Širi se emotivna objava liječnika iz BiH čiji je kolega preminuo od koronavirusa | Jabuka.tv

Širi se emotivna objava liječnika iz BiH čiji je kolega preminuo od koronavirusa

Nermin Salkić, specijalist interne medicine iz Tuzle, na svom je profilu objavio status koji se zadnjih dana širi Facebookom.

Njegov kolega liječnik je, kako piše Salhić, preminuo od koronavirusa.

Danas je preminuo naš kolega, infektolog, otac, suprug… preminuo od covid-19. Preminuo jer je radio svoj posao, spašavao živote onih koji su se zarazili tuđim nemarom, ali i one koji su se zarazili svojim nemarom, neznanjem, bahatošću…

Neki dan čitam na komentarima na nekom portalu kako pojedini od ovih zadnjih, bahatih, opasnih po sebe i druge, opasnih po društvo komentiraju kako bi medicinski radnici “trebali da pocrkaju u ovim odijelima, jer ionako ništa ne rade, a sami su birali poziv”, piše Salkić.

Pa jesmo birali…ali ne OVO

Poznajem bolest, poznajem sivo, koščato lice smrti. Gledao sam je u oči, gledao sam je dok kosi druge, dok uzima moje najbliže, čak sam ponekada kao liječnik uspijevao i da joj otmem dušu ili dvije, na kratko ili na duže. Mi, zdravstveni radnici smo navikli na nju, dio je posla i ništa bolje ne opisuje taj naš stav nego onaj citat iz Igre prijestolja – “Što kažemo Bogu Smrti? Ne danas! Ne danas!”, piše.

Ali ne mogu i nikad neću moći da se naviknem na uzaludnu, bespotrebnu, preventabilnu smrt. Smrt koja se mogla spriječiti, nije se morala dogoditi. A ovo je ta situacija – da je njih više držalo distancu, da je više njih nosilo masku, da je manje njih sjedilo po raznoraznim feštama uz višak ića i pića, manje bi bilo oboljelih, ne bi ovako dugo i intenzivno trajalo, a nas je tako zastrašujuće malo i tako smo umorni. Posebno umorni od uzaludnih smrti, poput ove – iako ova više pogađa, neću lagati, jer je pao jedan od nas.

I tako, bit će sigurno onih koji će možda ovo što ispade iz mene loše primiti, komentirati, a iskreno, što me briga, kako reče neko mudar, vrijeme je da pametni prestanu svojom šutnjom štedjeti osjetljiva osjećanja onih manje pametnih, ionako smo od aplauza svako večer u 20 sati prebrzo dogurali do ovoga sada, za što ne postoji pristojna riječ u ljudskom rječniku. Ako se pak, makar jedno opameti i počne shvaćati ozbiljno ovo s čime se nosimo, bit će dosta.

Sutra je novi dan i sutra opet moje kolege i kolegice i moja malenkost idemo da kažemo Bogu Smrti “Ne,danas!”

Bez jednog od nas, piše liječnik.

(www.jabuka.tv)


Komentiraj: