Iako je od završetka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini prošlo više od trideset godina, duboke psihološke rane i neprerađene traume i dalje su svakodnevica za tisuće ljudi.
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ne pogađa samo izravne sudionike i svjedoke ratnih strahota, on se kroz obiteljsku atmosferu prenosi i na generacije rođene u miru.
O fenomenu transgeneracijske traume, skrivenim simptomima i važnosti stručne pomoći govorile su za N1 psihoterapeutkinje Dragana Macar i Dejana Grbić Velagić, naglasivši da PTSP podjednako pogađa bivše borce, civile, žene i djecu koji su odrastali u ozračju straha.
Skriveni simptomi i svakodnevni okidači
Mnogi pojedinci u BiH uopće nisu svjesni da njihove današnje reakcije vuku korijene iz proživljenog rata.
Psihoterapeutkinja Dejana Grbić Velagić podijelila je vlastito iskustvo, otkrivši da je tek na testiranju 2013. godine saznala da ima posljedice PTSP-a, iako nije prošla najteže oblike ratne patnje. Kroz dugogodišnji rad na sebi uspjela je zacijeliti te rane, a danas pomaže drugima.
Vatromet, grmljavina ili iznenadne eksplozije vrlo često mogu biti okidači koji bude potisnute osjećaje bespomoćnosti i straha. Trauma utječe na sva područja života, ponekad je to nemogućnost gledanja određenog filma jer nas glumac podsjeća na osobu koja je nanijela štetu nama ili našoj obitelji, objašnjava Grbić Velagić.
Kako se trauma prenosi na djecu?
Psihoterapeutkinja Dragana Macar pojasnila je da je trauma zapravo neprerađeno iskustvo koje ostaje “zamrznuto” u čovjeku. Osobe koje žive s PTSP-om podsvjesno stvaraju specifičnu obiteljsku atmosferu u kojoj dominira poruka da svijet nije sigurno mjesto.
Djeca odrastaju s tim osjećajem nesigurnosti, čak i kada im roditelji riječima govore da nema razloga za strah. Srećom, povezani smo i u iscjeljenju, kada pojedinac proradi svoju traumu, olakšanje osjećaju i njegovi voljeni, ali i generacije koje dolaze, ističe Macar.
Rane liječi ljudski kontakt
Naširoko rašireno vjerovanje da protok vremena sam po sebi donosi olakšanje, sugovornice odlučno odbacuju. Macar upozorava da vrijeme ne može izliječiti traumu ako ona nije obrađena na sigurnom mjestu gdje je osoba saslušana i shvaćena, dodajući kako ni trenutno stanje u društvu ne pomaže jer se u javnosti i dalje često potiču panika i nesigurnost.
Jedna od najvećih pogrešaka u društvu je umanjivanje tuđe boli rečenicom: “Drugi su prošli gore”.
Ono što nosimo u sebi je maksimum onoga što smo u tom trenutku mogli podnijeti. Za ozdravljenje nam je potreban iscjeljujući kontakt, da nas netko vidi, čuje i kaže: “Tu sam za tebe”, poručuje Grbić Velagić.
Put prema kolektivnom ozdravljenju
Psihoterapeutkinje se slažu da su društvene podjele na “nas” i “njih” glavni uteg koji zajednicu drži zarobljenom u prošlosti. Smatraju da su traume zajedničke jer svi živimo u istom prostoru i nosimo kolektivni teret.
Kada je riječ o najmlađima, Grbić Velagić savjetuje da djecu ne treba opterećivati ratnim strahotama prije nego što budu dovoljno zrela. Razgovor o prošlosti trebao bi se temeljiti isključivo na utvrđenim činjenicama, a ne na propagandi, i to tek kada procijenimo da dijete ima kapacitet to razumjeti.
Uz empatiju, međusobno uvažavanje i stručnu pomoć, društvo u Bosni i Hercegovini može napraviti ključne korake prema prijeko potrebnom kolektivnom iscjeljenju.
(www.jabuka.tv | Foto: Pexels)
