Trauma i nisko samopouzdanje iznimno su povezani, osobito s obzirom na nepovoljna iskustva, uključujući traume iz djetinjstva.
Traumatska iskustva mogu poremetiti način na koji osoba vidi sebe i svoju sposobnost reguliranja svojih emocija te utjecati na kvalitetu njezinih međuljudskih odnosa, tvrdi psihologinja Annie Tanasugarn.
Kada su nečiji osjećaji sigurnosti, predvidljivosti i pripadnosti oštećeni, oni mogu razviti vještine preživljavanja koje im pomažu u suočavanju s nepredvidivim ili opasnim okruženjima. Ipak, isti mehanizmi suočavanja, koji mogu pomoći osobi da se prilagodi nepovoljnim uvjetima u jednoj situaciji, mogu postati neprilagodljivi i štetni za njezinu emocionalnu i psihičku dobrobit tijekom cijelog života. Iako postoje mnogi nedostaci koji se mogu pojaviti zbog doživljene traume, postoje tri najčešća, pojasnila je za Psychology Today.
Istaknula je tri znaka da je trauma utjecala na samopouzdanje i samopoštovanje osobe.
1. Emocionalna i psihološka ovisnost
Odrasli koji su odrastali u zanemarujućim ili narcisoidnim okruženjima često nemaju osjećaj vlastite vrijednosti jer su bili uvjetovani da traže vanjsku potvrdu od nasilnih skrbnika, ističe psihologinja. Dodaje da su ti skrbnici pojačavali ovisnost umjesto da potiču neovisnost, često posramljujući djecu zbog navodne lijenosti dok ih nisu uspijevali poučiti osnovnim životnim vještinama.
Kao odrasli, ti pojedinci mogu imati poteškoća s oslanjanjem na sebe, donošenjem odluka i praktičnim zadacima, što dovodi do stalne potrebe za potvrdom i odobravanjem, čime se dodatno pojačava njihova ovisnost o drugima, pojasnila je Tanasugarn.
2. Usamljenost
Psihologinja objašnjava: Trauma može uzrokovati emocionalnu disregulaciju, zbog čega se neki mogu osjećati ‘zaglavljenima’ u ljutnji i nesposobni doživjeti radost ili mir, što ih sprječava u zbližavanju s drugima i pojačava osjećaj usamljenosti. Drugi se mogu naći u nezdravim odnosima ili u stalnom traženju romantičnog partnera kako bi nadoknadili osjećaj usamljenosti, što dovodi do loših izbora partnera.
Ljudi s poviješću trauma često se bore s pitanjima identiteta, osjećajući se izgubljeno, neshvaćeno ili osuđivano što također može pojačati osjećaj usamljenosti.
Osobe koje su doživjele roditeljsko zlostavljanje ili zanemarivanje u ranim godinama, mogu imati poteškoća u stvaranju zdravih veza, što negativno utječe na njihovu sposobnost da se osjećaju sigurno, željeno i prihvaćeno, dodala je Tanasugarn.
Širokobriježanka s adresom u Milanu: Mladima treba podići svijest o psihofizičkom zdravlju
3. Depresija i anksioznost
Osobe koje su doživjele traumu često se bore s izmjenama između anksioznosti i depresije, što utječe na njihovo samopoštovanje i samopouzdanje, kaže Tanasugarn. Društvene situacije mogu izazvati strahove od odbacivanja ili napuštanja, što može potaknuti osjećaje anksioznosti. Izbjegavanje društvenih kontakata zbog straha da neće biti dovoljno dobri, može pojačati osjećaje depresije, navodi ona.
Dodaje da je trauma iz djetinjstva povezana s povećanim rizikom za razvoj anksioznosti i depresije.
Kronična izloženost toksičnim i nasilnim okruženjima u djetinjstvu može potaknuti pretjerano oslobađanje stresnih hormona, što može dovesti do stalne aktivacije odgovora na stres (borba-bijeg-smrzavanje), čime se povećava rizik od depresije i anksioznosti. Mnogi odrasli imaju povijest trauma, pa je važno postati svjestan njihovog utjecaja na život i sreću. Razgovor s terapeutom i redovita briga o sebi, uključujući prepoznavanje signala tijela i postavljanje granica, ključni su za obnovu samopouzdanja i samopoštovanja, zaključila je psihologinja.
Psiholog Jandrić za Jabuka.tv: Ogroman je korak priznati sebi da imaš problem
(www.jabuka.tv | Foto: Freepik)
Nema toga kod nas, a i kako će bit, kad je šipka direktno iz raja 😁 za nas je emocionalno zanemarivanje next level, da je nama “samo” to…
Biti psihički neuravnotežen/a, je kod nas nažalost stanje normale.
Na žalost teška situacija. Bojim se da ima vrlo malo ljudi koji su djetinjstvo prošli neokrznuti. Dakle za sve je potrebno vrijeme. Ako smo osvjestili gdje je problem ( učinili smo puno ) . Sada je uglavnom sve na nama. Osvijestiti da je djetinjstvo prošlo svršeno vrijeme i osvijesti gdje nas ometa danas. Lomiti sebe u nastojanju da ne činimo ono što nas je dovodilo u loša stanja u prošlost a ne samo sebe opravdavati lošim djetinjstvom i očekivati da se svi prilagođavaju meni. Taj dio je najteži ali moguć. Provjereno iz osobnog iskustva, ali onda život postaje sve ljepši . Ljude voliš sa svi njihovim manama i vrlinama, jer si i sam takav, a okružuješ se onima koji te nadahnjuju .
Tako je život mučan,daš sve od sebe da nešto stvoriš,podigneš djecu,radno mjesto kakvo imaš imaš,djeca odrastu,počinješ osjećati umor,osjećaš i umor djece,oni stare,muče se.Pružaš im najbolje jer si imao loše djetinjstvo,alkohol u obitelji koji te rasturio kao osobu,nije pripremio za težinu života,boriš se sa depresijom i shvatiš da si uz nju ostario.
Istina,puno nas je je odrastao u različitim uvjetima,ali pojedinci se svome,a to je jako bolno.
Istina je i da se okružuje pozitivnim ljudima,ali to ništa ne mijenja,”to” je tu,ne nestaje.