Grešio sam mnogo, i sad mi je žao što nisam više

Toma Zdravković, velikan narodne glazbe, umro je na današnji dan prije 20 godina. Rođen je 1938., a odrastao je u Leskovcu u vrlo siromašnoj obitelj, Toma uz pomoć tadašnje zvijezde Silvane Armenulić (Zilha Barjaktarević) 1956. uspijeva dobiti svoj prvi angažman u lokalnoj kafani.

Kad je prerastao Leskovac, Toma odlazi u Tuzlu gdje pjeva u hotelu Bristol. Tuzlaci su u njemu prepoznali buduću zvijezdu, tako da se Toma odlučuje na pisanje vlastitih pjesama.

Njegove prve pjesme su bili prepjevi “Essagerata”, “Žena moga druga” i “Deca zemlje”, a napisao je i vlastite pjesme “Što te večeras nema” i “Anđela”.

Početkom ’60-ih godina, Toma nastupa s Džimijem Stanićem i Ivicom Šerfezijem u Sarajevu. Toma o tome govori: “Neki klinci hteli su da se zafrkavaju, pa su došli i tražili mi autogram: nisam bio siguran da li se šale, ali sam ipak potpisao. Onda je pukla bruka u čaršiji: ima neki ludi pevač u „Evropi” koji deli autograme! Počeli ljudi svake večeri da dolaze i da se sprdaju, tražeći autograme! Ništa nisam kapirao dok mi prijatelji nisu rekli da sam, ustvari, predmet opšte zajebancije”.

Iako se četiri puta ženio, vjerojatno je njegova najveća ljubav Travničanka Slavica, čije su prevare Tomu okrenule alkoholu. Njena smrt u 20-oj godini je pretočena u pjesmu “Buket belih ruža” za koju se tvrdi kako je najdepresivnija pjesma jugoslavenske glazbe.

Pjevajući po hotelima, kafanama i terasama Jugoslavije, Toma je sebi gradio status zvijezde narodne glazbe, ali je ’60-ih najveću pažnju dobio kao autor pjesama “Majko, majko” koju je napisao za Mehu Puzića i “Šta će mi život” koju je otpjevala Silvana Armenulić. “Majko, majko” se prodala u čak 800 000 primjeraka.

Iako je na glazbenom planu Toma postizao uspjehe, nije imao sreće u ljubavnom životu. Utjeha mu je bila kćerka Žaklina koja je rođena 23. studenog 1963., a nazvana je po Jacqueline Kennedy, supruzi američkog predsjednika ubijenog istog dan.

Alkoholizam i kocka su pratili Tomu kroz njegovu karijeru, a on doživljava još jedan šok nakon što Silvana Armenulić 1976. gine u prometnoj nesreći. Toma je sebe smatrao dijelom odgovornim: “Bio sam u Americi kad sam čuo da je poginula. Užas! Možda je taj tekst, koji sam pisao za nju, slučaj za parapsihologiju. I nisam bog zna kako voleo tu pesmu. Sam naslov, „Šta će mi život”, nije nešto. Bolje da je nije snimala: bolje bi bilo da nije postala popularna, a ostala živa…”.

Krajem 1974. godine, Toma seli u Kanadu gdje upoznaje i svoju posljednju suprugu Gordanu s kojom dobiva sina Aleksandra. Ona mu je bila potpora u trenucima kad je bio teško bolestan, te se Toma nakratko ostavio poroka. O životu u Kanadi među emigrantima Toma govori kroz pjesmu “Dotak’o sam dno života” razočaran životom na Zapadu.

U Jugoslaviju se vraća 1978. godine i tada počinje stvarati najveće hitove svoje karijere. Prvi veći nastup u Beogradu održao je tek 1982. godine i tu shvaća da je postao zvijezda: “…Mislio sam da su me zaboravili, ko bi se još sećao Tome Zdravkovića po dobrom, posle tolikih mojih gafova. Naš narod voli da žali. Sažalili su se na mene i zato me, čini mi se, ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan, da li zato što sam se potucao po Americi i Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voleli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negde, u svom poslednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu”.

Popularnost mu je rasla, tako da se pojavljuje u filmu “Balkan Express” i seriji “Doktorka na selu”. Ponovni uspjesi su ga vratili u poroke, a njegov menadžer Vitko Radomirović organizira turneju “Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića” uvjeren kako će Toma ubrzo umrijeti. Turneja je bila pun pogodak, kao i album “Da l’ je moguće” koji je doživio zlatnu nakladu. Svjestan pogubnosti kocke, ali svoje ovisnosti o njoj, Toma govori: “Uostalom, ljudi se kockaju u ratovima, u politici, u investicijama, a meni je san da se kockam sa 100.000 dolara! Jedne noći, u Baden-Badenu dobio sam 80.000 maraka i iduće noći sve izgubio, i ostao opet zero”.

Kao pjevaču koji je nastupao širom Jugoslavije, Tomi teško pada politička situacija ’80-ih, o čemu govori: “Strašno je kad čujem da nas pesma deli. Užasno! Ali, sve je to plod nekog vaspitanja, neke kulture. Ako dete od osam godina sluša svog oca koji pogrdno govori o Hrvatima, budimo sigurni da će u sedamnaestoj godini to dete da manifestuje nekakav otpor ili mržnju. Dakle, priča počinje u detinjstvu, u samim ljudima. Takav problem nikad nismo imali, ni ja, ni moja generacija. Mi smo preživeli rat, životarili, kao dete sam se igrao mecima i granatama po zapaljenim zgradama. Za mene je bio pojam imati parče hleba: nisam imao vremena da razmišljam da li je neko Srbin, Hrvat ili Musliman”.

I tad je aktualna tema bila Kosovo: “Taj mali radni čovek, Albanac, već ima strašan kompleks da na Kosovu ništa ne valja i da se samo čeka prilika da se nešto ružno objavi i plasira u javnosti. To je strašno opterećenje! Jer, nemoguće je da su svi Albanci siledžije, manijaci i ubice: to nije tačno! A to se, onako između redova, protura ljudima… Zalagao sam se da ostvarimo što više kontakata s Kosovom: da tamo krenu pevači, fudbaleri, glumci, da razgovaraju s narodom, da osete taj puls života, da pomognu. Par puta sam na Kosovu upoznao neke ljude, Albance, i kad čuju da sam iz Beograda već su pomalo uplašeni, već brane nešto što s njima nema veze. Hoću da kažem, fali nam kontakta, ljudskih razgovora, prijateljstva”.

Toma je svoj posljednji koncert održao u Podgorici, dvadeset dana prije svoje smrti. Od publike se oprostio riječima: “Vaš Toma Zdravković je upravo održao svoj posljednji koncert”.

Legendarnom pjevaču u čast je jučer u Leskovcu podignuta česma s natpisom “Griješio sam mnogo, i sad mi je žao što nisam više”, a pored česme i spomenik.

Bljesak.info