Danas je 29. veljače, datum koji se događa samo jednom svakih četiri godine. Ali što su prijestupne godine? Zašto su nam potrebne? I kako su nastale?
Prijestupne godine su godine s 366 dana umjesto uobičajenih 365. Događaju se svake četvrte godine u gregorijanskom kalendaru – kalendaru koji koristi većina svijeta. Dodatni dan, poznat kao prijestupni dan, je 29. veljače, koji ne postoji u neprijestupnim godinama.
Svaka godina koja je djeljiva s četiri, poput 2020. i 2024., je prijestupna godina osim nekih stotina godina, ili godina koje završavaju s 00, poput 1900. (Objasnit ćemo zašto dalje.)
Naziv “prijestupna” dolazi od činjenice da od ožujka nadalje, svaki datum prijestupne godine pomakne se unaprijed za dodatni dan u odnosu na prethodnu godinu. Na primjer, 1. ožujka 2023. bio je srijeda, ali u 2024. past će na petak. (Inače, isti datum napreduje samo za jedan dan između uzastopnih godina.) Drugi kalendari, uključujući hebrejski kalendar, islamski kalendar, kineski kalendar i etiopski kalendar, također imaju verzije prijestupnih godina, ali ove godine ne dolaze sve svake četiri godine i često se javljaju u drugim godinama nego u gregorijanskom kalendaru. Neki kalendari također imaju višestruke prijestupne dane ili čak skraćene prijestupne mjesece, piše 1Klik.hr.
Osim prijestupnih godina i prijestupnih dana, gregorijanski kalendar također ima nekoliko prijestupnih sekundi, koje su povremeno dodane određenim godinama – posljednji put 2012., 2015. i 2016. Međutim, Međunarodni ured za mjere i utege (IBWM), organizacija odgovorna za globalno mjerenje vremena, ukinut će prijestupne sekunde od 2035. nadalje. Na prvi pogled, sve ovo “skakanje” može izgledati kao smiješna ideja. Ali prijestupne godine vrlo su važne, i bez njih naše godine bi se na kraju jako razlikovale i mogao bi nastati pravi kaos.
Što bi se dogodilo da je nema
Prijestupne godine postoje jer je jedna godina u gregorijanskom kalendaru malo kraća od solarnog, ili tropičnog, godišnjeg doba – toliko vremena koliko je potrebno Zemlji da potpuno obiđe sunce jednom. Kalendarska godina točno je dugačka 365 dana, ali solarna godina je otprilike 365,24 dana duga, ili 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 56 sekundi.
Ako ne bismo uzeli u obzir tu razliku, onda bi za svaku godinu koja prođe jaz između početka kalendarske godine i solarnog godišnjeg doba rastao za 5 sati, 48 minuta i 56 sekundi. Vremenom bi se to premjestio raspored godišnjih doba. Na primjer, ako bismo prestali koristiti prijestupne godine, tada bi za otprilike 700 godina ljetni solsticij na sjevernoj hemisferi počeo u prosincu umjesto u lipnju, prema Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemiru. Dodavanje prijestupnih dana svake četvrte godine uglavnom rješava ovaj problem jer je dodatni dan otprilike iste dužine kao i razlika koja se nakuplja tijekom tog vremena.
Međutim, sustav nije savršen: Dobivamo otprilike 44 dodatne minute svake četiri godine, ili dan svakih 129 godina. Da bismo riješili ovaj problem, preskačemo prijestupne godine svake stote godine osim onih koje su djeljive s 400, poput 1600. i 2000. Ali čak i tada, postoji još uvijek mala razlika između kalendarskih godina i solarnih godina, zbog čega su IBWM eksperimentirali s prijestupnim sekundama.
Ideja ide daleko u povijest
Ali sveukupno, prijestupne godine znače da gregorijanski kalendar ostaje u skladu s našim putovanjem oko Sunca. Ideja o prijestupnim godinama datira iz 45. prije Krista kada je antički rimski car Julius Cezar uveo julijanski kalendar, koji se sastojao od 365 dana podijeljenih u 12 mjeseci koje i dalje koristimo u gregorijanskom kalendaru. (Srpanj i kolovoz su izvorno bili nazvani Quintilis i Sextilis, ali su kasnije preimenovani po Juliju Cezaru i njegovom nasljedniku Augustusu.)
Julijanski kalendar uključivao je prijestupne godine svake četiri godine bez iznimke i bio je usklađen sa godišnjim dobima na Zemlji zahvaljujući “završnoj godini zbunjenosti” 46. pr. Kr., koja je uključivala 15 mjeseci s ukupno 445 dana, prema Sveučilištu u Houstonu. Stoljećima je izgledalo da je julijanski kalendar savršeno funkcionirao. Ali do sredine 16. stoljeća, astronomi su primijetili da su se godišnja doba počela događati oko 10 dana ranije nego što se očekivalo kada se važni blagdani, poput Uskrsa, više nisu poklapali s određenim događajima, poput proljetnog ekvinocija, piše 1Klik.hr.
Gregorijanski kalendar riješio problem
Kako bi se to riješilo, papa Grgur XIII. uveo je gregorijanski kalendar 1582. godine, koji je isti kao i julijanski kalendar, ali bez prijestupnih godina za većinu stotina godina (kako je gore opisano). Stoljećima je gregorijanski kalendar koristila samo katoličke zemlje, poput Italije i Španjolske, ali ga su ga na kraju prihvatile i protestantske zemlje, poput Velike Britanije 1752. godine, kada su njihove godine počele znatno odstupati od katoličkih zemalja.
Zbog razlike između kalendara, zemlje koje su kasnije prešle na gregorijanski kalendar morale su preskočiti dane kako bi se uskladile s ostalim svijetom. Na primjer, kada je Britanija zamijenila kalendare 1752. godine, 2. rujna je slijedio 14. rujna. U nekoj dalekoj budućnosti, gregorijanski kalendar možda će morati biti ponovno procijenjen jer se iskliznuo iz sinkronizacije sa solarnim godinama. Ali trebat će tisuće godina da se to dogodi.
Zašto baš 29. veljače?
Zašto je prijestupni dan 29. veljače? U osmom stoljeću prije Krista, rimski kalendar imao je samo 10 mjeseci, počevši od ožujka i završavajući u prosincu. Hladno zimsko doba je ignorirano, bez mjeseci koji bi ga označili. Ali ovaj kalendar imao je samo 304 dana, pa su siječanj i veljača konačno dodani na kraj religijske godine. Kao posljednji mjesec, veljača je imala najmanje dana. Ali Rimljani su uskoro počeli povezivati ove mjesece s početkom civilne godine, i oko 450. godine prije Krista, siječanj je smatran prvim mjesecom nove godine.
Kada je papa Grgur XIII. dodao prijestupni dan gregorijanskom kalendaru 1582. godine, odabrao je veljaču jer je to bio najkraći mjesec, što ga čini jednim danom dužim u prijestupnim godinama.
(www.jabuka.tv)
