Novi trend tihi otkaz (quiet quitting) koji se sve češće javlja među radnicima, a koji se manifestira tako da zaposlenici rade samo ono što moraju bez ikakvog dodatnog truda, prisutan je u cijelom svijetu pa tako i kod nas.
Psiholog Marko Romić ocjenjuje u razgovoru za Fenu kako taj trend zahvaća i stariju i mlađu populaciju, i one s dužim i kraćim radnim iskustvom te da su okidači uglavnom nezadovoljstvo mjesečnim primanjima i nepriznavanje radnih postignuća.
Unatoč nazivu “tihi otkaz”, ovdje se zapravo ne radi o davanju otkaza, već zaposlenik radi samo nužno što je potrebno da bi se posao dovršio, odnosno radnik obija raditi dodatne stvari izvan radnog vremena.
Istodobno, stručnjaci taj trend povezuju sa sindromom izgaranja i stresom.
Psiholog Marko Romić ovaj pojam kroz svoju praksu opisuje i kao svojevrsnu apatiju ili odsustvo volje, odnosno elana za poslom i obveze koje treba obavljati na radnom mjestu.
U svojoj praksi taj problem susrećem i kod onih koji imaju relativno malo, ali i puno radnog iskustva, ističe Romić.
Marko Romić (Foto: Fena)
Kaže, kako razlike nema ni u starosnoj dobi, iako je očekivao da će tzv. sagorijevanje na poslu koje vodi tihom otkazu, najprije zahvatiti one s dužim iskustvom.
Nažalost, ustvrdio je Romić, ovaj je problem čest i kod relativno mlade populacije.
Moje je mišljenje da je jadan od mogućih razloga što se kod nas raširilo vjerovanje ‘da koliko god radiš to neće biti nešto vrednovano’, a to drugim riječima znači ‘možeš se polomit radeći, a onaj koji uz tebe radi puno manje, na kraju ima ista primanja’, što je vrlo demotivirajuće za one koji žele raditi, podvlači Romić.
To bi, smatra on, trebala biti i poruka poslodavcima da onima koji rade iskažu svojevrsno priznanje.
Također, napravio je i paralelu između javnog sektora u kojem je poslodavac država i privatnog sektora koji opet na tihi otkaz reagira brže i znatno drugačije.
U javnom sektoru, zaposlenici, naime, imaju veću sigurnost i vode se time ‘ne možeš me ti malo platiti, koliko je mogu malo raditi’ te poslodavac isto tolerira ili nema mehanizama kako tome stati u kraj. S druge strane, u privatnom sektoru poslodavac daje odmah otkaz zaposleniku po principu ‘ako ti nećeš za 400 maraka raditi, ima tko hoće’, objašnjava Romić.
Dolazi na naplatu famozna rečenica ”ako ti nećeš raditi za tu plaću, ima tko hoće”
Dalje navodi i da određeni broj radnika starije životne dobi jednostavno ‘izgara’ radi različitih okolnosti na poslu.
Uvjeti na radnom mjestu, nedostatak sredstava za rad, edukacije, destimulacija, te narušeni međuljudski odnosi, sve su to izvori sagorijevanja, pa ljudi počnu funkcionirati po tom principu tihoga otkaza, naglašava Romić.
Smatra kako mladi ljudi u tzv. sagorijevanje češće ulaze radi svoga neiskustva i neznanja ili nedovoljnog poznavanja vrste i opsega posla.
Nadalje, napominje i kako u BiH, poslovi općenito, kako u privatnom tako i javnom sektoru ne osiguravaju ni trećinu mjesečnih potreba za život što uvelike stvara uvjete za tihim otkazom.
Poveliki broj okolnosti i razloga daje prostora da se ljudi tako ponašaju. Tako da smo populacija koja je pred tihim otkazom ili već u njemu, zaključuje Romić.
Apsurd u BiH: Na birou 350.000 nezaposlenih, a nema tko raditi
Prof. dr. sc. Miro Klarić, dr. med. smatra, pak, kako je profesionalno sagorijevanje, koje je preduvjet tihog otkaza, praktički simptomatologija depresije, a varira od blage bezvoljnosti i umora do nesanice, visoke razine anksioznosti, glavobolje, bolova u mišićima i sl., a što je posljedica svakodnevnog stresa.
S druge strane, dodaje, kako od izloženosti pretjeranom stresnom radnom okolišu, visokim zahtjevima te malim resursima ne možemo pobjeći, jer živimo u materijalnom svijetu, no da trebamo razvijati strategiju kako se nositi s time.
Ne može se ne raditi ili malo raditi, a istu plaću dobivati. Svima će nam se to obiti o glavu i vratiti kao ‘bumerang’, ako već nije ovom ekonomskom krizom u svijetu, ocijenio je prof. dr. Klarić.
(Fena)
Dzabe sve debilne edukacije, team biuildinzi, nabrijavanja da smo svi mi firma ovo ono. Firma je gazdina, ja radim samo koliko sam plaćen. Malo me plati, malo ti radim, bolje me plati bolje ti radim. € je jedina motivacija koja postoji. Nisam debil da izgaram za tuđu firmu, nek gazda izgara, to je sve ionako njegovo. Mene ako nema zamjeni me drugim, eto jos cu izgarati, taman posla. Malo je vise takvih debil, druga su vremena
Slazem se..
Svaka ti je u sridu
Ne mogu oni mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi.
Cuj necu radit za 400, ja necu bez 1600 km minimum na ove cijene.
a sta mores sa 1600?
Neznam kad sve ovo gledam oko sebe koje je više bezobrazan , poslodavci ili radna snaga. Ima poslodavaca koji bi gonili radnike ko robove da rade skoro pa džabe a opet ima koliko oćeš radnika damu daš neznam šta , opet će zabušavat ukrast štogod iz firme neto mu ispane prilika. Žao mije samo ono malo poštenih radnika i još manjeg broja poštenih poslodavaca. Nažalost taj problem nije samo ovde nego je tako svagdje u svjetu.
I u javnom sektoru je takvo stanje. Kako jedna reče da su svi jednaki, radili ne radili, tako i učinkovitost pade na niske grane.
Nisu svi jednaki. Bolje prolaze oni koji cinkare,obavljaju prljave poslove i dolaze na posao 5 dana mjesečno, voze sluzbena auta privatno.Oni su privilegirani . Što se tiče znanja i stručnosti to im ne treba.
Ključ u bravu
Ključ u bravu i ne gasite svjetlo zbog lopova.
Ma ne pada mi napamet izgarat, kad ide po onoj staroj nas 6 (Al uistinu) 2 rade, 2 se hlade, 2 čekaju da prorade…Al bas tako…za neke je uspjeh ako dođu redovno na posao, a ja radim njegov i svoj posao za istu plaću…naravno da tražim drugi posao, Al svugdje u nas je isto..treba ići vani, jedan je život…
Pravi razlozi zašto se poslodavci i radnici u većini slučajeva ne razumiju:
1. Ne priča se otvoreno i s razumijevanjem
2. Neke gazde ili direktori su se totalno odmaknuli od stvarnosti i radnika
3. Sve je manje kvalitetne radne snage a sve više lijenčina koji samo žugaju
4. Mali smo grad i svak svakoga trača, previše je ljubomore i zavisti
5. Nedjeljom u crkvi svi smo veliki vjernici a već ponedjeljak nas ne zanima čovjek samo pohlepna trka za materijalnim