Pater Mijo Nikić: Odlazak psihijatru nije znak slabe vjere – evo kada nam treba svećenik, a kada liječnik

Vjera može biti važan izvor snage, nade i smisla, ali psihičke bolesti zahtijevaju stručnu pomoć, ističe u razgovoru za Jabuka.tv teolog i psiholog pater Mijo Nikić.

Pater Mijo Nikić već dugi niz godina pomaže osobama koje se suočavaju s psihičkim i duhovnim poteškoćama, pri čemu naglašava koliko je važno precizno procijeniti kakva je pomoć pojedinoj osobi potrebna.

Profesor je psihologije i dogmatske teologije na zagrebačkom Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, a u razgovoru za portal Jabuka.tv govori o odnosu vjere i mentalnog zdravlja, razlikama između psihičkih i duhovnih problema, pogrešnim slikama Boga, religijskoj traumi te ulozi svećenika, psihologa i psihijatara.

Može li osoba redovito moliti, odlaziti na misu i iskreno vjerovati u Boga, a ipak oboljeti od depresije ili imati panične napadaje?

Da, to je moguće. Treba znati da se vjera i mentalno zdravlje nalaze na različitim razinama čovjekova bića. Mentalne bolesti medicinski su, a ne duhovni problem.

Poremećena kemijska ravnoteža u mozgu, psihološke traume, teški životni događaji i dugotrajan stres mogu utjecati na rad živčanog sustava bez obzira na snagu nečije vjere.

Kao što vjernik može dobiti dijabetes, može oboljeti i od depresije. Kroz povijest vidimo da su i neki priznati sveci prolazili kroz teška stanja koja danas opisujemo kao depresiju, poput svetog Ivana od Križa, svete Majke Terezije i svetog Padre Pija. Biblija također opisuje Joba koji proživljava duboku tugu, tjeskobu i očaj.

Vjera, ako je autentična, osobi može pružiti snagu da podnese psihičke teškoće te pronađe duhovnu utjehu, nadu i smisao, što može pomoći u procesu oporavka.

Traženje pomoći psihijatra ili psihoterapeuta te uzimanje propisanih lijekova nije znak slabosti vjere, nego odgovorna briga za zdravlje koje je darovano od Boga.

Pater Nikić pritom podsjeća na riječi iz Knjige Sirahove:

Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer on zdravlje daje… Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života.

Zašto se među vjernicima depresija i anksioznost još uvijek ponekad tumače kao manjak vjere?

Višestruki su razlozi za takav stav. Najčešće proizlaze iz neznanja, a ne iz loše namjere. Depresija nije manjak prave vjere.

Klinička depresija priznata je medicinska i psihička bolest uzrokovana složenim spletom bioloških, genetskih, psiholoških i okolišnih čimbenika.

Svođenje takvog zdravstvenog stanja isključivo na duhovni problem ili slabu vjeru, upozorava Nikić, predstavlja znanstvenu i teološku pogrešku koja može nanijeti veliku štetu i dodatno pojačati osjećaj krivnje kod oboljele osobe.

Prema redukcionističkom shvaćanju, iskrena vjera i molitva morale bi automatski donijeti savršen mir i radost. Ako taj mir izostane, okolina pogrešno zaključuje da je problem u slaboj molitvi ili skrivenom grijehu.

Psihijatrijski simptomi stoljećima su se, zbog nedostatka medicinskog znanja, pripisivali duhovnim pojavama, poput opsjednuća ili kušnji. Takvi obrasci razmišljanja u nekim su se sredinama zadržali i danas.

Dio vjernika također osjeća nepovjerenje prema psihologiji i psihijatriji jer se boji da će stručnjaci zanemariti njihovu vjeru ili predložiti rješenja suprotna njihovim moralnim načelima.

I doslovno, nekritičko tumačenje Biblije može dovesti do zablude. Rečenica “Ne budite tjeskobni” ponekad se tumači kao stroga zapovijed, a ne kao pastirska utjeha. Kada osoba ne može nadvladati tjeskobu, može početi osjećati krivnju i vjerovati da krši Božju volju.

Ipak, dodaje kako se u Crkvi događaju pozitivni pomaci.

Sve veći broj teologa, svećenika i kršćanskih psihologa radi na razbijanju pogrešnih stavova o odnosu vjere i bolesti. Suvremeni pastoral sve češće naglašava da su psihoterapija i medicina produžena ruka Božje brige za čovjeka.

Je li tvrdnja „samo se moli i sve će proći“ dobronamjerna, ali potencijalno opasna kada je osobi potrebna stručna pomoć?

Da, ta je tvrdnja dobronamjerna, ali u praksi može biti opasna i štetna za osobu kojoj je potrebna stručna medicinska pomoć.

Takav savjet, iako izrečen s namjerom pružanja utjehe, može zanemariti medicinsku stvarnost psihičkih bolesti i odgoditi odgovarajuće liječenje.

Osoba koja vjeruje da je molitva jedini dopušteni lijek može mjesecima ili godinama odgađati odlazak liječniku, osobito psihijatru. To može dovesti do pogoršanja bolesti.

Ako osoba intenzivno moli, a simptomi depresije ili panike ne prolaze, može zaključiti da s njom ili njezinom vjerom nešto nije u redu. Time se mogu dodatno produbiti osjećaj krivnje i dojam da ju je Bog napustio.

Vjera i znanost ne isključuju se, nego se nadopunjuju. Molitva može biti izvanredan izvor duhovne snage, nade i utjehe dok se osoba liječi, ali ona je podrška liječenju, a ne zamjena za njega.

Istina, Bog može učiniti čudo, može čudesno ozdraviti bolesnika od bilo koje bolesti i to u času, bez intervencije liječnika. Bog je svemoguć. I mi se u svojoj nevolji smijemo moliti Bogu da učini čudo, da nas čudesno izliječi. To je legitimno. Međutim, vidimo iz prakse da su čudesa rijetka.

Bog želi da i mi učinimo ono što možemo, da ponizno potražimo pomoć od liječnika, a Bog onda preko njih često čini svoja djela. Bog poštuje prirodne zakonitosti koje je sam stvorio i odredio. Ali on nije ograničen tim zakonima.

On je svemoguć. I kad Bog naiđe na jaku i nepokolebivu vjeru, on čini čudesa. On je svemogući Bog. I to je za nas radosna vijest. Naš Bog može sve!

Kada osoba treba razgovarati sa svećenikom, kada sa psihologom, a kada potražiti pomoć psihijatra?

Odluka o tome kome se obratiti ovisi o izvoru problema i intenzitetu simptoma koje osoba osjeća. Te se tri uloge ne isključuju, nego se često nadopunjuju.

Svećeniku ili duhovniku osoba bi se trebala obratiti kada ima probleme duhovne ili moralne naravi, prolazi kroz krizu vjere, osjeća udaljenost od Boga, nosi teret grijeha i krivnje ili traži smisao života i pomoć u moralnim dvojbama.

Ako svećenik uvidi da su problemi osobe psihičke, a ne duhovne naravi, uputit će je na odgovarajuću adresu, nakon što joj pruži duhovnu pomoć koja je uvijek dobrodošla.

Psihologu ili psihoterapeutu potrebno se obratiti kada se pojave emocionalni problemi, iracionalni strahovi, neurotično ponašanje, poteškoće u komunikaciji i odnosima ili unutarnji nemir koji utječe na svakodnevni život.

Povod za traženje psihološke pomoći mogu biti:

• iznenadni gubitak posla
• razvod braka ili prekid važne emocionalne veze
• smrt bliske osobe
• uporno ponavljanje destruktivnih odluka
• problemi sa samopouzdanjem
• poteškoće s kontrolom bijesa
• nemogućnost prikladnog suočavanja sa stresom

Psihoterapija pomaže kroz razgovor i učenje boljih načina suočavanja sa stresnim situacijama.

Psihijatar je liječnik koji postavlja medicinske dijagnoze i može propisati lijekove. Njegovu pomoć potrebno je potražiti kada su simptomi toliko snažni da ozbiljno narušavaju svakodnevno funkcioniranje osobe.

To uključuje situacije u kojima osoba zbog tuge, straha ili drugih poteškoća ne može ustati iz kreveta, odlaziti na posao, održavati osobnu higijenu, brinuti se o djeci ili normalno obavljati svakodnevne obveze.

Psihijatrijsku pomoć potrebno je potražiti i kod snažnih paničnih napadaja, dugotrajne nesanice, izrazitih promjena raspoloženja, gubitka kontakta sa stvarnošću, halucinacija i drugih ozbiljnih simptoma. U slučaju neposredne ugroženosti potrebno je hitno zatražiti liječničku pomoć.

Idealna kombinacija za vjernika koji se nađe u teškoj psihičkoj situaciji često izgleda ovako: psihijatar lijekovima stabilizira stanje, psihoterapeut kroz razgovor pomaže mijenjati neprikladne misli i ponašanje, a svećenik pruža duhovnu utjehu, podršku i sakramentalnu milost.

Može li pretjerana ili neobična religioznost biti znak psihičkog problema, a ne snažne i zrele vjere?

Da, pretjerana, rigidna ili kompulzivna religioznost može biti znak psihičkog problema, a ne snažne i zrele vjere.

U psihologiji i psihijatriji taj se fenomen često povezuje s opsesivno-kompulzivnim ponašanjem, koje u religioznom kontekstu može poprimiti oblik skrupuloznosti.

Skrupuloznost se može prepoznati po tome što je osoba neprestano opterećena strahom da je u grijehu, satima analizira svaku misao ili riječ, vrlo se često ispovijeda, a pritom nikada ne osjeća mir, olakšanje ili Božje milosrđe.

Kada molitva prestane biti slobodan razgovor s Bogom i postane prisila, kada osoba osjeća da se mora moliti točan broj puta ili na određeni način, a pogreška u ritualu izaziva paničan strah, riječ je o znaku psihičkog problema.

Znakovi psihoze i deluzija također se mogu pojaviti u religioznom kontekstu, primjerice kada osoba tvrdi da prima posebne nadnaravne zapovijedi, posjeduje izvanredne moći ili je odabrana za posebnu mesijansku ulogu. Ako osoba za to nema uvjerljive argumente, onda je to najvjerojatnije simptom nekog
psihotičnog stanja.

Pretjerani boravak u crkvi ponekad može služiti i kao obrambeni mehanizam kojim osoba izbjegava suočavanje s bračnim krizama, poslovnim neuspjesima ili traumama iz djetinjstva.

Nikić upozorava i na vjerski fanatizam.

Vjerski fanatizam nije izraz jake vjere, nego može biti maska iza koje se skrivaju velike i teško podnošljive sumnje.

Umjesto da ih prizna i ponizno zatraži pomoć, osoba bježi u fanatizam koji joj služi kao obrambeni mehanizam.

Razliku između zrele vjere i patološke religioznosti opisuje ovako:

• Zrela vjera donosi unutarnji mir, nadu, radost i utjehu, temelji se na ljubavi i povjerenju u Boga te osobu čini fleksibilnijom, empatičnijom i milosrdnijom.
• Patološka religioznost tjera osobu na prisilno ponašanje, povećava tjeskobu, paniku i neurotičnu krivnju, temelji se na strahu od kazne te osobu čini rigidnom i isključivom.

Zdrava vjera nikada ne uništava čovjekovu psihu, nego je oplemenjuje. Kada religiozne prakse počnu izazivati duboku patnju, nemir i nefunkcionalnost u svakodnevnom životu, vrijeme je za razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje.

Danas se čini da ima mnogo religioznih ljudi, ali kao da nedostaje istinske duhovnosti. Koja je razlika između religioznosti i duhovnosti?

Razlika između religioznosti i duhovnosti može se slikovito opisati odnosom okvira i slike ili korita i vode. Jedno predstavlja formu i strukturu, a drugo bit i životni sadržaj.

Iako bi se religioznost i duhovnost trebale nadopunjavati, mogu postojati odvojeno, zbog čega se ponekad susreće mnogo obreda, a malo istinske promjene srca.

Religioznost se odnosi na vanjske elemente, poput pripadnosti određenoj instituciji, poznavanja dogmi, sudjelovanja u liturgiji i pridržavanja pravila.

Duhovnost je unutarnje stanje koje uključuje osobno iskustvo Boga, duboki mir, unutarnju slobodu i ljubav prema bližnjima.

Religiozna osoba često čini stvari iz dužnosti, tradicije ili straha od osude. Duhovna osoba djeluje iz ljubavi, zahvalnosti i unutarnje potrebe za povezivanjem s Bogom.

Sama religioznost lako se može pretvoriti u puko izvršavanje obveza, dok se duhovnost prepoznaje po plodovima u svakodnevnom životu – strpljivosti, poniznosti, opraštanju i spremnosti da se pomogne onome tko pati.

Lakše je naučiti molitve napamet i obavljati određene religiozne čine nego iskreno oprostiti neprijatelju, ukrotiti vlastiti ego i nesebično voljeti.

Vanjska forma zahtijeva manje žrtve nego unutarnja preobrazba.

Zdrava i zrela vjera, ističe Nikić, spaja religioznost i duhovnost.

Autentična duhovnost treba religioznost, zajednicu, sakramente i tradiciju kako bi imala stabilno korito kroz koje teče. Religioznost bez duhovnosti postaje prazan i hladan moralizam koji ljude češće odbija od Boga nego što ih privlači.

Religioznost opisuje kao čovjekovu sposobnost da povjeruje, dok je duhovnost ostvarena religioznost.

Duhovan čovjek jest onaj koji istinski vjeruje, nada se i nesebično ljubi Boga i bližnjega. Takva vjera ljude spaja, a ne razdvaja.

Ako čovjek svako jutro moli “Bože, neka bude volja Tvoja”, a ostatak dana pokušava sve kontrolirati, živi li iz vjere ili iz straha?

Čovjek u takvoj situaciji zapravo živi iz straha, unatoč iskrenoj želji da živi iz vjere.

Takvo ponašanje pokazuje raskorak između racionalnog dijela uma, koji vjeruje Bogu, i emocionalnog dijela kojim vlada tjeskoba.

Potreba da sve kontroliram znak je straha i osjećaja vlastite nemoći. Vjera je povjerenje u Boga koji sve može. Vjerom izlazimo iz svojega svijeta nemoći i ulazimo u Božji svijet svemoći.

Pokušaj kontroliranja svakog detalja, ishoda događaja ili ponašanja drugih ljudi najčešće je reakcija na strah od neizvjesnosti, neuspjeha ili povrede.

Kada se bojimo onoga što donosi sutra, pokušavamo postati mali bogovi u vlastitom životu kako bismo se osjećali sigurnima. Međutim, takva umjetna sigurnost ne donosi mir, nego još više pojačava strah.

Osoba koja govori da prihvaća Božju volju, ali pritom želi da ona bude potpuno jednaka njezinim željama, molitvu može pretvoriti u svojevrsnu formulu za prividnu sigurnost.

Živjeti iz vjere znači prihvatiti da čovjek nema kontrolu nad većinom životnih događaja, ali može imati povjerenje u Boga.

Takvo ponašanje ne znači da je osoba licemjerna. To je primjer unutarnjeg konflikta. Svjesna namjera osobe je dobra i plemenita, ali njezina emocionalna stvarnost može biti anksiozna i sumnjičava.

Zrela vjera, dodaje, ne znači pasivnost.

Čovjek treba raditi svoj dio posla, planirati i biti odgovoran. Vjernik koji živi iz vjere dat će sve od sebe, ali će rezultat i nepredviđene situacije prepustiti Bogu s mirom. Onaj koji živi iz straha bit će paraliziran ili ljut ako se planovi poremete.

Ljudi se ponekad boje da su opsjednuti. Koliko se često iza takvog straha kriju trauma, anksioznost, opsesivne misli ili drugi psihički problemi?

U golemoj većini slučajeva iza straha od opsjednutosti kriju se trauma, anksioznost, potisnuti bijes, zastrašujuće slike Boga, opsesivno-kompulzivni poremećaj ili druge psihičke poteškoće.

Zbog toga je, navodi pater Nikić za portal Jabuka.tv, Katolička Crkva vrlo oprezna i ne daje olako dopuštenje za obred egzorcizma.

Katekizam Katoličke Crkve nalaže da se prije bilo kakvog egzorcizma mora utvrditi radi li se o prisutnosti Zloga ili o bolesti. Liječenje psihičkih bolesti pripada medicinskoj znanosti.

Zbog toga bi ovlašteni egzorcisti u svojim timovima trebali imati psihijatre i psihologe koji mogu procijeniti psihičko stanje osobe.

Potisnute psihološke traume, pogrešne slike Boga i potisnuti bijes mogu se izraziti u religioznom kontekstu tako da osoba svoje stanje doživi kao opsjednutost.

Primjerice, dijete koje je strogo kažnjavano zbog neizvršavanja vjerskih obveza može potisnuti bijes prema roditeljima. Taj se bijes kasnije, u stresnim situacijama, može pojaviti kao pobuna protiv Boga.

U takvim slučajevima egzorcizam ne bi donio mir, nego bi mogao još snažnije potvrditi pogrešnu sliku Boga. Potrebno je liječiti psihološku traumu i izgraditi zdraviju sliku Boga.

Osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem mogu imati nametljive i neželjene religiozne misli te pogrešno zaključiti da ih uzrokuje neka vanjska sila.

Takve misli dolaze same od sebe iako ih osoba ne želi. Riječ je o psihičkom i neurobiološkom poremećaju u kojem mozak šalje lažne signale opasnosti.

Trauma može izazvati i disocijaciju, stanje u kojem se osoba osjeća odvojeno od vlastitog tijela ili doživljava da njome upravlja netko drugi.

Gubitak osjećaja kontrole, iznenadni povratak traumatičnih doživljaja ili snažni ispadi bijesa tada se mogu protumačiti kao djelovanje strane sile, iako je riječ o obrambenom mehanizmu psihe.

Slične pogrešne interpretacije mogu se pojaviti kod shizofrenije, psihoza, halucinacija i paničnih napadaja.

Ako osoba živi u religioznom okruženju, njezine halucinacije i uvjerenja često poprimaju religiozni rječnik. Međutim, riječ je o ozbiljnim psihičkim poremećajima koji zahtijevaju liječenje pod nadzorom psihijatra.

Kako prepoznati radi li se o psihičkoj bolesti ili opsjednuću?

Pater Nikić ističe da je pri takvim procjenama potreban izniman oprez te da ih smiju donositi samo kvalificirane osobe koje poznaju psihologiju, psihijatriju, zdravu duhovnost i nauk Crkve.

Najveći dio ljudi koji se smatraju opsjednutima zapravo pokazuje simptome psihičkih poremećaja ili bolesti.

Potisnuta agresivnost i bijes zbog nepravde doživljene u religioznom kontekstu mogu se manifestirati kroz agresivno ponašanje prema svemu što je sveto, a da pritom nije riječ o opsjednuću.

Pogrešna slika okrutnog Boga koja progoni osobu ne uklanja se egzorcizmom, nego psihoterapijom i usvajanjem slike dobroga i milosrdnog Boga.

Pater Nikić navodi da se kod ozbiljne procjene najprije mora isključiti psihička bolest te pratiti reagira li osoba na liječenje koje je odredio psihijatar.

Ako se radi o psihičkom ili psihijatrijskom fenomenu, odgovarajuće liječenje u pravilu će pomoći pacijentu. Tek nakon temeljite medicinske i psihološke procjene može se razmatrati potreba za posebnom duhovnom pomoći.

Svečani egzorcizam može obaviti samo ovlašteni svećenik uz dopuštenje biskupa.

Potrebno je biti vrlo oprezan prije nego što se osobu uputi na egzorcizam. Simptomi paranoidne shizofrenije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i drugih bolesti mogu nalikovati onome što se u religioznom kontekstu doživljava kao opsjednutost.

Može li pogrešna slika Boga izazvati strah, tjeskobu i simptome koje osoba pogrešno doživljava kao opsjednutost?

Da, pogrešna slika Boga može biti izravan okidač za duboki strah, kroničnu tjeskobu i teške psihosomatske simptome koje osoba može pogrešno protumačiti kao opsjednutost.

Slika Boga koju čovjek nosi u sebi snažno utječe na njegov živčani sustav. Kada osoba Boga doživljava isključivo kao strogog kontrolora koji bilježi svaku pogrešku, tijelo i um mogu ostati u stalnom stanju pripravnosti.

To se može očitovati kroz napetost, strah od kazne, nepovjerenje u vlastito spasenje i nametljive misli.

Osoba tada može pomisliti: Ako volim Boga, zašto mi dolaze tako uznemirujuće misli? To mora značiti da sa mnom upravlja neka druga sila. Zapravo je riječ o preopterećenom mozgu pod teretom nerealnog straha od kazne.

Ako osoba vjeruje da Bog zahtijeva neprestano samoodricanje bez granica te da su prirodne potrebe i emocije grešne, može početi potiskivati ljutnju, tugu i druge osjećaje.

Potisnute emocije ne nestaju, nego se mogu pretvoriti u tjeskobu, panične napadaje ili depresiju.

Kada potisnuti bijes ili tuga iznenada provale kroz plač, drhtanje ili osjećaj gubitka kontrole, osoba to može protumačiti kao djelovanje strane sile, iako je riječ o psihološkoj reakciji.

Do sličnog problema dolazi kada vjera prijeđe u magijsko razmišljanje, a osoba vjeruje da Boga mora udobrovoljiti točno određenim brojem molitava i rituala.

Svaki propust tada može izazvati paničan strah, a fizičke simptome panike osoba može protumačiti kao potvrdu da se dogodilo nešto nadnaravno.

Mozak ne razlikuje uvijek stvarnu fizičku opasnost od psihološke opasnosti. U oba slučaja tijelo pokreće snažan stresni odgovor.

Put prema ozdravljenju vidi u promjeni pogrešne slike Boga.

Bog nije mučitelj, nego Otac pun milosrđa. Ozdravljenje zahtijeva paralelan rad: psihoterapiju, koja će smiriti preopterećeni živčani sustav i liječiti traumu ili opsesivno-kompulzivne simptome, te zdravo duhovno vodstvo koje će pomoći izgraditi sliku Boga koja donosi mir, a ne strah.

Može li odgoj u kojem se djecu plaši Bogom, grijehom i kaznom ostaviti trajne psihičke i duhovne posljedice?

Da, odgoj utemeljen na zastrašivanju Bogom, grijehom i paklom može ostaviti duboke i trajne psihičke i duhovne rane koje osobu prate kroz odrasli život.

U psihologiji i psihoterapiji takva se iskustva sve češće prepoznaju pod nazivom religijska trauma.

Pater Nikić za portal Jabuka.tv naglašava kako djecu treba poučavati o dobru, zlu, grijehu i odgovornosti, ali riječima i načinom koji su primjereni njihovoj dobi.

Djeci treba govoriti o Bogu koji nagrađuje dobro i upozorava na posljedice zla, ali tako da ih se potakne na ljubav prema Bogu, a ne da im se izazovu religijske traume.

Djetetov živčani sustav još je u razvoju, zbog čega stalna izloženost strahu od kazne i nevidljivog kontrolora može ostaviti ozbiljne posljedice.

Neprimjeren vjerski odgoj može pridonijeti kroničnoj anksioznosti, opsesivno-kompulzivnim simptomima i dugotrajnom osjećaju krivnje.

Vjera izgrađena na strahu ne donosi mir i radost, nego tjeskobu i bijeg od Boga. Takva osoba neće se moliti zato što voli Boga, nego zato što se boji kazne.

Kada pritisak postane neizdrživ, osoba u mladosti ili odrasloj dobi može potpuno odbaciti vjeru, Crkvu i Boga.

Takav ateizam ili agnosticizam nerijetko nije rezultat intelektualnog promišljanja, nego krik za slobodom.

Čak i ako ostane u vjeri, osoba može na Boga nesvjesno projicirati sliku strogog roditelja koji kažnjava.

Teško je prihvatiti Božje milosrđe i bezuvjetnu ljubav ako osoba u vlastitoj obitelji nikada nije doživjela takvu vrstu ljubavi.

Što biste rekli osobi koja vjeruje da je Bog kažnjava bolešću, obiteljskom tragedijom ili životnim neuspjehom?

Takvoj bih osobi najprije pristupio s dubokim suosjećanjem, bez osude i teološkog dociranja. Kada čovjek pati, ne treba mu lekcija iz dogmatike, nego utjeha i prisutnost.

Nakon što se osoba osjeti saslušanom i sigurnom, potrebno joj je ponuditi drukčiju sliku Boga.

Patnja nije Božja kazna, nego dio ljudske stvarnosti koju svi ljudi u većoj ili manjoj mjeri proživljavaju. Živimo u nesavršenom i ranjenom svijetu u kojem postoje bolesti, prirodne nesreće i ljudska sloboda koja može dovesti do loših odluka.

Kada se dogodi tragedija, to ne znači da je Bog odlučio kazniti pojedinca, nego pokazuje koliko je ljudski život krhak.

Nikić podsjeća na evanđeoske primjere u kojima Isus odbacuje izravno povezivanje bolesti i osobne krivnje.

Kada su ga učenici pitali tko je sagriješio pa se čovjek rodio slijep, Isus je odgovorio: Niti sagriješi on niti roditelji njegovi.

Osjećaj da Bog kažnjava često proizlazi iz takozvane trgovačke religioznosti – uvjerenja da Bog čovjeku duguje lagodan život ako se ponaša dobro.

Biblija svjedoči da su i najveći pravednici, poput Joba, prolazili kroz bolesti i tragedije. Isus, koji je bio potpuno nevin, prošao je kroz najveću patnju. Patnja stoga nije znak Božje odbojnosti.

Bog je, kaže, najbliži čovjeku upravo u njegovoj boli.

Bog je onaj koji plače s osobom koja pati, koji pati u njoj i želi joj dati snagu da izdrži. On je supatnik, a ne mučitelj.

Iza osjećaja da Bog kažnjava može se skrivati duboko ukorijenjena krivnja iz djetinjstva ili pogrešna slika Boga.

Osoba treba dopustiti sebi da bude tužna i ljuta zbog tragedije jer su to prirodne ljudske emocije, ali ne treba dopustiti tjeskobi da joj oduzme istinski izvor utjehe – Boga koji je ljubav i milosrđe.

Što želite poručiti onima koji budu čitali ovaj razgovor, bilo da su vjernici ili još traže Boga?

Svima koji su već susreli Boga i povjerovali u njegovu ljubav, kao i onima koji još traže smisao života, poručio bih ono što je Isus rekao učenicima nakon što su se vratili oduševljeni uspjehom svojega poslanja.

Učenici su bili radosni jer su ih ljudi slušali, bolesni ozdravljali, a zli duhovi uzmicali. Isus im je, međutim, rekao da postoji nešto važnije od svakoga zemaljskog uspjeha.

Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima.

Ljudi se raduju kada uspiju na poslu, kada su zdravi, cijenjeni i kada ostvare svoje planove. Sve su to dobri darovi, ali nijedan od njih nije trajni temelj sreće.

Zdravlje može oslabjeti, uspjeh može proći, a ljudi nas mogu zaboraviti. Ono što nam nitko ne može oduzeti jest činjenica da nas Bog poznaje po imenu i ljubi.

Biti zapisan na nebesima znači biti dragocjen Bogu i znati da čovjek nije slučajni prolaznik kroz povijest, nego njegovo ljubljeno dijete pozvano na vječni život.

Kršćanska radost drukčija je od prolaznog veselja. Ona ne ovisi o okolnostima, nego o sigurnosti da pripadamo Bogu.

Pater Nikić poziva čitatelje da se zapitaju što je pravi izvor njihove radosti.

Jesam li sretan samo kada mi sve ide dobro ili je moja najveća radost to što pripadam Bogu? Jesam li više usmjeren na ono što činim ili na odnos s Onim koji me ljubi?

Kršćanin, dodaje, ne treba strahovati od budućnosti jer je njegov pravi dom na nebesima.

A onima koji još traže Boga poručujem neka ustraju u traženju i znaju da je Bog njih već prvi pronašao. Treba se usuditi povjerovati u Boga i njegovu ljubav koja nema granica.

Pater Nikić je uvjeren da su vjera, nada i ljubav vrhunac evolucije do kojeg može doći ljudski duh koji je od Boga stvoren i za Bogom čezne.

Za kraj podsjeća na misao svetog Augustina:

Bog nas je za sebe stvorio i naše će srce biti nemirno dok se u Bogu ne nađe i smiri.

(www.jabuka.tv | Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL)