“Prosječno hercegovačka žena rodi sedmero do osmero djece”: Gladna povijest Hercegovine

Fotografija obitelji Ivaćka (1904.-1940.) i Milice Marušić (1908. – 1983.) iz sela Mokro kraj Širokog Brijega, objavljena u Napretkovu Hrvatskom narodnom kalendaru za 1938. godinu, oslikava povijesni problem prenapučenosti i siromaštva u tadašnjoj Hercegovini.

Arhivski dokument koji je danas objavio Digitalni arhiv Široki Brijeg donosi izvorni tekst dr. Vencela Kosira pod naslovom “Problem Hercegovine“.

Autor u njemu analizira uzroke gospodarske krize, navodeći visoki natalitet i usitnjavanje posjeda kroz generacije kao ključne razloge osiromašenja kraja, uz prijedlog sustavnog preseljavanja stanovništva u plodnije regije poput Slavonije i Bosne.

Tekst iz 1938. godine prenosimo u cijelosti:

Problem Hercegovine

Ima dvije godine, što ne čujemo vapaje za pomoć gladnoj Hercegovini. Počinuli su jadni Hercegovci, koji se nalaze izvan Hercegovine. Ne moraju više slušati izvještaje novina, meetinge, apele pojedinaca za pomoć njihovoj siromašnoj domovini.

Čim se Hercegovina utješila? — Prošle godine Hercegovcima je plaćen duhan 15.25 Din. po 1 kg, i oni ne vape za pomoć. Pitanje je, bi li se pitanje prehrane Hercegovine skinulo s dnevnoga reda, sve kad bi se po ovu cijenu plaćao duhan. Ne bi. To je samo privremeno rješenje. Niti isušenje polja ne će konačno riješiti krizu Hercegovine. Hercegovina je prenapučena.

Hercegovina bi možda i mogla sa svojih blizu 100.000 hektara radne zemlje prehraniti 300.000 stanovnika, kad bi zemlja bila rodna i jednako razdijeljena. Ali kotarevi: Mostar, Ljubuški i Stolac imaju preko polovine pučanstva Hercegovine, a niti trećinu površine.

Ovi su kotarevi prenapučeni. Sadnjom duhana gotovo su zasićeni. Ostaju još u rezervi polja pod vodom, kojih ima u Hercegovini 17. Najveća su Bekijsko, Mostarsko Blato i Popovo Polje. Kad se ova polja isuše, dobit će se dosta dobre radne zemlje, ali ni to ne će konačno riješiti krizu Hercegovine.

Samo manji dio pučanstva ima zemljišta u tim poljima.

Hercegovci su prije rata selili u Ameriku i tamo tražili zaradu. Otkako je ograničena, zapravo obustavljena, seoba u Ameriku, oni ostaju kod kuće. Škola nijesu imali, da se školaju i da traže službe, a nijesu odilazili ni na zanate. Sinovi dijele očevinu na jednake dijelove.

Od generacije do generacije imetak se umanjuje za 4—5-toro ili čak za 9-toro. Hercegovačke su obitelji zdrave, djeca brojna, i to je jedan od glavnih uzroka osiromašenju kraja. Hercegovina je siromašna kruhom, jer je bogata djecom.

Navest ću samo jedan primjer:

U selu Mokrom kraj Širokoga Brijega živjeli su dobro braća Mate i Jozo Marušić.

Oni su imali oko 40.000 m² oranice i oko 60.000 m² šume. Iza rata su se podijelili. Jozo sa svoja tri sina: Rudom, Ivačkom i Božom dobije dakle 20.000 m² oranice i 30.000 m² šume. Jozin drugi sin Ivačko ima već do sada šest sinova. Najstarijem je istom 12 godina. Ivačku pripada trećina očevine t. j. 6.500 m² oranice i 10.000 m² šume. Njegovom najstarijem sinu, koji će do deset godina i sam osnovati porodicu, pripada samo 1/6 očevine t. j. 1.100 m² oranice i 1.660 m² šume. To je račun s pretpostavkom, kad Ivačko ne bi imao više djece. Ali Ivačkovoj ženi Milici istom je 29 godina. Ona je rođena g. 1908.

Ovo je jedan od glavnih uzroka siromaštvu Hercegovine. Nije ovo samo jedan usamljeni slučaj. Takovih primjera ima mnogo. Prosječno hercegovačka žena rodi sedmero do osmero djece.

Jedini lijek je krizi Hercegovine raseljavanje u bogatije krajeve: Bosnu, Posavinu i Slavoniju. To bi se moglo sistematski voditi. U Hercegovini je cijena zemlji mnogo veća, nego u tim krajevima. Hercegovac može prodati svoju duhansku ili podvodnu zemlju od 3—6 dinara po 1 m². U Slavoniji može kupiti 1 m² zemlje za 1—2 dinara, a u Bosni i za 0.25—1 dinar. Slavonska zemlja dala bi njemu 2—3 puta više ploda nego hercegovačka.

Tako bi Hercegovac s istim plodom i istim trudom imao u Slavoniji 6—10 puta više prihoda nego u Hercegovini. Bosanska zemlja, izuzev Posavinu, ne bi mu davala više roda nego i hercegovačka, ali je u Bosni rod stalniji. Manje je izložen prirodnim nepogodama: krupi, suši i vjetru (buri). Osim toga mogao bi bolje gojiti stočarstvo i voćarstvo.
Pitanje je samo načina, kako bi se imalo to voditi.

Držim, da bi najzgodnije bilo, kad bi se našao koji novčani zavod, možda i Napretkova zadruga, koji bi otvorio kredit Hercegovcima uz zalog njihovih nekretnina u Hercegovini, da mogu u Slavoniji kupiti kuću i nešto zemlje. Hercegovci bi se brzo snašli i oni bi za kratko vrijeme imetak proširili. Posjed u Hercegovini bi se lako prodao. Hercegovac je željan zemlje. On bi od zalogaja štedio i omogućio kupnju.

Za ovu stvar trebalo bi imati stalnoga posrednika, koji bi preko organizacija Napretka, Gospodarske i Seljačke Sloge tražio zemlju, koja je na prodaju i to javljao u Hercegovinu. Jedino na taj način počelo bi se sistematski rješavati pitanje krize Hercegovine. Odmah bi se moglo iseliti iz mostarskoga i ljubuškoga kotara 10.000 porodica.

Drugoga rješenja nema, osim da se otvori kakva industrija u Hercegovini i tu da se narod zaposli. Ali za to nema izgleda i stoga o tome ne treba ni govoriti. Kopanje boksita je prolazno, koje će trajati samo nekoliko godina. Ovo bi moglo tek pomoći iseljivanju.

Široki Brijeg od 1953. do 2013.: Koliko je stanovništvo stvarno poraslo?

(www.jabuka.tv | Foto: Digitalni arhiv Široki Brijeg)