Iz ‘obećane zemlje’ se vratili svojoj domovini: Jedna stvar je bila presudna

Pitaju me mnogi ovdje: Pa, zašto ste se vratili, kad puno naših jedva čeka otići vanka?

A, u Kanadi me pitaju, pa di ćeš ići u Hrvatsku, zar ti ovdje nije lipši život, kaže to Alen Katić, porijeklom Solinjanin, koji se kao druga generacija iseljenika rodio u kanadskoj prijestolnici Ottawi.

Ova lanjska situacija s koronom je bila ključna za to, iako san uvik razmišljao i nekako zna da ću se jednoga dana vratiti u kraj di mi se rodija otac Ivica i mater Sonja, Klišanka, rođena Pleština. Mene su korijeni uvik vukli tu, ističe 50-godišnji Alen koji s obitelji trenutno živi u podstanarstvu u blizini starih kuća Katića, gdje su živjeli njegovi djedovi i pradjedovi u Solinu.

Na pitanje zašto smo otišli ili zašto smo se vratili, samo mogu odgovoriti da svugdje treba radit. Ni tamo nije lako, triba zaraditi plaću, tamo se isto triba mučiti za naći posao i zadržati radno misto, a ljudi rade više da bi priuštili neke stvari koje im možda ni ne trebaju.

Zato je korona u jednu ruku bila “dobra” da vidiš što ti triba, s čin si zadovoljan u životu! Trebaju li ti više materijalne stvari ili društvo, mir, dobri susidi, prijatelji… Zapravo, preseljenje u Hrvatsku baš u ovom momentu je bila više ideja supruge, otkriva “solinski Kanađanin”.

Isn’t that so?, nasmijano će Alen zagrlivši suprugu Joy, koja ima, kako kaže, i engleske, i mađarske, i njemačke korijene.

Upoznali su se u Torontu i od 2006., kada su se vjenčali i bili u Hrvatskoj na medenom mjesecu, svake godine su dolazili opet ovdje na odmor i uživali.

Nijedno ljeto nije prošlo da mi ne bi došli. Jedne godine su bili i moji i njeni roditelji. I onda lani kada je u Kanadi bija stvarno gadan lockdown, bilo nan je baš teško. I nama i dici… Osjećali smo se ka da ne možemo doći doma. Stalno smo gledali razvoj situacije, oće li nan dopustit da otputujemo, a imali smo spremne i avionske karte i rezervacije smještaja, samo smo ih prolongirali i čekali kad će se otvoriti granice, rekao je Alen u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

I to je bio neki okidač, jer Dalmacija nam je svih tih godina koje smo dolazili postala dom. I onda je jedan dan Joy pridložila: “A, šta otiđemo u Hrvatsku?” Šta ćemo, kako ćemo, vidiš da ne možemo nigdi zbog situacije, pogleda san je upitno, a ona mi je na to kazala: “Mislim na to da ostanemo u Hrvatskoj.”

I to je bilo to, čuo sam njene riječi, nismo više od tome diskutirali, već je samo krenulo. Sredili smo u Kanadi stvari, neke smo prodavali, neke davali, neke bacali, a ono što smo ostavili poslali smo kontejnerom u Hrvatsku i od ožujka smo, evo, ovdje… Upitali smo i sami sebe u jednom trenutku, što to činimo, jesmo li poludili, smije se Alen.

Ali, znali smo zapravo u sebi da je to okej, da to stvarno želimo. A ključna stvar je bila kada smo vidjeli kako su curice “buknile“, kako one uživaju u svom djetinjstvu. E onda smo rekli, to je to, napravili smo dobru stvar!, zajednički potvrđuju Katići i za dobrodošlicu u novo susjedstvo imaju samo riječi hvale.

Prvo me iznenadilo kako je čist zrak ovdje, u Kanadi je bilo puno auta, zrak nije bio ovako dobar, a posebno to kako se djeca ovdje obožavaju družiti… U Kanadi ti samo kažu: “Bok!” I gotovo. Ovdje smijem ići i do susjeda dolje, kaže Marica.

Došli smo ovdje radi veće kvalitete života, poput čistog zraka, kao što curice i same kažu. Ovdje također imaš više vremena za obitelj, osjećaš se također da si dio zajednice, svak svakoga zna, imaš društvo, susjede…

Ispočetka smo se ipak pitali hoćemo li ostat. Mislin, sad je sto posto sigurno da ćemo ostat, stvarno nam je lijepo! Kanada je prelijepa, nema tu govora, i tamo su naši roditelji i rođaci, zato nam je to isto dom.

Mama je pričala da su na početku svaku noć plakali za domom. Sve im je falilo, pa su se nakon deset godina, nakon mog rođenja, dok san ja bija još u pelenama, na godinu dana vratili opet u Hrvatsku, ali se nisu mogli više naviknuti.

(www.jabuka.tv | Foto: Duje Klarić/Cropix)