Savjeti stručnjaka: Aktivnim odgojem djeteta zaštitite ga od psiholoških problema

Ankica Baković

Ankica Baković, psiholog-ECP psihoterapeut, Coach i NFB terapeut, krajem siječnja u Širokom Brijegu održala je interaktivno predavanje na temu “Utjecaj ekrana na dječji mozak – Neurofeedback terapija”.

Ovo predavanje rezultiralo je velikim interesom javnosti za obrađivanu temu te smo stoga kontaktirali Ankicu Baković, koja je za portal Jabuka.tv pristala nešto opširnije razložiti teze koje su tada prezentirane na predavanju i podijeliti savjete s roditeljima i onima koji će to uskoro postati.

Na tribini u Širokom Brijegu istaknuli ste da su ekrani gotovo pogubni za malenu djecu zbog poteškoća u kasnijem psihološkom razvoju. Zbog čega, kako ekrani utječu na djecu?

Prekomjerna izloženost ekranima utječe na mozak na način da moždani valovi počinju raditi na nepravilan način te se, kao rezultat toga, na kognitivnom planu s vremenom počinju javljati poteškoće u izvedbenim funkcijama. Ekrani ovako utječu na mozak svih nas, bez obzira na dob. Poseban značaj se pridaje utjecaju ekrana na mozak djece zbog iznimne osjetljivosti dječjega mozga na registriranje informacija iz okoline.

Sva znanstvena istraživanja neupitno se slažu da je za dob ispod treće godine potpuno neprihvatljivo dijete uopće izlagati bilo kakvom ekranu. Nakon te dobi stručnjaci se dijele na one koji smatraju da i dalje ne treba izlagati dijete uopće ekranu čak do školske dobi i onih koji smatraju kako po pola sata, dva do tri puta tjedno, nema dovoljno jak utjecaj da bi dovelo rad mozga u disbalans.

Vjerojatno je najbolji način ne dozvoliti djetetu približavanje “ekranima”, ali za one koji su zakasnili – kako dijete odvojiti od ekrana ako je na njih već naviklo, ako bez njih ne može zaspati i slično.

Često se susrećem u praksi s roditeljima koji traže upravo savjet kako dijete riješiti “ovisnosti” o ekranima. Pitanje jako komplicirano i za roditelje noćna mora, a odgovor – jednostavan!

Prvo što upitam roditelje jest kad je njihovo dijete sebi kupilo taj ekran (mobitel, tablet, laptop ili što već). Roditelji mi u čudu odgovaraju da, naravno, nije dijete kupilo, već oni ili netko iz obitelji ili od obiteljskih prijatelja. Ovim odgovorom roditelji su već na pola puta samoprocjene svoje roditeljske uloge. Dakle, djeca su se uskladila s onom ponudom koju su im roditelji dali.

Nažalost, sve češće jedina ponuda ili gotovo jedina koju djeca dobivaju od roditelja jest “evo ti ekran da se smiriš!” Budući da djeca tada dobivaju poruku od roditelja kako je “dobro i korisno” biti na određenom ekranu, oni samim time sve više provode vremena pred ekranima jer imaju dvostruku dobit.

Prvo, zabava od samoga gledanja ili odriješenih igranja na ekranu, a drugo je njihov osjećaj kako upravo gledanjem tih ekrana ostvaruju svoju ulogu “dobroga i mirnoga djeteta” te time stječu dojam da ojačavaju svoju poziciju u očima roditelja.

Sve ovo je važno znati prije “prekida s ekranima“. Kao i kod svake ovisnosti, ključno je razumijevanje samoga smisla toga ponašanja za određenoga pojedinca. Odnosno, kao što je u prethodnim recima navedeno, važno je da roditelj razumije što je dijete od toga dobivalo.

Sljedeći korak jest osvještavanje roditelja da nikada ne idemo s ukidanjem određenoga ponašanja kod djece bez davanja druge ponude. Dakle, ako – na primjer – djetetu od 5 godina ukinemo tablet, a na njemu je provodilo po tri sata svaki dan (što je donji prosjek zemalja EU), to dijete sada ima tri sata slobodnoga vremena te je roditelj odgovoran da mu da novu ponudu s kojom bi mogao upotpuniti novo slobodno vrijeme.

Naravno, sada dolazimo do ključne točke, a to je: odgovorno roditeljstvo. Roditelji se trebaju, a zakonski i moraju, baviti svojom djecom. Ne samo pukim zadovoljavanjem njihovih osnovnih fizioloških potreba za hranom i pićem, već poseban naglasak stavljam na zadovoljavanje psiholoških potreba svoga djeteta. Za razvoj djetetova mentalnoga zdravlja ključno je, uza zabavu s roditeljem, da se dijete u kontaktu sa svojim roditeljem osjeća i važno, sposobno te samim tim i voljeno.

Ovaj temelj za zdravu ličnost u kasnijoj dobi može se razvijati jedino uz roditelje koji su potpuno i aktivno uključeni u svijet svoga djeteta. To ne može odraditi nijedan ekran niti softwer umjesto njih, objašnjava Ankica Baković za portal Jabuka.tv.

Koji su sve poremećaji vezani uz neumjerenost u gledanju ekrana?

Lista poremećaja koji su vezani uz prekomjernu izloženost ekranima je, nažalost, svakim danom sve duža jer upravo je to jedan novi izazov za sve nas stručnjake koji se bavimo mentalnom zdravljem.

Do sada je neupitno kroz znanstvena istraživanja potvrđeno kako je gledanje ekrana jedan od bitnih čimbenika koji doprinosi poremećaju ADD, ADHD, autizma, usporenoga jezično-govornoga razvoja, poteškoća socijalizacije, poteškoća učenja te depresiranja, anksioznosti i niza drugih smetnji.

Kao stručnjak koji se već više od pet godina bavi neurofeedback terapijom kojom utvrđujemo postoje li određeni disbalansi u radu moždanih valova, mogu sa sigurnošću reći da je u podlozi velikoga broja poteškoća upravo dugotrajno boravljenje djece ispred ekrana. U sklopu terapija koje provodimo kako bismo utvrđeni disbalans valova vratili prema balansu, upravo je najveći broj djece koja su nam došla zbog navedenih dijagnoza.

Pri prvom razgovoru s roditeljima često saznamo da je je dijete po tri, a nerijetko i po pet sati, sjedilo pred određenim ekranima. Prvi simptomi su otuđenost, odnosno isključenost. To je rezultat porasta alpha valova u mozgu koji su dominantni upravo u stanju sanjarenja, dok dijete gleda npr. crtiće ili slične sadržaje. To u svakodnevnici roditelji često opisuju kao da je dijete “u svom svijetu”.

Što god više vremena provodi sanjareći, to su nastale poteškoće veće jer ne registrira informacije oko sebe kojima je izloženo. Drugi smjer razvoja poteškoća ide prema povećanju brzine rada mozga, tzv. high beta valova. Do ovakvoga disbalansa dolazi češće kod djece koja su “aktivna” u gledanju ekrana. Odnos, kod djece koja sate, tjedne, mjesece i, nažalost, godine svoga djetinjstva provode u igranju igrica.

U psihološkoj podlozi metode igranja je povećavanje brzine rada mozga koja onda potiče lučenje adrenalina te stvaranja osjećaj ugode. Dijete je stimulirano i nagrađeno za povećanje brzine rada mozga jer onda osvaja nove razine ili dobiva određene nagrade, sukladno pravilima igre. To samo po sebi ne bi bilo štetno da dijete ne ostaje u tom stanju “povišenosti” po par sati dnevno i iz dana u dan.

Kao posljedica toga je da dijete izgubi sposobnost uopće i vraćanja u pravilan način rada mozga, odnosno, izgubi jednu zdravu osobinu mozga koju nazivamo samoregulacija. Rezultat toga je da koristi krive moždane valove na krivi način i u krivo vrijeme, a na ponašajnom planu vidimo dijete koje je “izgubilo kontrolu nad sobom“.

Na ovaj način dolazi do hiperaktivnosti. Svi roditelji koji mi dolaze s djecom kako bismo napravili procjenu rada valova s neurofeedback metodom upravo tvrde da im je najveća dobit to što napokon mogu jasno vidjeti što je u korijenu “hiperaktivnoga” ponašanja njihova djeteta i da to sada mogu razlučiti od “zločestoga, neposlušnoga, neodgojivoga” i slično djeteta.

Budući da su neki ljudi vjerojatno skeptični prema odlascima na terapije kod psihologa i psihijatara, postoji li neki način na koji bi ljudi mogli kod kuće, odnosno sami provjeriti eventualne poremećaje u pažnji, ponašanju i slično, tj. mogu li si sami pomoći, bez odlaska na terapije?

Svi klijenti svakako uvijek sami sebi pomognu, psihoterapeut služi samo da im zrcali njihovo stanje i pomaže im u bistrijem razumijevanju samih sebe. Klijenti mi često kažu da očekuju da im pomognem razumjeti što se s njima događa, zašto se osjećaju tako kako se osjećaju i slično.

Mislim da je upravo to novi smjer u kojem ide psihologija i psihoterapija kao metoda liječenja. Cilj je pomoći klijentu da razumije kako je došao u stanje svoje nesretnosti te samim time i psihoeducirati ga o načinu funkcioniranja mozga i povezanosti s fiziologijom. Velika je radost i rasterećenje kad klijent na osobnom primjeru iskusi kako je upravo on za kormilom svoga tijela i svojih osjećaja.

Tada preuzima inicijativu u svom životu i okreće ga u smjeru koji za njega ima više smisla. Naravno, ne očekujemo preko noći prevrat kod klijenta jer je za to potreban angažman klijenta i ozbiljna namjera da svoj život dovede u balans.

Posebno bih ovdje naglasila ovo da “svoj život dovede u balans” jer često kad to kažem klijentima na početku psihoterapije kasnije stječem dojam da su čuli kako je za ključ njihove sreće potrebno “dovesti u red muža ili suprugu ili nekoga drugoga”. Ključ je cijeloga psihoterapijskoga procesa samoprocjena klijenta da uvidi gdje je sad, otkud je došao u to stanje i u kojem smjeru želi ići. Za ovaj proces je od izuzetne važnosti rad s dobrim stručnjakom koji mu u tome može uvelike pomoći i sam postupak ubrzati.

Koje biste savjete dali roditeljima za “zabavljanje” djeteta u ranoj dobi bez ekrana?

Jednostavno pitajte svoje dijete što ono želi da radite. Djeca imaju milijun ideja za igru! Sve njihove ideje su ideje za igru, naravno, na roditelju je da napravi selekciju onoga što je za njega prihvatljivo, ali ponekada skakutati u lokvi s djetetom može imati jači dojam nego igračka od 1.000 KM.

Kako je najbolje odgajati dijete u prve tri godine?

Biti s njim. Aktivno. Uključivati ga u život i ritam obiteljskih aktivnosti. Što više mu nuditi, a ono će sukladno svojim kapacitetima onda iz bogate ponude uzimati za sebe onoliko koliko njemu treba i koliko može napredovati. Netko brže, neko sporije. Na roditeljima nije brzina tempa napredovanja djeteta, na roditeljima je odgovornost za bogatstvo ponude.

Koji biste savjet dali roditeljima koji, zbog egzistencijalnih uvjeta, “nemaju vremena” za dijete? Kako se ponašati prema njemu, odnosno koje mu zadatke dati dok njih nema doma?

Dijete mora i treba biti dio obitelji u punom smislu te riječi. Izuzetno je važno razvijanje radnih navika kod djeteta od malih nogu. Ne možemo dijete odgajati bez ikakvih obveza i odgovornosti do npr. 12. godine, a potom mu držati “prodike” o teškom životu, radu i sl.

Nismo autentični i dijete nema s kojim osobnim iskustvom povezati našu priču te sukladno tome niti ne doživljava roditelje koji mu to govore.

Sigurno ćemo se složiti da jedan dodir peći kad se dijete opeče ostvari bolji učinak nego tisuću “ne, ne pec-pec” koje roditelji mogu izgovarati. Djeca vole čvrste okvire i jasna pravila u odgoju. Roditelji koji imaju jasnu sliku svoje roditeljske uloge, koji su dosljedni u odgoju i u pravilima odgoja, vrlo lako naprave sigurnu obiteljsku atmosferu u kojoj mogu odrastati psihički stabilna djeca.

Rastrojeni roditelji, nedosljedni i s nejasnim pravilima šalju svojoj djeci jednu zbunjujuću poruku u kojoj se često osjećaju nesigurno i nezaštićeno te time imaju i veću dispoziciju za razvoj psiholoških poteškoća u kasnijoj dobi, zaključila je Ankica Baković za portal Jabuka.tv.

“Ekrani i djeca”: Nema suzdržanoga roditeljstva, snosite odgovornost za dijete!

(www.jabuka.tv)


1 komentar

  • Bravo Kraljice! Nadamo se da cemo Vas imati priliku čuti ponovo u Širokom. Puno poučnih” stvari” znate i što je još bitnije znate prenijeti da upravo bitne stvari nađu put do slušatelja. Hvala i nadam se vidimo se skoro u Širkom.

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.