zvonimir Boban samo je jednom nastupio na Svjetskom prvenstvu, završne turnire 1990. i 1994. godine propustio je zbog određenih razloga.

Naravno da mi je žao što 1990. godine nisam mogao igrati na Svjetskom prvenstvu, tada sam bio suspendiran. No, to sam prihvatio, život ide dalje. Jugoslavija je tada odigrala dobar turnir, tamo su bili igrači iz moje generacije poput Prosinečkoga i Jarnija koji su igrali jako dobro, dokazali se na velikoj sceni, navodi Boban, prisjećajući se i 1994. godine.

Tu nije bilo nikakve mogućnosti za nastupom, to su bile najteže godine rata u Hrvatskoj. No, gledao sam kako Romario i društvo pobjeđuju Italiju i osvajaju Svjetsko prvenstvo. Tada sam već igrao u Italiji, pa naravno i navijao za brojne suigrače iz Milana. Za nogomet je uvijek dobro kada pobjeđuje Brazil, ali za mene je to bio tužan dan jer su mi prijatelji poput Baresija i Maldinija bili poraženi u velikom finalu, prisjeća se Zvone Boban.

I danas mnogi pričaju o Bobanovom “udaranju policajca kojim je započeo rat”, pa i cjelokupnom incidentu uoči utakmice Dinama i Crvene zvezde.

Tu nisam bio sam, puno se ljudi u Hrvatskoj u tom povijesnom trenutku poistovjetilo sa mnom. Ja sam bio samo jedan od tri ili pet tisuća mladića koji je mislio jednako. Samo, ja sam bio “desetka” Dinama, kapetan i mlada zvijezda momčadi. Nisam napravio ništa više ili manje od ostalih toga dana na stadionu. Do tada smo živjeli u strogom režimu, gotovo paklu. A sve to je bila naša velika volja za slobodom. Da li bih to ponovio? Uvijek, tvrdi bivša Dinamova “desetka”.

Jugoslavija je oduvijek imala sjajne igrače, osvojila je i Svjetsko prvenstvo do 20 godina u Čileu. No, nešto je toj zemlji nedostajalo da osvoji i “pravo” Svjetsko prvenstvo.

Teško pitanje. Mi smo bili blizu tome s Hrvatskom 1998. godine, a u povijesti su vjerojatno postojale i generacije koje su bile bolje od nas. No, mi smo u pravom trenutku imali domoljubni naboj, veliku odgovornost prema svom narodu koji je u ratu pretrpio toliko toga. Imali smo veliko zajedništvo, bili smo više od obične momčadi, no imali smo i jako dobre igrače, odgovara bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.

Nije lako osvojiti Svjetsko prvenstvo. A problem kod malih momčadi, koji mi nismo imali 1998. godine, jest što se nakon uspješnoga prvoga kruga znaju previše opustiti u nokaut fazi. Tada pomisle da su već napravile velike stvari, ne razmišljaju o konačnom cilju. Velike momčadi ne razmišljaju tako, one se odmah spremaju za sljedećega suparnika, zaključuje Boban.

(www.jabuka.tv)