Suvremeni čovjek neprestano traga za srećom, ali pritom često gubi dodir sa sobom, upozorava psihoterapeut, edukator i filozof Milan Damjanac.
Damjanac je u razgovoru za portal Jabuka.tv govorio o suvremenoj opsjednutosti srećom, potrebi za potvrdom, nezdravim partnerskim obrascima i sklonosti pojedinaca da spašavaju druge zanemarujući sebe.
U svojem radu povezuje psihoterapiju, filozofiju i društvenu kritiku, a bavi se individualnim i grupnim radom, obrazovanjem budućih psihoterapeuta te pisanjem o psihologiji, ljudskim odnosima i suvremenom društvu.
U knjizi “Još ovo ti fali za sreću – Vodič za bolje razumijevanje života i sebe” analizira suvremenu opsjednutost srećom, potrebu za potvrdom, nezdrave partnerske obrasce i sklonost pojedinaca da spašavaju druge zanemarujući sebe.
Naslov knjige zvuči provokativno. Što nam još, zapravo, nedostaje za sreću?
Damjanac objašnjava kako ljudi svakodnevno slušaju da im za ispunjen život nedostaju bolji posao, više novca, savršen partner, novo putovanje, dodatni rad na sebi ili još malo uspjeha.
Stalno živimo s dojmom da nam nedostaje još nešto i da ćemo tek tada konačno početi živjeti. Problem je što to “još” nikada ne prestaje. Kada ostvarimo jedan cilj, odmah se pojavljuje sljedeći i tako ulazimo u beskrajnu utrku u kojoj često zaboravimo zbog čega smo uopće počeli trčati.
Knjiga se bavi paradoksom suvremenog čovjeka koji nikada nije imao više mogućnosti, znanja i izbora, dok su istodobno sve prisutniji tjeskoba, usamljenost, osjećaj praznine i potreba za dokazivanjem vlastite vrijednosti.
U njoj nema gotovih recepata ni brzih tehnika jer je autor skeptičan prema kulturi instantnih rješenja za probleme koji su se razvijali godinama.
View this post on Instagram
Psihologija nije skup trikova, kao što ni filozofija nije zbir lijepih citata za društvene mreže. Obje predstavljaju pokušaj da čovjek jasnije razumije sebe, svoje motive, strahove i način na koji gradi odnose s drugim ljudima i svijetom.
Knjiga je namijenjena osobama koje su spremne sebi postaviti neugodna pitanja, neovisno o tome prolaze li kroz krizu ili samo osjećaju da nešto u njihovu životu nije na svojem mjestu.
Zašto uz toliko sadržaja o osobnom razvoju i dalje osjećamo nezadovoljstvo?
Prema njegovim riječima, jedan od najvećih paradoksa suvremenog društva jest to što nikada nije bilo više razgovora o sreći, a istodobno je sve manje zadovoljnih ljudi.
Savjeti o produktivnosti, autentičnosti, uspjehu i osobnom razvoju često u sebi nose poruku da čovjek još nije dovoljno dobar i da mu nešto nedostaje.
Na taj način sreća postaje projekt. Čovjek više ne živi, nego neprestano radi na sebi. Umjesto da osluškuje vlastiti život, počinje mjeriti koliko je napredovao, koliko je produktivan, koliko zarađuje i koliko je uspješniji od drugih.
Čak su i odmor, ljubav i prijateljstvo postali iskustva koja se pokušavaju optimizirati. Damjanac pritom upozorava na razliku između sreće i smisla.
Smisao često uključuje odgovornost, odricanje, trpljenje i dugoročne ciljeve, dok se sreća sve češće shvaća kao ugodan osjećaj koji bi morao trajati bez prekida.
Dodatni problem stvaraju društvene mreže na kojima ljudi svoju svakodnevicu uspoređuju s tisućama pažljivo uređenih prikaza tuđih života.
Ne uspoređujemo svoju stvarnost s tuđom stvarnošću, nego svoju svakodnevicu s tuđom reklamom.
Praznina, smatra, ne nastaje zbog nedostatka sadržaja, nego zbog nedostatka stvarnog dodira s vlastitim životom.
Toliko smo opsjednuti potragom za srećom da više nemamo vremena živjeti.
Kako prepoznati pomažemo li drugima iz zdrave potrebe ili zanemarujemo sebe?
Pomaganje drugima nema uvijek isti motiv. Netko pomaže jer iskreno želi dobro drugoj osobi, dok netko to čini jer ne može podnijeti njezinu patnju, ljutnju ili mogućnost odbacivanja.
Izvana ta ponašanja mogu izgledati jednako, ali riječ je o različitim psihološkim procesima.
Osoba koja pomaže slobodno može reći “ne“. Njezina vrijednost ne ovisi o tome koliko je potrebna drugima i neće osjećati snažnu krivnju zato što nije riješila svaki tuđi problem.
Nasuprot tomu, osoba koja spašava druge često smatra da nema izbora.
Ona mora pomoći, mora razumjeti, mora oprostiti i mora popraviti odnos. Čim to ne učini, javlja se snažna krivnja, kao da je iznevjerila svoju osnovnu životnu ulogu.
Takvi ljudi s vremenom mogu potpuno izgubiti kontakt s vlastitim potrebama. Lakše im je rješavati tuđe probleme nego suočiti se s vlastitom usamljenošću, ljutnjom ili strahom.
Korijeni takvog ponašanja često nastaju u djetinjstvu. Dijete koje odrasta uz emocionalno nestabilnog roditelja može naučiti da se ljubav zaslužuje brigom, razumijevanjem i odricanjem.
Kasnije će možda birati druge ljude, ali će njegova uloga ostati ista – ponovno će tražiti nekoga koga treba spašavati ili popravljati.
Ključno je zapitati se pomažem li zato što to želim ili zato što mislim da nemam pravo ne pomoći. U odgovoru se često krije razlika između ljubavi i ovisnosti, suosjećanja i žrtvovanja te slobode i obrasca koji nas drži zarobljenima.
Može li veza ostati ravnopravna ako jedan partner postane terapeut ili roditelj drugome?
Jedan od raširenih mitova o ljubavi jest uvjerenje da nekoga možemo promijeniti ako ga dovoljno volimo.
Zbog toga neki ljudi ne ulaze u vezu sa stvarnom osobom, nego s njezinim potencijalom. Ne zaljubljuju se u ono što partner jest, nego u ono što bi jednoga dana mogao postati.
Tada ljubav prestaje biti odnos dvoje odraslih ljudi i postaje projekt popravljanja drugoga.
Onoga trenutka kada jedan partner postane terapeut, drugi gotovo neizbježno postaje pacijent. Kada jedan postane roditelj, drugi završava u ulozi djeteta.
U takvom odnosu nema stvarne ravnopravnosti jer ona podrazumijeva da su obje osobe odgovorne za vlastiti život, emocije i izbore.
Spasitelj često ne može otići jer bi time izgubio osjećaj vlastite vrijednosti. Osobi koju spašava, s druge strane, može odgovarati uloga nekoga kome je pomoć stalno potrebna jer tako ne mora u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe.
Važno je zapitati se bismo li voljeli tu osobu kada joj više ne bismo bili potrebni. Ako je odgovor negativan, postoji velika vjerojatnost da odnos nije zasnovan na ljubavi, nego na ulozi koju u njemu imamo.
Ljubav može pružiti podršku, sigurnost i prostor za razvoj, ali ne može zamijeniti osobnu odgovornost. Partner može biti suputnik, ali ne može živjeti tuđi život.
Zašto ljudi ostaju u odnosima u kojima su nesretni?
Damjanac je u razgovoru za Jabuka.tv odbacio pretpostavku da ljudi ostaju u lošim odnosima zato što ne vide stvarno stanje.
Često vrlo dobro znaju da se isti problemi i svađe ponavljaju, da obećanja nemaju težinu i da se ništa bitno ne mijenja. Problem je u tome što im odlazak predstavlja veći psihološki rizik od ostanka.
Ljudi mogu ostajati zbog straha od samoće, osjećaja krivnje, neuspjeha, brige za djecu ili straha da više nikada neće pronaći drugu osobu.
Ljudi često biraju poznatu patnju umjesto neizvjesne slobode.
Posebno je teško kada odnos postane dio identiteta. Nakon deset ili dvadeset godina osoba se više ne boji samo gubitka partnera, nego i gubitka slike koju ima o samoj sebi.
Neki pritom ne ostaju zbog onoga što odnos jest, nego zbog onoga što je nekada bio ili zbog nade da bi u budućnosti mogao postati bolji.
Nada je jedna od najljepših ljudskih osobina, ali ponekad upravo ona održava patnju. Dragocjena je kada postoji stvaran prostor za promjenu. Kada njome godinama opravdavamo isto ponašanje, prestaje biti nada i postaje obrana od suočavanja sa stvarnošću.
Težak odnos ne mora uvijek završiti prekidom. Ljudi i veze mogu se mijenjati, ali postoji jasna razlika između zajedničkog rada na odnosu i čekanja da se druga osoba promijeni sama od sebe.
Kako razlikovati ljubav od straha od samoće ili napuštanja?
Ljubav i strah izvana mogu izgledati slično, ali iznutra predstavljaju različita iskustva.
Ljubav podrazumijeva slobodu izbora i odluku da ostajemo s nekim zato što to želimo. Strah nas zadržava jer ne znamo tko smo bez druge osobe ili zato što se bojimo samoće, krivnje i pomisli da smo izgubili godine života.
Važan pokazatelj je reakcija na samu pomisao o odlasku.
View this post on Instagram
Ako nas preplavi panika, osjećaj da nećemo preživjeti ili da nemamo pravo otići, moguće je da odnos više održava strah nego ljubav.
Krivnja je pritom posebno varljiva. Osoba može ostajati jer vjeruje da će odlaskom povrijediti partnera, ali odgovornost za tuđe emocije nije isto što i ljubav.
Kada biste znali da ćete biti dobro i sami, biste li i dalje izabrali istu osobu? Ako je odgovor potvrdan, vrlo je vjerojatno riječ o ljubavi. Ako odgovor ovisi o strahu, možda se ne držimo partnera, nego vlastite nesigurnosti.
Zašto nam stabilni ljudi ponekad djeluju dosadno?
Ljudi ne biraju uvijek ono što je za njih zdravo, nego ono što im je psihološki poznato.
Ako su odrasli uz nepredvidive odnose, ljubav mogu povezivati s neizvjesnošću, napetošću i stalnim dokazivanjem. Mir im tada može izgledati kao dosada, a emocionalna dostupnost kao nedostatak strasti.
Mnogi misle da ih privlače hladni, komplicirani ili nedostupni ljudi, ali često ih zapravo privlači osjećaj koji im je poznat iz ranijih odnosa.
Stabilan partner ne aktivira stare rane. Ne traži da ga se progoni, ne izaziva ljubomoru i ne nestaje kako bi se ponovno vratio.
Zbog toga neki ljudi zaključuju da “nema kemije“, iako je stvarni razlog to što nema drame.
Mnogi su godinama učili da su drama i ljubav isto. Jedan od znakova emocionalnoga sazrijevanja jest trenutak kada prestanemo tražiti intenzitet pod svaku cijenu i počnemo cijeniti sigurnost, povjerenje i mir.
View this post on Instagram
Može li se odnos promijeniti ako samo jedna osoba radi na sebi?
Svaka se osoba može promijeniti, ali odnos se teško može trajno promijeniti ako trud ulaže samo jedan partner.
Kada jedna osoba preispituje svoje ponašanje, mijenja obrasce i pokušava razgovarati, dok druga odbija vidjeti problem, s vremenom dolazi do iscrpljenosti.
Nikome ne možemo preuzeti odgovornost. Možemo nekoga pozvati na promjenu i pružiti mu podršku, ali ne možemo obaviti njegov dio posla.
U takvoj dinamici jedan partner ulaže sve više, dok drugi ima sve manje razloga preuzeti odgovornost. Odnos tada prestaje biti partnerstvo i postaje teret.
To ne znači da svaki problem treba biti razlog za prekid. U svakoj vezi postoje razdoblja u kojima jedna osoba daje više od druge, ali važno je razlikovati prolaznu fazu od načina funkcioniranja koji traje godinama.
Ako druga osoba uporno odbija vidjeti problem, razgovarati i preuzeti bilo kakvu odgovornost, tada više nije pitanje može li se spasiti odnos, nego koliko dugo jedna osoba može ostati u njemu, a da ne izgubi sebe.
View this post on Instagram
Je li ljubav osjećaj ili odluka?
Prema Damjancu, ljubav se često pogrešno poistovjećuje sa zaljubljenošću.
Zaljubljenost je spontan i intenzivan osjećaj kojim se teško može upravljati, ali najčešće ne traje dugo. Ljubav počinje kada početni zanos oslabi i kada se partneri susretnu sa stvarnom osobom, a ne s vlastitim projekcijama.
Odluka ne znači da osjećaji nisu važni, nego da odnos ne može opstati samo na njima.
U vezi postoje dani umora, ljutnje, razočaranja i udaljenosti. Ako je trenutačni osjećaj jedini razlog ostanka, osoba može lako zaključiti da je ljubav nestala.
Ljubav se, međutim, pokazuje i načinom na koji se ponašamo prema drugoj osobi kada osjećaji više nisu jednako snažni kao na početku.
Ljubav podrazumijeva da razgovaramo kada je lakše šutjeti, pokušamo razumjeti kada je lakše osuditi i svakoga dana ponovno biramo odnos koji gradimo.
Moramo li prvo voljeti sebe da bismo mogli voljeti drugoga?
Tvrdnja da osoba prvo mora voljeti sebe kako bi mogla voljeti druge često je neprecizna jer nije uvijek jasno što ljubav prema sebi znači.
Ako podrazumijeva prihvaćanje vlastitih granica, preuzimanje odgovornosti i odbijanje očekivanja da partner ispuni sve unutarnje praznine, Damjanac se s njom slaže.
Ipak, smatra nerealnim očekivati da čovjek prije ulaska u odnos mora potpuno riješiti sve svoje probleme. Ističe da ljudi sazrijevaju upravo kroz odnose, a mnoge obrasce ne mogu ni prepoznati dok se s nekim ne zbliže.
Tek u ljubavi postajemo svjesni koliko se bojimo odbacivanja, koliko nam je potrebna potvrda, koliko teško postavljamo granice ili koliko pokušavamo promijeniti drugu osobu.
Partner zato često postaje ogledalo neriješenih obrazaca, ali ne nužno i njihov uzrok.
Ne moramo prvo potpuno voljeti sebe kako bismo voljeli drugoga, ali moramo biti spremni preuzeti odgovornost za sebe.
Partner može obogatiti osjećaj vrijednosti, sreće i samopoštovanja, ali ih ne može stvoriti umjesto nas. Kada se od ljubavi očekuje da riješi sve ono što osoba sama nije riješila, odnos postaje teret za oba partnera, zaključio je Milan Damjanac u razgovoru za portal Jabuka.tv.
(www.jabuka.tv | Foto: ilustracija)
Sretan si kad si zdrav i kad su ljudi oko tebe zdravi. I fizički i psihički. Ostale gluposti za sreću su izmislili oni koji na vama žele zaraditi.