O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

Uz dopuštenje autora Zdenka Ćosića, portal Jabuka.tv prenosi tekst “Naopako shvaćen pojam slobode ili priča o gospodarskom (pro)cvatu širokobriješkog kraja”, koji je objavljen u Monografiji Širokoga Brijega.

Prvi pisani tragovi govore da su Hercegovci duhanom trgovali, da su ga krijumčarili, odnosno švercali još u XVII. stoljeću (prvi spomen 1676. godine), dok se o uzgoju i proizvodnji prvi put govori tek 1842. godine u jednom zapisu fra Ivana Franje Jukića.

Čini se da su zanimanje vlasti i kroničara toga vremena više privlačili trgovci i šverceri nego proizvođači. Gotovo svaka obitelj u Hercegovini, pa tako i u Širokom Brijegu, sadila je duhan za vlastitu uporabu polovinom XIX. stoljeća.

Poznato je da su i turske vlasti poticale sadnju duhana u drugoj polovini XIX. stoljeća. Od 1875. godine turske vlasti uvode monopol pa ionako loše organizirana i primitivna proizvodnja naglo opada. O vrsti duhana toga doba malo se zna, ali je zapisano da se najviše proizvodio u jugozapadnim dijelovima širokobriješkog kraja.

Hercegovački rezani duhan – škija postao poznat u cijeloj Europi

Carskom naredbom iz 1880. godine austrougarske vlasti uvode svoj duhanski monopol. Po toj naredbi svaki je proizvođač imao pravo otkupiti određenu količinu (svoga) duhana za pušenje. Količina je ovisila o broju muških glava (starijih od 16 godina) u domaćinstvu.

Nekoliko godina poslije osnovana je i samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je imala u svom vlasništvu čak i tvornicu duhana u Berlinu. Upravo zahvaljujući toj tvornici hercegovački rezani duhan, škija, postat će poznat u cijeloj Europi. Za strogo provođenje monopolske naredbe bili su zaduženi žandari, režimske sluge bez milosti.

Ako bi tko pokušao priskrbiti namirnice za domaćinstvo prodajom duhana u Bosni ili u Slavoniji morao je računati na smrtni rizik. Kroničari su zabilježili da je 1883. godine odani žandar iz Oklaja na službi u Posušju ubio seljaka koji je pokušao prokrijumčariti duhan u Bosnu.

Pred kraj Prvog svjetskog rata, kad je u Hercegovini zavladala glad, učestao je i šverc duhana. Nerijetko su i žene ispod svojih haljina skrivale duhan i prenosile ga u Slavoniju da bi za njega dobile spasonosne namirnice za svoju djecu. U to doba za jedan kilogram duhana moglo se dobiti deset kilograma pšenice. Žene su duhan zašivale u odjeću. Tako zašiven duhan uz tijelo, pošto bi se upalio nakon nekoliko dana putovanja, neke je stajao života. Poznat je slučaj Šime Kolobarić koja je preminula u Petrovaradinu nakon nekoliko dana putovanja iz Hercegovine. Liječnici su kao uzrok smrti naveli upaljeni duhan skriven uz tijelo ispod haljina.

Odlazilo se trbuhom za kruhom

Carstva su propadala, vodili se ratovi, nastajale su nove državne zajednice, ali se u životu ljudi ništa nije nabolje mijenjalo. Ljudi širokobriješkog kraja odlazili su doslovno trbuhom za kruhom na sve strane svijeta. Oni koji su ostali nisu imali puno izbora. Škrta zemlja, sušne godine i nebriga vlasti doveli su Hercegovinu na rub gladi. Sadnja duhana bila je jedini izlaz. Zemlja je toliko škrta da je godišnji urod žitarica bio dostatan tek za nekoliko mjeseci.

Počelo rušenje Duhanske stanice u Širokom Brijegu

Nekoliko kilograma duhana skrivenog od vlasti i švercom prodano u Bosni ili Slavoniji, značilo je spas od gladi za mnoge obitelji. Na jednoj strani financi (narod ih je zvao vilanci), nemilosrdni režimski službenici spremni i ubiti svakoga tko pokuša sakriti ili prokrijumčariti pregršt duhana, a na drugoj strani gola borba za život što ovisi upravo o prokrijumčarenom duhanu. Šverceri su imali snažan motiv – život vlastitih obitelji – i bili su spremni ući u pravi mali rat s režimskim službenicima, financima. Nemilosrdnim financima i njihovu aparatu prisile moglo se suprotstaviti samo domišljatošću, mudrošću pa čak i podmićivanjem. To uvijek nije bilo moguće pa su mnogi glavom platili.

Prva jugoslavenska državna zajednica uspostavljena nakon Prvog svjetskog rata, kao i prethodna Austrougarska monarhija, imala je velike potrebe za duhanom. Premda je proizvodnja prvih godina porasla, monopolske su vlasti svojim potezima učinile život nepodnošljivim. Pravo stanovništva da određene količine duhana proizvodi za svoje potrebe, što će reći za pušenje, stečeno još u vrijeme turske vladavine, beogradske su vlasti ukinule već prvih godina svoje vladavine. Do 1927. godine ukinuto je pravo na troškove prijevoza prilikom otkupa duhana, uvedena kategorizacija ukidanjem jedinstvene cijene, ukinute su naknade za štete od tuče kao i pravo proizvođača da otkupe dio svoga duhana za pušenje.

Zabrana uzgoja duhana – sigurna smrt

To je značilo potpunu zabranu pušenja duhana ljudima koji su ga proizvodili. Cigarete što su tvornički izrađivane od hercegovačkog duhana, bile su preskupe tako da nitko nije pomišljao na kupovinu vlastita proizvoda u monopolskom pakiranju. Za deset kilograma duhana prodana švercerima proizvođač bi dobio više novaca nego za sto kilograma po državnoj otkupnoj cijeni. Ipak, tako jeftino otkupljen duhan u prodaji je bio višestruko skuplji od švercerskog duhana. Pušiti taj duhan bilo je nezamislivo. Taj luksuz nitko u širokobriješkom kraju nije htio ni mogao sebi dopustiti.

Metode kojima se služila vlast u provođenju svojih odluka ostale su zapamćene kao izrazito nehumane. Dok bi radili na njivama ljudi su u zemlju zakopavali svoje kutije s duhanom u strahu da ih ne pronađu režimski lovci na pušače škije. Pušenje vlastita duhana bilo je veliki rizik. Kad bi se pojavio iznenada neki financ, a to je moglo biti u svako doba i na svakom mjestu, onaj koji bi se zatekao s cigarom u ruci u strahu bi progutao ostatak cigare kako bi prikrio tragove pušenja. Strah od financa nije bio nimalo iracionalan. Tko bi bio zatečen s cigarom ili rezanim duhanom, škijom, makar i u tragovima, dobio bi zabranu uzgoja duhana na nekoliko godina. To je u tim okolnostima značilo sigurnu smrt od gladi jer drugoga izvora prihoda nije bilo.

Iste mjere zabrane sadnje i uzgoja duhana izricane su i onim uzgajivačima koji ne bi na otkup predali zaduženu količinu. Količine su određivali financi na temelju zasađenih strukova duhana ili čak prebrojanih listova u suhom stanju. Proizvesti makar malu količinu duhana u nekoj skrivenoj škrapi značilo je sigurnost za cijelu obitelj. Tko bi tajno uzgojio duhan i uspio ga prodati švercerskim kanalima, taj bi mogao koliko toliko mirno čekati zimu bez straha od gladi.

Vlasti na sve načine otežavale život proizvođačima duhana

Pokušavajući izboriti bar minimalna prava za proizvođače duhana u Hercegovini je prvi put osnovano Udruženje sadilaca duhana 1919. godine. Slična udruživanja do tada su bila zabranjena. U središnje tijelo spomenutog udruženja birano je jedanaest članova iz Širokog Brijega. Na čelu udruženja bio je fra Dominik Mandić. Unatoč naporima članova udruženja vlasti su donosile jednu za drugom uredbe kojima su otežavale život proizvođača duhana. Uvođenjem kategorizacije duhana 1923. godine režim je pokušao obezvrijediti hercegovački duhan.

O rušenju Duhanske stanice oglasio se širokobriješki povjesničar umjetnosti

Monopolska uprava u Beogradu pokušavala je na sve načine degradirati hercegovački duhan, a preferirati srbijanski i makedonski. Bio je to povod da se i Udruženje sadilaca duhana oglasi i prosvjeduje protiv takve politike što uništava već stečeni ugled hercegovačkom duhanu, a sadioce dovodi u očaj. Za razliku od relativne kvalitete južnosrbijanskog duhana koja ”dolazi do izražaja samo onda kad se taj duhan miješa s drugim duhanima” i koja je jako ovisna o vremenskim prilikama pa cijela godišnja berba može biti ”veoma slaba i bezvrijedna”, hercegovački duhan je ”zlatno-žute i crvenkaste boje, nježna tkiva kao svila, odlične sagorivosti, umjerena sadržaja nikotina, blagoga okusa i svojstveno ugodna mirisa” što ga je činilo iznimnim u svijetu.

Udruženi proizvođači duhana upozoravali su beogradsku monopolsku upravu na posebnost hercegovačkog duhana podsjećajući da je Duhanska režija u Sarajevu još nedavno proizvodila više od devedeset vrsta cigareta od hercegovačkog duhana. Sve je bilo uzalud. Monopolska uprava uvodi kategorizaciju po kojoj drastično obezvrjeđuje hercegovački duhan svrstavajući ga u drugu i treću klasu, a makedonskom i srbijanskom dodjeljuje ekstra klasu i prvu. Takvom politikom režima uzgajivači duhana u širokobriješkom kraju dovedeni su na rub propasti.

Trud i muka uzgoja duhana

Doslovno je zavladala glad, a ljudi su se masovno iseljavali. Svaki je dan u godini na neki način bio vezan za proizvodnju duhana. Mukotrpni posao u koji je bila uključena cijela obitelj počinjao bi zalijeganjem sjemena koncem zime pa do predaje uzgojenog duhana sljedeće zime. Uzgoj duhana diktirao je način života. Sve je bilo usputno ili se moglo odgoditi izuzev radova oko duhana.

Gotovo je nemoguće procijeniti brojčanim iznosima sav taj trud i muku što je zahtijevao uzgoj duhana u Hercegovini: ručno kopanje i gnojidba kao najteži dijelovi posla pripadali su odraslima, muškarcima i ženama; sadnja i zalijevanje duhana uključivali su i djecu; okopavanje, berba, nizanje, poslovi oko sušenja i listanje (patkanje) uključivali su cijelu obitelj.

Novi planovi za Duhansku stanicu u Širokom Brijegu?

Potkraj godine, kad dođe vrijeme otkupa duhana, jednim potezom monopolskog činovnika nerijetko je sve bilo obezvrijeđeno. Godišnji rezultat rada cijele obitelji, njihova nada da će preživjeti zimu do novog proljeća, do novog ciklusa sadnje i novih očekivanja, ovisili su o volji službenika.

S druge strane, službenici monopolske uprave stimulirani su ako bi duhan procijenili lošijom klasom. Naime, što je manje novaca dobivao uzgajivač za svoj duhan, to je službenik procjenitelj bolje stajao kod vlasti. Režimske uredbe i pohlepnost službenika željnih dokazivanja vlastite moći dovodili su do nezamislivih poniženja i obezvrjeđivanja ljudi i njihova truda ugrožavajući živote cijelih obitelji. Razni članovi otkupnih komisija, kontrolori i procjenitelji, svoje su dnevnice naplaćivali od ionako slabo plaćenog duhana. Događalo se da bi novčani iznos za dnevnice režimskih službenika bio veći od ostatka što bi ga dobili proizvođači.

Ilegalna prodaja duhana jedini način preživljavanja

Proizvođač duhana iz Knešpolja predao je po zaduženju monopolske službe 66 kilograma duhana u otkupnu stanicu u Širokom Brijegu u studenom 1928. godine. Nakon što su ga drastično loše procijenili, ukupna cijena duhana je iznosila 445,40 dinara. Od toga iznosa su odbijeni komisijski troškovi, monopolska ”krivica” (kazna što nije predao koliko je bio zadužen) i razne takse, pa je na dnu obračunske liste stajalo: ”Izdato čisto na ruke: Ništa dinara.”

Ponižavanju i izrabljivanju nije bilo kraja. Jedini način da se prehrani obitelj bio je ilegalna prodaja duhana – šverc. Vlasti su vodile javnu kampanju protiv švercera, a njihovi naoružani službenici, financi, imali su ovlasti ustrijeliti svakoga švercera kao zvijer. Proizvođači su znali i podmititi finance kako bi im odredili manje količine što moraju predati na otkup. Ako bi to uspjeli, proizvođači bi ostavljali dio duhana za pušenje i šverc. Taj višak je trebalo dobro sakriti. Nakon otkupa duhana u selo su dolazili naoružani financi i pretresali kuće i štale tražeći sakriveni duhan.

Svaka i najmanja količina duhana što bi je financi pronašli donosila je velike nevolje. Taj bi proizvođač dobio zabranu uzgoja duhana što je značilo da će nekoliko godina njegova obitelj gladovati ili se odseliti sa škrte hercegovačke zemlje. Što su vlasti više pritiskale proizvođače to se više razvijao šverc duhanom. Ljudi iz brdskih sjevernih sela Širokog Brijega: Crnih Lokava, Britvice, Ljubotića, Crnča – mjesta u kojima se duhan manje uzgajao, ali se teško živjelo jer ljetina nije jamčila mirnu zimu – posebno su razvili suradnju s proizvođačima duhana iz jugozapadnih sela i organizirali švercerske linije brdskim stazama prema Bosni, Slavoniji i Srijemu.

Južni magacin širokobriješke Duhanske stanice otišao u povijest

Tridesetih godina prošloga stoljeća počela je eksploatacija boksita što će mnogim mještanima ovih brdskih sela osigurati pristojan izvor zarade. U društvima što su dobila koncesiju za iskop boksitne rude radilo je više stotina ljudi. Tko nije našao zaposlenje u tim društvima teško je mogao preživjeti od škrte zemlje. Takvi su vidjeli svoju priliku u švercu duhanom.

Švercalo se na sve načine

Kad padne noć, skupine snažnih momaka s teretom i do 30 kilograma na leđima, kretale su na dalek i opasan put. Kao u najzahtjevnijoj ratnoj operaciji, svaka je skupina imala svoga izviđača koji je poznavao planinske staze. Trebalo je izbjeći naoružane zasjede financa ili se hrabro s njima obračunati ako napadnu u nekom planinskom klancu. Putovanja su katkada trajala petnaestak dana. Donijeti duhan u Slavoniju značilo je veću zaradu jer je cijena u Bosni bila znatno niža. Vratiti se živ, značilo je osigurati obitelji mirnu zimu bez gladi. Neki su šverceri toliko razvili svoju djelatnost da su imali i svoje plaćene nosače duhana. Ova su tegobna vremena imala i svoje legende. Priča kaže da je švercer iz Crnča Jozo Zeljko uspješno prebacio do Slavonskog Broda pedeset pošiljaka duhana za samo osam dana.

Kočerinski švercer pod nadimkom Škutur imao je najviše plaćenih nosača i stekao je pravo bogatstvo za to doba. Najveće brige žandarima i financima zadavao je Jozo Musa iz Privalja koji je bio toliko vješt u izbjegavanju zasjeda da su mu se divili i sami žandari.

Režimska je propaganda tretirala švercere kao najveće kriminalce. Financi i žandari su imali ovlasti pretući ili ubiti svakoga švercera. Mnogi su izgubili život u nepoznatim planinskim vrletima ako bi ih zatekla snježna mećava. Ćudljiva planina ili nabujala rijeka znale su biti jednako opasne kao i financ i njegova puška. Jedna od najtežih nesreća dogodila se u prosincu 1932. godine. Te su noći život izgubila desetorica ljudi dok su lađama prevozili duhan preko nabujale Neretve u mjestu Buna.

Po zlu i okrutnosti ostao je upamćen narednik finanaca J. Svatoš. Ovaj uvezeni sluga režima stolovao je u Rakitnu, jednom od važnih švercerskih putova. Zloglasni je Svatoš sa svojim financima samo u jednoj zasjedi ubio trojicu švercera i više njih ranio na planinskom prostoru Rosulje u kolovozu 1919. godine. Samo mjesec dana nakon toga krvavog događaja skupina švercera ponovno upada u zasjedu Svatoševih krvnika. I ovaj put dolazi do prave borbe i pucnjave u kojoj je ubijen narednik Svatoš, a jedan njegov financ umro je od posljedica ranjavanja. Narod Rakitna i Širokog Brijega potpao je nakon toga pod strašan dvogodišnji teror režima. Žandari su nasumice premlaćivali i mučili ljude tražeći imena švercera koji su se sukobili s financima i ubili Svatoša. Najokrutniji je bio žandarski istražitelj Osman Čengić koji je ljude bez ikakva razloga mučio i vješao po drveću. Kad je nakon dvije godine tajna otkrivena i žandari saznali imena švercera koji su sudjelovali u sukobu, neki su pobjegli u planine i godinama se skrivali, a neki su tajno otišli čak do Amerike. Ipak, mnogi su uhićeni i osuđeni na višegodišnju robiju.

Novine u službi režimske propagande prikazivale su švercere duhanom kao najgore državne neprijatelje. Uzroci i motivi traženi su daleko od stvarnosti – u navodnoj ideologiji i nemoralu hercegovačkog puka. Pišući o švercanju duhana, tadašnje novine Glas naroda u broju od 7. prosinca 1919. godine ovako su opisale uzroke švercanja duhana: ”Nesavesno agitiranje katoličkog sveštenstva, te naopako shvaćen i na zlo primenjivan pojam slobode. Katolik-seljak radije će prodati krijumčaru svoj duhan pod istu cenu nego svojoj državi.”

Danas, gotovo jedno stoljeće poslije, kada hrvatski puk Hercegovine i Bosne ima novovjeke probleme, nerijetko čitamo i slušamo kako se njegova borba za jednakopravan život tumači kao naopako shvaćen pojam slobode. Baš kao i 1919. godine.

(Zdenko Ćosić / Monografije Širokoga Brijega)