Prije 100 godina udareni temelji novoj zgradi Gimnazije: Hoće li vratiti nekadašnji sjaj?

Ove godine navršava se 100 godina od početka gradnje nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu.

Točnije, temelji današnjoj gimnazijskoj zgradi položeni su 11. lipnja 1924. godine.

Tim povodom, fra Ivan Penavić napisao je tekst koji je objavljen u “Franjinim stopama”, a koji uz njegovu suglasnost prenosimo u cijelosti: 

„I grč neke šutnje sad u tebi drijema poput blage slutnje…“ (J. F.)

(Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu o stogodišnjici početka gradnje nove joj zgrade – u spomen)

„O Gilbojske gore klete, rosa na vas ne padala niti vas kiša s neba prala!“ (2 Sam 1,21a)

Tim riječima mladi David zaziva prokletstvo na Gilbou, goru na kojoj je ubijen kralj Šaul: želi je prokleti sušom i besplodnošću, za židovsko poimanje najvećim oblikom prokletstva. Po ponovnoj uspostavi trajne franjevačke nazočnosti u Hercegovini sredinom 19. stoljeća najstariji se franjevački samostan podiže na južnom visu nad kotlinom koju paraju tokovi rijeke Lištice i periodična joj pritoka Ugrovače, a zovu ga Širokim brijegom.

Ničeg na tom brijegu nije bilo. Ljutina i kamenjar. Suh i besplodan kraj, škrtiji od Filipove Idumeje, u kojem kao da se obistinilo Davidovo prokletstvo o Gilboi. Zato ju je fra Didak, promatrajući tvrdu golet brijega, i usporedio s biblijskom Gilboom, a toponim se među starijim fratrima i danas zadržao u inačici „Gelboje“. I to je bio početak. Gilboa.

Fratri i gimnazija

Poslanje koje se daje učenicima na kraju Matejeva evanđelja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20a) obilježeno je dvama glagolima (u glagolskom pridjevu radnom) – βαπτίζοντες (krsteći) i διδάσκοντες (učeći). Na padinama je oko ove hercegovačke Gilboe u to vrijeme živio pokršten a neuk narod.

Fratri su zato neodgodivom potrebom smatrali upravo obrazovanje puka. Obrazovanje je kao izvanredno sredstvo evangelizacije trebalo oplemeniti životne prilike u tadašnjoj Hercegovini. Započelo se odmah po dolasku, 1844. godine, otvaranjem nekog oblika gimnazijske nastave za franjevački pomladak i paralelno se s njom kasnije otvaraju analfabetski tečajevi koji su suzbijali temeljnu nepismenost u narodu, a tek se početkom 20. stoljeća, prvi put 1903. i organiziranije 1908. godine, u gimnazijski program uključuje i ostale, tzv. vanjske učenike, odnosno one koji se nisu spremali za pristupanje franjevačkom redu ni svećeničkoj službi.

Iz godine se u godinu razvijao gimnazijski program i broj je razreda polako rastao tako da je već pred kraj I. svjetskog rata gimnazija bila kompletirana, sa svih osam razreda, i dobila status Franjevačke velike gimnazije.

Prva javno priznata matura u njoj je održana 1918. godine. Po ondašnjemu školskom sustavu (austro ugarskom i onomu kasnijem, iz vremena Kraljevine Jugoslavije) osnovna je škola trajala četiri godine. Poslije toga učenici su, koji bi iskazali zanimanje za nju i ispunjavali propisane uvjete, upisivali gimnaziju.

Gimnazija se dijelila na nižu i višu. I niži i viši gimnazijski program trajao je po četiri godine. Po svršetku niže gimnazije polagao se niži tečajni ispit, tzv. mala matura, a poslije više gimnazije viši tečajni ispit, tzv. ispit zrelosti ili velika matura (ono što je i danas matura u suvremenu gimnazijskom sustavu). I tako je Gilboa iz 1844. polagano postajala Brijegom.

Stara gimnazijska zgrada

Početkom 20. st. već je bilo izgrađeno krilo kasnije sjemenišne zgrade u kojoj je tada djelovala gimnazija. U njemu se odvijao sav školski život: u prizemlju se izvodila nastava, a na katu se učilo, boravilo i spavalo. Higijenski su uvjeti bili loši, prehrana slaba, a 1917. Hercegovinu je pogodila velika glad i fra Didak je mnoštvo djece odveo u plodnu Slavoniju da ih spasi od različitih hercegovačkih Gilboa.

Za ilustraciju školskog i društvenog kontrasta u to vrijeme ovdje donosim neke podatke publicirane u gimnazijskom izvještaju na kraju šk. god. 1918./19. koju je pohađalo ukupno 126 učenika u osam gimnazijskih razreda (od kojih su desetorica bili maturanti), a predavalo je 14 profesora, od kojih je jedan bio s doktoratom prirodnih znanosti. Ravnatelj je bio, te školske godine upravo na odlasku sa službe, fra Didak Buntić. Naslijedio ga je dr. fra Mato Čuturić, lav ove gimnazije.

U trošnu i vlažnu samostanu, uz škrto svjetlo petrolejke čije se ulje itekako štedjelo, učenici su, pored udžbeničke građe, imali prilike čitati 471 naslov na hrvatskom i 105 naslova na njemačkom jeziku.

Profesorska je knjižnica već u to vrijeme imala preko 800 naslova na sedam jezika. Gimnazijska geografsko-historijska zbirka u godinama gladi broji 25 karata, 10 atlasa, 3 primjerka zemaljske polutke i 2 globusa, fizikalna zbirka 133 različita instrumenta (među njima elektrofor, električnu njihalicu, model sprave za elektrolizu, aparate za dobivanje vodika, kisika i dušika i sl.), kemijska zbirka preko stotinu kemijskih elemenata i 50 najznamenitijih kristalnih modela, biologijska zbirka 15 prepariranih sisavaca i 112 ptica, 3 gmaza i više primjeraka školjkaša i bodljikaša, kostur čovjeka, nekoliko pomagala iz anatomije i 25 različitih mikroskopskih preparata…

Dok se po okolnim selima još moglo naći ljudi koji su hodali s fesom na glavi, čiju je nejaku djecu fra Didak bio spašavao od gladi, maturanti su Franjevačke velike gimnazije na Širokom Brijegu s latinskog jezika prevodili najzahtjevnije rimske pjesnike, poput Horacija i Katula, s grčkog Sofoklove drame i Platonove dijaloge (1919. godine συμπόσιον je bio tema na ispitu zrelosti), iz matematike rješavali algebarske izraze i probleme iz geometrije, a mlađi su učenici za lektiru iz njemačkog jezika dobivali Goethea i Schillera na izvorniku.

Ideja o izgradnji nove gimnazijske zgrade

Iz takva se duha rađa ideja o gradnji nove gimnazijske zgrade koja bi udovoljila svim zahtjevima suvremenog školstva – s prozračnim i suhim učionicama, adekvatnim prostorom za profesorsku i učeničku knjižnicu, gimnazijske zbirke, muzej, kazalište, sportsku dvoranu i druge popratne prostore. U svim je takvim idejama prednjačio fra Didak Buntić čija je nagla smrt ujesen 1922. potresla Hercegovinu.

Ali našlo se odmah dovoljno njegovih istomišljenika koji nisu dopustili da se smrću jednog prekinu povijesni procesi koji su Brijeg vinuli u obrazovnu orbitu onog vremena. Ing. Miloš Komadina, priznati stručnjak iz Mostara, dobiva zadatak izraditi projekt nove gimnazijske zgrade. Po dovršetku projekta i dobivanju svih potrebnih dozvola počelo se s radovima na mikrolokaciji zvanoj „Teletnjak“, s istočne strane samostanskog kompleksa na Brijegu.

Pripremni radovi za izgradnju nove gimnazijske zgrade započeli su 1. travnja 1924. godine. Dana 11. lipnja 1924. položeni su temelji novoj gimnazijskoj zgradi. Prvi nastavni dan u novoj, još nedovršenoj gimnazijskoj zgradi, održan je 21. siječnja 1927. godine. Iz stare se u novu zgradu prešlo, kako piše u gimnazijskom ljetopisu ravnatelj dr. fra Mato Čuturić, bez ikakve svečanosti. Za izgradnju gimnazijskog zdanja prvotno je in situ bilo iskopano 2500 m³ kamena teško pribavljivim barutom, a za drvnu građu na državnom terenu u području Romanije, istočno od Sarajeva, posječeno 4500 m³ drveta.

Prodajom dijela građe (u gimnazijsku zgradu ugrađeno ukupno cca. 700 m3 obrađene drvne građe različitih profila) stekao se početni kapital za ogromnu investiciju koja je do dovršetka gradnje dosegla iznos od preko 5 milijuna ondašnjih dinara [vrijednost dinara u Kraljevini Jugoslaviji bila je veća od vrijednosti današnje konvertibilne marke u BiH].

Tadašnji provincijal fra Lujo Bubalo u okružnom pismu svoj braći Provincije od 10. travnja 1924., na samom početku gradnje nove gimnazijske zgrade, piše: „Mnogi će u čudu zapitati odakle tolika sredstva za toliko poduzeće? Glavno jamstvo, braćo, da će nam posao za rukom poći, jest požrtvovnost i okretnost svih nas.

Znam, da se sada po cijeloj provinciji dosta radi na podizanju i popravku redovničkih kuća i crkva i na uređenju zemljišta, na čemu radinoj braći kao starješina ispred provincije javnu zahvalnost izričemo, ali nam je, draga moja braćo, najpreča dužnost i neodgodiva potreba, da što skorije imadnemo gimnazijalnu zgradu i njezinu opskrbu, jer će nam bez ovoga ostati sve druge zgrade i crkve puste i prazne. Otkidajmo zato od svoga zalogaja i sakupljajmo svakom prigodom milodare u tu svrhu, pa slažući kamen do kamena bit će jednom i palača.“

Treba naglasiti da je najveći teret prikupljanja sredstava za gradnju pao na fratre po hercegovačkim župama i sam narod koji je davao ono najvrjednije što je imao: duhan. Prodajom darovana duhana prikupljala su se poneka sredstva za gradnju. S različitih su državnih instanci stizale odbijenice molbi za kreditiranjem gradnje nove gimnazijske zgrade, ali valja napomenuti da je Kraljevina Jugoslavija, osim ustupanja državne šume u navedenoj količini drveta, zahvaljujući upornosti i neodustajanju fratara, ipak uvrstila izgradnju nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu u svoj proračun financiravši gotovo polovicu investicije.

Ne treba propustiti spomenuti ni to da su ustupljenim sredstvima fratri uredno platili transport ukupna materijala, kao i sve dnevnice svih majstora iz Hercegovine i Dalmacije i one njihovih pomoćnika (argeta) [uz rijetke iznimke onih koji su bili spremni „ostaviti“ dnevnicu], što je lako pratiti zahvaljujući precizno vođenu blagajničkom dnevniku fra Bonifacija Majića, zadužena uime Provincije za vođenje gradnje nove gimnazijske zgrade.

Svečanost posvete kamena temeljca nove gimnazijske zgrade

Pripremni su razgovori o potrebi izgradnje nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu započeli već u proljeće 1919., a početak realizacije ideje bio je tek u proljeće 1924. Kako je u dinamici crkvenog kalendara gotovo svake godine neka obljetnica, zaključilo se da 1924. godine pada 700. obljetnica stigmatizacije sv. Franje Asiškog (1224. – 1924.).

U to je ime na samu svetkovinu sv. Franje, 4. listopada 1924., pola godine nakon početka radova na izgradnji nove gimnazijske zgrade, upriličena svečanost polaganja kamena joj temeljca, a na svečanost su bili pozvani i svi trećari iz Hercegovine (prvi sabor Trećega franjevačkog reda u Hercegovini). Euharistijskim je slavljem predsjedao biskup mostarsko-duvanjski fra Alojzije Mišić.

Poslije sv. mise blagoslovljen je pergament na kojem je ispisan tekst povelje na latinskom jeziku. Pošto su pergament potpisali mnogi uzvanici, položen je u limenu kutiju, a ona u kamen, a kamen u cementni stup šezdeset centimetara visoko od praga (desni dovratnik glavnih ulaznih vrata u novu gimnazijsku zgradu).

Gradnja je dogotovljena tek 1930. kad je podignut gimnazijski grb na njezinu pročelju s natpisom verzalnim grafemom „FRANJEVAČKA GIMNAZIJA“, a na začelju „A. D. 1926. – 1930.“. Godine 1931. konačno je dovršena velebna gimnazijska zgrada neoklasicističkog stila s elementima secesije na fasadnim štukaturama i u razigranim ovalnim okvirima na prozorima glavnih, dvokrilnih ulaznih vrata.

Zlatno doba Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu

Nova je gimnazijska zgrada omogućila realizaciju davno odsanjanih snova profesorskog zbora Franjevačke klasične gimnazije na Brijegu: omogućiti što većem broju djece kvalitetno srednjoškolsko obrazovanje koje će im biti temelj za daljnji intelektualni razvoj. U tu je svrhu pri dovršetku gradnje nove gimnazijske zgrade podignuta i nova zgrada đačkog konvikta: da se svim učenicima iz daljine omogući odgovarajući smještaj.

Splitsko „Novo doba“ [dnevne novine koje su izlazile u Splitu od 1918. do 1941.] donosi 8. kolovoza 1934. članak o Franjevačkoj gimnaziji i đačkom konviktu na Širokom Brijegu: „Od otvorenja nove zgrade konvikta roditelji šalju u ovu gimnaziju katoličku djecu sa svih strana naše domovine od otoka Paga do Bara, od Subotice i Novog Sada pa do Zagreba i Karlovca.

U četiri godine, otkako je otvoren novi konvikt, izišlo je puno đaka, koji su svojom sposobnošću i čestitošću pronijeli glas širokobriješke gimnazije.“ Gimnaziju su svake godine vizitirali strogi državni inspektori i uz nevoljke riječi pohvale nikada nisu uspjeli naći ozbiljnijeg prigovora. Takav je nesklon državni nadzor prema jednoj katoličkoj školi u Hercegovini motivirao profesorski zbor da se iz godine u godinu dodatno usavršava u svim segmentima.

Rezultat su toga zlatni dani ove gimnazije (šk. god. 1937./38. i šk. god. 1938./39.) u kojima ju je pohađao najveći broj učenika (gotovo 400), a profesorski se zbor sastojao od 20 nastavnika, od kojih su njih petnaestorica osim diplome resornih predmeta stečene na europskim sveučilištima s položenim profesorskim ispitom i nostrifikacijom diplome u Beogradu (što je zahtijevao državni propis) imali i postignut doktorat iz neke grane znanosti, također u inozemstvu.

Profesori su Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu od početka 20. st. pa sve do početka 1940-ih godina stjecali potrebne nastavne kvalifikacije (i doktorate) po sveučilištima u sljedećim i drugim gradovima: Pariz, Strasbourg, Beč, Prag, München, Graz, Innsbruck, Salzburg, Budimpešta, Paderborn, Fribourg, Breslau (Wrocław), Lavov, Krakov, Bratislava, Zagreb, Ljubljana, Beograd… Profesorska su i učenička knjižnica kao i školske zbirke iz godine u godinu linearno bile obogaćivane, ali nažalost nikad nije objavljen katalog knjižnice po kojem bi se danas barem donekle mogao rekonstruirati njezin fundus.

Uvid u knjižno blago možemo imati donekle samo kvantitativno, i to iz gimnazijskih izvještaja iz 1930-ih godina koji navode fond profesorske knjižnice od 10500 naslova s preko 15000 jedinica, dok je učenička knjižnica već 1935. godine imala preko 2400 naslova. Čitaonica je profesorskog zbora bila pretplaćena na šest dnevnih listova iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i Splita te oko 80 što domaćih što stranih časopisa na sedam jezika.

Prirodoslovne su zbirke već tada bile toliko bogate da su kudikamo nadilazile potrebe jedne gimnazijske institucije, što su državni inspektori uredno naglašavali u godišnjim izvješćima Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. U šk. god. 1937./38. postojale su sljedeće zbirke: fizikalna, prirodopisna s podzbirkama (antropološka, zoološka, botanička, mineralogijska i petrografijska, geološka i paleontološka), kemijska, geografsko-historijska, arheološka, etnografska, muzička, crtačka i gimnastička.

Muzička je zbirka, primjerice, između ostalog, raspolagala i s 26 instrumenata za puhački orkestar, 8 glasovira, 27 tamburica, rukopisnim antifonarijima iz XVI. i XVII. st. te rukopisnim albumom komada za violinu i orgulje iz XVII. st. U franjevačkoj su se klasičnoj gimnaziji na Brijegu kao strani jezici konstantno učili grčki i latinski te, sukladno aktualnim državnim politikama, njemački, francuski i talijanski jezik.

Dani suri

Rad je Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu bio otežan već u kasno proljeće 1943. upadom talijanskih trupa u prostore đačkog konvikta, što se dodatno pogoršalo njemačkom okupacijom i gimnazijske zgrade ujesen 1944. koji su je, protjeravši profesore i učenike, bili pretvorili u provizornu bolnicu za skrb o svojim ranjenicima.

Tako se rad gimnazije u šk. god. 1944./45. odvijao po samostanskim hodnicima, u iznimno teškim ratnim uvjetima te nestašici i osnovnih živežnih namirnica. Znakovit je u tom smislu dopis provincijala dr. fra Lea Petrovića ravnatelju gimnazije dr. fra Radi Vukšiću od 13. siječnja 1945., nepunih mjesec dana prije kobnih događaja u veljači 1945.: „Poštovani otče, nastojte i dalje sa svojim suradnicima spasavati sve što se spasiti dade. Koliko možete gledajte, da upregnutim svim silama održite taj temeljni naš naukovni zavod na dostojnoj visini. Čuvajte ga kao oči u glavi, da što manje pretrpimo štete. […]“

Iz dopisa je vidljiv odnos koji su fratri i pred dane potpuna uništenja Franjevačke klasične gimnazije i svoje neslućene naprasite smrti imali prema ovoj obrazovnoj instituciji. Prije svega što je uslijedilo u veljači 1945. bila je zapaljena gimnazijska zgrada 6. veljače, ali ubrzo ugašena. Međutim, prava se njezina kataklizma – potpuno uništenje – dogodila tek u siječnju i veljači 1947. kad je u potpunosti ispražnjen fond profesorske i učeničke knjižnice te spaljen u dvorištu.

Ni papirić nije ostao od svega onog što je čitavo stoljeće s mukom bilo prikupljano. Barbarstvo kakvo su doživjele najveće zbirke papira i pergamenata u antici – Aleksandrija i Pergam, sa stotinama tisuća svitaka i kodeksa u fundusu carskih knjižnica – pogodilo je i knjižnicu Franjevačke klasične gimnazije na Brijegu koji je ponovno postao Gilboa, opustošen i uništen. Devastacija se kulturnog nasljeđa s biblicida prelila i na školske zbirke i muzej.

Potpuno je uništena simpatična zbirka od 2020 prepariranih kukaca, kao i sve ostale preparirane životinje, među kojima je najveći bio špiljski medvjed. Uništena su i sva glazbala, i onaj nedavno nabavljeni, iznimno vrijedan klavir iz jedne bečke radionice, i sve kemikalije i fizikalni instrumenti sažgani u vatri, kao i bogata numizmatička i arheološka zbirka.

Sadašnji trenutak

Gimnazija o kojoj je ovdje riječ kremirana je početkom 1947. Nje više nema. Priču o njoj stvarao je njezin profesorski zbor i bogat knjižni fond s brojnim školskim zbirkama. To je bilo njezino srce koje su barbari, divlji, anticivilizacijski piromani iščupali i bacili u vatru. I dok mudar vojskovođa kapitalizira ratni plijen, neuk vandal, jer ne razumije civilizacijske stečevine, obračunava s onim što ga nadilazi smatrajući to prijetnjom sustavu koji kani uspostaviti. Sve ono što se kasnije događalo sa sudbinom zgrade nekadašnje Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu pripada povijesnom diskontinuitetu.

Pokušaj reanimacije kremirana mrtvaca je uzaludan. Sve obljetnice koje se slave, sva fotografiranja (lažu fotografije – rekao bi jedan suvremeni hrvatski kantautor) i sve priče čine se praznima. Ne dogodi li se ponovna uspostava [lat. instauratio] Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, ništa nije učinjeno. A da bi mrtvo tijelo oživjelo, potreban mu je animus – duh i živodajni dah, otkucaj davno iščupana srca.

Proces stvaranja novog srca (profesorskog zbora, knjižnog fonda, bogatih školskih kabineta i drugih pomagala koji bi odgovarali suvremenim standardima srednjoškolskog obrazovanja) u obnovljenu tijelu (zgradi koja bi po načelu proporcionalnosti danas bila ono što je svojevremeno bila neoklasicističko-secesijska ljepotica iz fra Didakova sna, lepršava vitka dama kojoj obično tepaju da u tlorisu nalikuje velikom tiskanom slovu „E“, iako mi je oduvijek izgledala kao uznosita danas stogodišnjakinja koja bočnim krilima – svojim raširenim rukama – grli plato pred sobom stapajući se sa samostanom i apsidom briješke bazilike u neotkidivu cjelinu pripovijedajući glasno o svom franjevačkom identitetu, identitetu redovničke škole s pravom javnosti na koju nijedna državna tvorevina nema pravo pa tako ni protektorat zvan FBiH sa svim svojim institucijama i razinama vlasti) ima se promatrati dijakronijski, kao mukotrpno, dugotrajno i ustrajno dizanje iz pepela lomače koja je sve progutala.

Pretpostavke za feniksovo rađanje iz pepela moguće su samo ako se aktualna franjevačka zajednica u Hercegovini jasno i nedvosmisleno, bez ikakve primjese politikanstva, očituje o svom odnosu prema kako zgradi tako i instituciji Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu – duhovnom divu – koji ju je zadužio i dao joj identitet.

U protivnom su sve komemoracije samo blijedi pokušaji afektiranja o nekim datumima u veljači, listopadu ili nekom drugom mjesecu, bezidejno i besplodno plaženje po ruinama intelektualnog carstva, kič polaganja neukusnih ikebana i jeftinih lampiona po uzusima neopartijskih ceremonija za mediokritete.

„Počnimo, braćo, ispočetka jer evo do sada nismo ništa učinili!“

(www.jabuka.tv | fra Ivan Penavić / Franjinim stopama)