Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH podružnica u HNŽ-u ove će godine obilježiti 26. obljetnicu razmjene logoraša logora Športska dvorana Musala u Konjicu.
Sveto misno slavlje bit će upriličeno u subotu 19. kolovoza u Crkvi Presvetoga Trojstva Blagaj/Buna od 18 sati nakon čega će biti upriličeno druženje.
Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju zatočenika i vremenu postojanja.
Status logora dobila je 10. svibnja 1992. godine, a poznat je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi.
Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.
Hrvati i Srbi zatvarani i mučeni na više lokacija u gradu
Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15. travnja 1993. godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani.
Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20. svibnja 1993. godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein.
Svi su razmijenjeni 1.lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19. listopada 1993. godine.
U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica.
Zatočenici su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH.
Zarobljenici bili prisiljeni jesti križeve, molitvenike, krunice
Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučom, jedenjem križeva i krunica, molitvenika. Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.
U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani.
Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici muslimanskog MUP-a i Armije BiH. Korištenje zahoda bilo je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme.
Mučenje glađu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3-4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su zatočenici padali u nesvijest i izgubili gotovo polovinu tjelesne težine.
Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića.
Potpisivanje razmjene
Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19. listopada 1993. godine., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije RBiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrdi, na prostor pod nadzorom HVO-a.
Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 09. listopada 1993.godine odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 07. veljače 1994.godine.
Više osoba optuženo za mučenja
Za Logor Športske dvorana na Musali u Konjicu, Sud BiH je 17. travnja 2015. godine osudio Ibru Macića za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) i izrekao zatvorsku kaznu od 10 godina uz utvrđenu bitno smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela.
Također, Sud BiH je prvostupanjskom presudom 17. studenog 2017. godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ na zatvorsku kaznu od 9 godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.0 svibnja 2018. godine presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji te smanjilo zatvorsku kaznu na 6.godina!
(www.jabuka.tv)
Zar je oslobodilačka, nepogrešiva, multetnična, humana i nepobjediva “armija bih” imala nekakve logore? Ne, to nije istina. To su mogli biti samo nekakvi luksuzni sanatoriji za Hrvate.
Sud BiH i “apelacioni sud bih” su obična balijsko – kadijska” sranja, čije kadije treba poslati na doživotnui robiju.