Na hrvatskim grobovima u SAD-u: Što nas s od Boga dane zemlje tjera u tuđe pustinje?

Širokobriješki svećenik Antonio Musa opisao je svoje putovanje i iskustvo potrage za hrvatskim tragovima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje.

Čudesan je otpor civilizacije koja je bila spremna u ovakvim uvjetima živjeti i opstajati, a jednako je čudesna moć kulture koja je ovu pustaru pretvorila u mjesto gdje ljudi rado dolaze i ostaju.

Autocesta broj 60 jedan je od onih putova kojima se isplati voziti. Ispružena kroz pustinjske poljane i usječena u duboka korita crvenih stijena, ovo je cesta koja jamči da će vam nemali broj puta sve ono što na njoj doživite oduzeti dah. Pusta naselja, stari gradovi, sablasni ostaci početaka američke industrije, a sve to prošarano prirodom iz koje kao da viče glas Stvoritelja, omogućuje jedinstveno iskustvo svakome tko zakorači na ovu cestu.

Ovo je cesta koja vodi u neočekivano.

Ovo je cesta koja priča tolike priče tolikih ljudi. Jednu od njih ispričali su i Hrvati.

To je bio i moj motiv da se uputim njome. Nalazim se tako negdje otprilike 170 kilometara od Phoenixa u kojem sam odsjeo. Već dulje vrijeme moj mobitel pokazuje da signala nema. Nije ni čudo. I naš Velebit posramio bi se ovih klisura kojima sam se vozio, i naša Neretva zastala bi pred kanjonima kroz koje upravo prolazim. Ima sad već i sat vremena kako moj auto neumorno ide uzbrdo. I baš kad sam pomislio da će ovo trajati još Bog zna koliko, preda mnom se otvori široka visoravan i ja ugledah natpis: “Welcome to Miami!

Kao da neki grubi cinizam progovaraše iz ovih riječi. Riječ je, naravno, o Miamiju u Arizoni, gradiću u okrugu Gila County, a ne o istoimenom odmorištu u saveznoj drżavi Floridi. Na ovaj moj Miami nastavljao se gradić koji se zove Globe, razlog zbog kojeg sam se i uputio ovom toliko spominjanom autocestom broj 60.

Globe je stari industrijski gradić smješten na teritoriju na kojem su nekada živjeli Indijanci iz plemena Apache, a utemeljen je 1875., mnogo prije negoli brojni drugi veći i poznatiji gradovi. Prve gradske novine izlazile su već 1878., a najistaknutiji trenutak svoje povijesti grad je doživio kada je u njemu održano suđenje Apache Kidu, jednom od kultnih likova američkoga Divljega zapada.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Globe je postao jedan od najvećih izvora sirovine, nakon što su u brdima oko grada pronađene goleme količine bakra. Upravo je ovo otkriće postalo nositeljem razvoja ovoga malog i neobičnog mjesta, kao i razlog da je ovamo došla nemala kolonija Hrvata, koji su ovdje – visoko u brdima Arizone – razvili svoju vlastitu malenu subkulturu.

Po dolasku u Globe prvo sam odlučio provesti se gradskim ulicama. Odmah primjećujem da je vrijeme ovdje već odavna stalo. Po mojoj procjeni, nijedna građevina koju vidim nije mlađa od 50 godina. Odmah mi postaje jasno: kada je nestalo rudarstva, nestalo je i života u ovome gradiću koji danas broji negdje oko sedam tisuća stanovnika.

Poprilično optimistična procjena, reče mi jedan stariji gospodin s kojim sam kratko razgovarao. Prema prezimenima koje vidim na različitim trgovinama, prepoznajem i nekoliko talijanskih, poljskih, jedno srpsko i većinu latinoameričkih prezimena. Izgleda da je i ovaj grad doživio sudbinu ostalih gradova američkoga Zapada. Nekoliko građevina ipak svjedoče o velikom potencijalu koji je grad nekad imao. Zgrada američke pošte takva je da je se ne bi posramio nijedan veći i bogatiji američki grad. A odmah prekoputa nalazi se lijepa kamena crkva Svetih anđela čuvara koja, kako odmah primjećujem po velikom natpisu na pročelju, baš ove godine slavi stotu godišnjicu od gradnje i koja je, prema odluci američke Vlade, proglašena spomenikom povijesti i kulture.

I kako to obično biva kada se krene u potragu za Hrvatima u tuđini, pođoh u crkvu.

Odmah po ulasku primjećujem da je crkva spoj povijesti i sadašnjosti. Lijepi kameni oltar ostao je još od vremena prije liturgijske reforme Crkve, a bačvasti svod ispresijecan ponekim ukrasom podsjeća na tolike crkve građene u Americi početkom prošloga stoljeća. Stara drvena ispovjedaonica i kamene postaje križnoga puta daju puni dojam starini crkve, ali taj dojam pomalo narušavaju nespretno postavljene slike Milosrdnoga Isusa i Gospe Guadalupske. Ipak, mora se priznati, pred ovim slikama gori mnoštvo upaljenih svijeća, što je i razlog postojanja slika, kipova i reljefa u crkvama. Vitraji na zidovima najljepše su što ova crkva ima ponuditi.

Primjećujem da podno svakog vitraja piše darovatelj. Čitam tako osobna imena nekih ljudi, irskoga podrijetla rekao bih, zatim ime Društva svete krunice, a zatim šok: na jednome od većih vitraja na hrvatskom jeziku piše da je dar rimokatoličkih Hrvata.

U meni je tolika radost jer sam došao do svojega cilja – pronašao sam Hrvate Globea.

Na vitraju se nalazi lik Blažene Djevice Marije. S Hrvatima nije ni moglo drukčije! Pitam se koliko je naših ljudi prije stotinu godina moralo biti ovdje u ovome mjestu, koliko ih je moralo biti župljana ovdje u ovoj crkvi da bi platili toliko velik i tako lijep vitraj? Ostade mi odgovor negdje u tišini. Uputih se zatim u potragu za drugim znakovima hrvatske prisutnosti u ovoj crkvi.

Pronađoh na jednoj klupi da je dar obitelji Jonovich, kao uspomena na pokojnog Špiru Jonovicha. Na zidu, gdje se nalaze imena darovatelja za crkvu, pronađoh neka prezimena za koja nisam bio siguran jesu li hrvatska ili nisu, ali i ona za koje sam bio siguran: obitelj Pleich, obitelj Bartolich, obitelj Mrgudich, obitelj Grubishich, obitelj Covich…

Bijaše mi smiješno pročitati da je sirotoj Rosi Covich nadimak bio Baba. Pomolih se kod imena svih ovih ljudi i krenuh dalje. Na izlasku iz crkve sretoh župnu tajnicu. Kad sam se predstavio da sam hrvatski svećenik, usne joj se razvukoše u osmijeh. Reče mi kako lokalni župnik nije doma i da će mu sigurno biti žao da me nije sreo jer su još uvijek neke od njihovih najodanijih obitelji u župi hrvatskog podrijetla.

Ja sam pomalo sa sjetom slušao ove riječi, ali u meni je rastao i ponos da ovi ljudi, u tko zna kojem naraštaju, ostadoše odani vjeri svojih otaca.

Iz središta grada, gdje se nalazi crkva, uputih se istim putem natrag prema lokalnom groblju za koje sam čuo da ima i hrvatsku sekciju. Čudio sam se da moja navigacija pokazuje točan put i u ovim, činilo mi se, tako zabačenim dijelovima Amerike. Dovela me navigacija tako pred sam ulaz na groblje. Kada sam stao pred lijepu metalnu kapiju, primijetih iznad veliki luk na kojem piše vrlo jasno da je ovo groblje za hrvatsku zajednicu.

Ne mogoh se otrgnuti dojmu kako je lijepo uređeno, kako je čisto i uredno, za razliku od nekih drugih sekcija uokolo. Netko se očito o tome pobrine redovno. Na groblju se nalazi negdje oko 250 pojedinačnih grobova, otprilike 100 različitih obitelji.

Prema onome što sam uspio vidjeti, prvi je pokopan Mate Prodan, rođen u Zagvozdu, u Kotaru Imotskom u Dalmaciji, godine 1884., a umro i pokopan godine 1922. u Miamiju, Arizona. Većina pokojnika u ovome groblju ukopana je 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća. Prema mojoj procjeni, radi se većinom o prvom naraštaju doseljenika i tek su rijetki od njih doživjeli dugi životni vijek. Muškarci su rano umirali, vjerojatno zbog teškog posla u rudnicima, a ni žene nisu živjele dugo. Isto tako, čini se da je već drugi naraštaj Hrvata velikom većinom napuštao ove krajeve jer su rijetki od spomenutih ljudi doživjeli da su i njihova djeca pokopana na istome groblju.

Posljednja je osoba ukopana u ovo groblje Katherine Duncan r. Pavlich, rođena 1912., a umrla 2007. Pokojnica je bila dijete hrvatskih doseljenika iz Konavala te je bila dobro poznata hrvatskoj zajednici u Phoenixu, osobito 90-ih godina kada su ona i njezin suprug Clarence, dobro poznati odvjetnik, učinili mnogo dobra ratom pogođenoj Hrvatskoj. Vrlo se često među Hrvatima u Arizoni prepričava životna priča njezine obitelji.

Njezin otac Ivan Pavlić otišao je u Ameriku trbuhom za kruhom. Nakon nekoliko godina zaželio je osnovati vlastitu obitelj pa je pisao svome bratu u Konavle da mu pronađe čestitu i poštenu ženu koja bi htjela doći u Ameriku i postati njegova supruga. I njegov je brat pronašao Katarininu majku Kate, koja je došla u Globe, udala se za Ivana i s njim osnovala obitelj. Katherine je često pričala priču koja se dogodila kada je trebala poći u prvi razred osnovne škole. Naime, budući da je sve vrijeme provodila među Hrvatima, ni njezini roditelji ni ona nisu znali ni riječi engleskog jezika te je malena djevojčica odbijena i nije mogla krenuti u školu. Isto se ponovilo sljedeće godine, ali je tada njezina majka nekako isposlovala s učiteljicom i djevojčica je ipak krenula u školu. Katherine je kasnije završila i fakultet te je veći dio života radila kao učiteljica.

Ova mala hrvatska zajednica bila je uistinu sastavljena od Hrvata iz svih krajeva domovine.

Prezimena tipična za neke krajeve (Hechimovich – Hrvatsko primorje: Kumparak – sjeverna Hrvatska: Misetich – Hercegovina) o tome jako dobro svjedoče. O tome nam govore i natpisi s nekih grobova. Tako čitamo da je Marijan Karoglan (1874. – 1951.) rođen u Zmijavcima kod Imotskoga, Nick Puhara (1885. – 1929.) rođen u Konavlima, a Petar Grbavac (1891. – 1971.) i Nikola Prce (1889. – 1925.) rođeni su u Hercegovini.

Svi su umrli u Arizoni i pokopani na ovome groblju. Iako je Hrvata u ovoj maloj zajednici bilo sa svih strana, ipak većinu su činili Hrvati iz Dalmacije, osobito iz Dalmatinske zagore. Veliki broj ih je bio iz sela Dobranje, u Imotskoj krajini, zatim iz Ugljana kod Trilja, a nemali broj i s hrvatske obale. Zastajem na trenutak i u molitvi predajem imena i živote svih ovih ljudi Milosrđu Božjem. Glasno molim hrvatskim jezikom: Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna neka im svijetli!, jer tko zna kada su posljednji put njihove mrtve kosti imale priliku oćutjeti glas materinjeg jezika.

U povratku svraćam u crkvicu u Miamiju. Tipična crkva kakva se može često vidjeti u ovim krajevima. Crkva koju je očito sirotinja gradila. Čudim se da je župa starija od one u Globeu, iako je crkva očito mlađa. Unutra pronalazim nekoliko ljudi u molitvi pred Presvetim. Ne želim ih smetati, nego se kratko pridružim molitvi, a onda prođem uokolo u potrazi za tragovima Hrvata. Nisam ih pronašao. Nijedan kip, nijednu klupu, nijednu sliku nisu darovali ljudi hrvatskog prezimena. Vitraji su novijeg datuma i na njima su sva prezimena latinoameričkog podrijetla. Ništa u ovoj crkvi ne upućuje na Hrvate.

Kada sam već odustao, poklonih se do poda i izađoh iz crkve te u prolazu uzeh župni listić (Bulletin) i u njemu pronađoh tek dva hrvatska prezimena: Asanovich i Gregovich, u onome dijelu gdje se traži molitva za župljane koji su u borbi s bolešću. Ponovno sjedam u auto i nastavljam svoj put prema Phoenixu.

Opet sam na autocesti broj 60, ali ovog puta prema Zapadu. Preda mnom se opet nižu polja kaktusa, prostranstva kamena i pijeska, a strme litice gledaju me i kao da vide i osjećaju da ovdje ne pripadam.

A meni su u mislima moja brda i moja prostranstva: Velebit i Blidinje, plodna slavonska ravnica, korita Vrbasa i Bosne, zvuk vode koja se razlijeva kroz prirodu, naše plavo more.

Pa se pitam što je to nagnalo tolike ljude da ostave ona naša – Bogom dana – polja i planine i dođu ovdje gdje smrt kao da vreba iza svakoga zavoja?

Što je ovo mrtvilo moglo ponuditi onome Andriji Ramiću koji je napustio rodni Metković i plodnu neretvansku dolinu kako bi došao raditi ovdje u pustinju u kojoj ništa osim divljeg kaktusa rasti ne može?

I muka mi dođe sjetivši se svih onih koji su i danas prisiljeni mijenjati taj komad zemlje koji je Bog za sebe čuvao, za tuđe pustinje i tuđa prostranstva.

I uistinu, svega mi Hrvati imamo – osim pameti.

Širokobriježanin Antonio Musa u Chicagu zaređen za svećenika

(Antonio Musa | Moja Hrvatska)

41 komentar

  • BRAVO FRATRE,PUNO JE RAZLOGA ZA TRAZENJEM “SRECE” U TUDJIN… IZMEDJU OSTALOG RAZLOZI SU U NASIM “OSLOBODITELJIMA”… OD OSMANSKOG CARSTVA DO JUGOSLAVIJE…A AKO SE NESTO USKORO NE PROMJENI U OVOJ “DOLINI SUZA” BICE NAS JOS PUNO PO TIM GROBLJIMA SVJESCKIH PUSTINJA…

    23
    2
  • Predivan text,uživala sam dok sam čitala i bila ponosna na fra Antonija, međutim razočarah se na samom kraju,,Hrvati imaju sve osim pameti,,hm, ne bih rekla,moj fratre, Hrvati,baš to i imaju,samo ne žele biti robovi,vole biti slobodni pa makar to bilo i u Arizoni…oni su jako pametni i inteligentni ljudi 🤗

    24
    1
  • Svaka čast na ovoj pomalo tužnoj priči iz Amerike-fra Antonio..
    Da, čovjek , odrastao i razuman čovjek ili žena , mora se doista zapitati što je to što naše ljude tako olako tjera da bježe iz svoje blagoslovljene i pitome zemlje kako bi nastanjavali širom svijeta pustopoljine, planine, surove predjele ogrezle i otvrdnute u vrućini ili pak one druge stvrdnute i surovo hladne..
    Olako, previše olako Hrvati napuštaju svoj kraj misleći da ih negdje u dalekom svijetu čeka bolji život.
    Još je pokojni Fra D.Mandić pedesetih g.prošlog stolječa pisao o tome..

    10
    1
    • prika moj, da nas ne čeka bolji život negdi vani ne bi išli, odnosno da je tamo negdje vani gore, a po tome ovdje bolje, vraćali bi se. zar je stvarno potrebno nabrajati razloge odlaska iz današnje perspektive?

      18
      3
  • De pratre manje pametuj. Imamo mi hrvati pameti zato i odlazimo. A odgovor na tvoje pitanje u naslovu teksta , evo ga, odlazimo zbog POLITIKE a u dobra doba i zbog vas pratara. Jer je vama pratrima kao bozjim poslanicima obaveza da budete na strani naroda a ne na strani politicara a vi uvijek s njima zavrsite na zderacini.

    22
    8
    • Da i to najviše oni najglasniji, pljuju po njima pa zajedno u Borak na večeru. Možda zbog Thompsona, možda zbog političara, ali puno je tu kontroverze?!

      3
      3
  • Svaka čast na ovoj pomalo tužnoj priči iz Amerike-fra Antonio..
    Da, čovjek , odrastao i razuman čovjek ili žena , mora se doista zapitati što je to što naše ljude tako olako tjera da bježe iz svoje blagoslovljene i pitome zemlje kako bi nastanjavali širom svijeta pustopoljine, planine, surove predjele ogrezle i otvrdnute u vrućini ili pak one druge stvrdnute i surovo hladne..
    Olako, previše olako Hrvati napuštaju svoj kraj misleći da ih negdje u dalekom svijetu čeka bolji život.
    Još je pokojni Fra D.Mandić pedesetih g.prošlog stolječa pisao o tome..
    Vjerojatno će brzo doći vrieme kad će se Hrvati , barem oni iz zapadne Europe vraćati kući ne zbog naglog porasta standarda života nego zbog nekih drugih okolnosti koje sa životnim standardom baš i nemaju bliske veze..
    Tada će Lovro, vjerojatno Njonjo, Plenki, i još neki njima slični poslušnici klisnuti u Brisel k svojim gazdama koji će ih vjerojatno nagraditi nogom u njihovu precijenjenu zadnjicu i otisnuti im šup kartu nazad u Hrvatsku,,
    Ali i u toj i takvoj Hrvatskoj bit će puno bolje nego oholom europskom bankarskom i globalističko korporacijskom društvu koje više uopće ne vidi prave vrjednote nego se klanja krivim vrijednotama i negira (čak i ustavom) ono što je u temelju te iste Europe..
    Vrč ide na vodu dok se ne razbije.
    Tako je uvjek bilo i opet će..
    Ništa ti umišljeni bankarski, politički i lobistički kancelarijski niškoristi nisu naučili iz povijesti pa su stoga osuđeni ponavljati je.

    5
    4
  • Upitaj svoje svecenike sto ih tjera da stari narod nagovaraju da glasaju za hdz lopove. Upitaj svoje svecenike zasto tim lopovima donose stolice da sjede u prvim redovima a stare bake niti primjecuju. Upitaj svoje svecenike kad su se neceg odrekli a pomogli sirotinji. Upitaj svoje svecenike zasto nagovaraju puk da glasa za udbase koi su zatirali vjeru i koi su progonili vjernike za vrijeme bivse juge. Eto ti odgovora na sva tvoja postavljena pitanja.

    17
    2
  • Sta ih tjera? Tjera ih lopovluk, nepotizam, nekultura, zadrtost, oholost, tjeraju ih moderni gospodarstvenici koji su do jucer goli i bosi hodali pored svojih sugradjana, a danas ih ugnjetavaju i nemaju prema njima milosti i razumijevanja, tjeraju ih fratri koji su u sluzbi politike, dapace priklonili se svakom ”osloboditelju” i najjacoj stranci koja se kroz desetljeca pojavljivala u Hercegovini. Tjera ih na kraju krajeva vlastita pamet i ponos da naprave nesto od sebe bez da su do pasa u guzici Dragana Covica i kriminalne organizacije poznate pod HDZ. Na kraju krajeva, sta je tebe natjeralo u SAD? Jedino sta mene boli je patetika poput ove i ”cudjenje” zbog cega narod ide vani dok moderne gazde zajedno sa sefovima sa Briga kontroliraju gospodarski, vjerski i drustveni zivot kompletne ove vukojebine, nekad poznate kao Široki Brijeg.

    25
    1
  • Neimastina tjera u potragu za boljim zivotom. A kako im je kada odu samo oni znaju. Ali povrtaka nema!!!
    I tako covjek osuden na patnju, bol srca – ovdje sto jedva uspjeva jesti, odjenuti se, podizati djecu, registrirati i voziti auto… A tamo ima kruha i ruha, goriva i maziva, ali nema obitelji i dragog okruzenja, nema korijena, ima kuce, ali nema doma… Ali povratka nema!!!
    Kako im je, samo oni znaju – do groba…
    Oni koji odlaze sada – ne odlaze od dragosti! Ali se odcijepe od zdravih korijena, cesto i od vjere i Straha Bozjega. I zive, kako – samo oni znaju. A kamo se vratiti kad za samo par godina izgube komunikacije ovdje, drustvo, sve im je drukcije. Postanu tuđi ovamo, tamo i jesu tuđi. I povratka nema. Bol srca.

    9
    2
  • E moj pratre, ne bi bilo loše da jedan mjesec, dva radiš u nekog privatnika…Pa da onda tu jadnu crkavicu moraš razvuć na račune, hranu, svatove, sprovode, odjeću, obuću, lijekove, studente…uh već mi se zamantalo od troškova. Ne bi vidio ni splitsku rivu jednom mjesečno, a kamoli prošao pola Amerike. Ali dobro, niko nama ne brani ići u fratre, nije to lako ni jednostavno. Ali zato ovaj tekst možeš završit riječima u smislu: Sve bi mi Hrvati mogli imati da su nam političari i gazde manje gladni, pohlepni i blago rečeno da su manje životinje…

    23
    1
  • Bravo Cokiću sve si ljepo opisao i postavio pravo pitanje.Naš kraj je bogomdani i sve nam je ljepo osim politike i izdajstva za osobni probitak.Prodajemo se za sitan novac,usluge i krivo se kunemo a to naši stari nisu radili.

  • Moj Cokiću imamo sve a nemamo ništa.Nemamo reda,kulture,discipline,vlasti itd.Kao da si zaboravio smeće koje kamionima kipti niz Privaljsku stranu..na svakodnevne krađe sitnih lopovčića po selima koji nam ne daju mira..itd. Vlast jadna,korumpirana i nada sve nesposobna drijema i uživa u našoj naivnosti kada im dajemo svoj glas..učmali i ne obazrivi na zlo koje čine,ne poduzimajući ništa ne uvodeći reda .O nepotizmu, korupciji i drugim stvarima najbolje je ništa i ne reći jer se tu može napraviti književno djelo od tisuću stranica.Pozdrav moj Cokiću i apeliraj i ti i svi naši fratri na vlast da konačno obrišu svoje krmeljave oči i počnu raditi ,jer ih ovaj jadni i izgubljeni narod treba.Nije mjesto gvardijanu po svadbama u dva tri sata po ponoći da hoda oko stolova nego molitva i ovo o čemu govorim. Bog te pomogao!

    15
    1
  • Ma što se čudite, pa Crkva je uvijek išla uz vlast.
    Pametni su to ljudi i školovani-njima je uvijek dobro, a stoka sitnog zuba neka se brine sama za sebe.

    12
    2
  • PUT BEZ POVRATKA TKO IM SE VESELI TKO OJ JE POZIVAO, JEDINO VIDIMO IH KAD NEŠTO ZATREBAJU OTOCI LIKA SLAVONIJA MOSLAVINA ŠTA ČEKAJU?

  • Pa stvarno kad je tako daleko to groblje i čini se usamljeno nekako čovjeku teško pada čini nam se da je negdje ovamo da ne bih bilo usamljeno. Predivno je to što ste to istraživali.

    4
    1
  • Sigurno da narod najviše odlazi zbog politike i lopovluka, jer običan čovje jedva satavlja kraj sa krajem,a radeći u ovih privatnika sve vide kako su se obogatili a radniku daje da ne može živjeti i to je velika nepravda.
    Ako ćes išta kupit sve moraš na kredit i onda ti odbije i ono pola plaće i eto ti još dodatni problema, jer ne možeš ni auto kupit za posao ako nećeš na kredit, to sve iz iskustva kažem, a radim već dosta vremena. i šta da dalje pričam uplaćuju minimalne doprinose kad odeš u mirovinu imaš 350 KM i to je to, ko će ti tada pomoć djeca bih pomogla kad i njima ne može doteć i t d. moglo bih se nabrajt i nedogled.

    10
  • Meni jedna stvar nije jasna,evo,prodjoh Puringajem, sve vila do vile, auta na cesti,ne možeš se okrenuti od njih. Pa i nismo baš tolika sirotinja koliko neki kukaju.

    5
    2
  • “I uistinu, svega mi Hrvati imamo – osim pameti.” Zadnja poruka je uvijek i najvažnija poruka, na radost što je samo djelomično točna. Naši vrli svećenici održavaju klauzure sa slijednicima totalitarne udbokosove titine vladavine terora i genocida izvršenog nad Hrvatima. Ono malo što je izbjeglo genocid razililo se čitavim svijetom osim onih starih i malodobnih koji preživiše titin komunistički genocid. Pratar nikako da pogodi prstom u sridu već uporno gađa u go’no. Svatko onaj tko je bio vani zna šta je želja za rodnom grudom i čezne čitav život za njom do svoje smrti. Ako je imao sreću vratiti se onda dobro, ako ne opet dobro. Kako samo i sam obilazio te sredine od Arizone, New Mexica, Nevade, Kolorada i Californie dobro mi je poznat osjećaj nostalgije za rodnom grudom i svojim zavičajem. Na tim potezima kojima je putovala pratrina ima daleko većih kolonija Hrvata i punih groblja i spomenika iz XIX i XX stoljeća. Danas su to već peta i šesta generacija Hrvata od kojih rijetki znaju maternji jezik i rijetke interesira pradomovina njihovih predaka. Asimilacija je učinila svoje, a i zemlje porijekla RH i BiH ne iskazuju nikakav interes za svoju dijasporu u svijetu. Šteta!

  • Moj pratre…reci glasno TI ko tjera Hrvate..ko im neda plaću dostojnu čovjeka,ko mora radit nediljom koda smo turci a ne katolici..ko zapošljava stranački i ko nasljeđuje poslove u pošti ,općini,elektroprivredi di i frizerke i preprodavači auta rade..reci glasno i ti..DRAGAN ČOVIĆ i slični..čovjek koji nema kuću ,auto,nekretninu ali mu zato bliža rodbina ima milione..eto ko tjera Hrvate..MARINKO GILJA koji je zaposlio stranački i rodbinski toliko ljudi u Elektroprivredu da ih pola pije kavu i krije se po kafićima do kraja radnog vremena..ljudi bježe na kraj svijeta od takvi h i sličnih SOTONA moj pratre..evo i ja se pomalo pakiram,strpljenje došlo kraju,u struci ne radim kao ni većina ljudi kod nas,nemogu više gledat ovo sve,žali bože svih mladih ljudi i mojih par prijatelja koji dadoše živote za ovo..grijeh je to ali moram reć..nisu za ove lopove i Yugoslavene sigurno dali život..

    15
  • Za Minhen..Ti bas svrsta sve u isti kos.Od kuda ti pravo???? Ja zivim relacija Siroki Njemacka i nikada nisam upoznala ili cila da ijedan svecenik podrzava politicare,a da je protiv svojih ovaca.

    1
    6
    • Ti se puno okreces i ne slusas kad je ono pri kraju.🤣 ono zupne obavjesti pa poslije ono nadoda u nedjelju su izbori znate za koga treba glasat. Dosta su nam komunisti zla nanjeli. Takvi kao ti ne cuju i ne shvate tu poruku.😂😂🤣🤣🤣🤣🤣 ali stare bake kad nesto ne razumiju one preupitaju pa im objasne da je reka da se za lopove HDZ enjarske treba glasat i da ponese osobnu od pokojnog pradjeda.🤣🤣🤣

  • Naj gori su ovi sto su otisli u Mincen..Sada pljuju po onima koji su ostali na svom ognjistu.Vama je guzica svako malo doli.Povedite racuna sta vam zene doli rade.

    2
    8
  • Napisao sam realan i dobar komentar kao odgovor nekojima prije na ovu temu ali u uredništvu ovog portala ili pak sam admin smatraše kako nije baš korektan za objavit.A, napisah samo istinu o tim Hrvatima i današnjim europskim političarima koji su sve samo nisu vjerodostojni ni postojani..
    Malo sam više oderao onu njemačku smlaturu A Merkel pa je stoga admin vjerojatno smatrao kako bi njega mogao netko ovrziti zbog istine o toj njemačkoj ljubiteljici mladih arapskih i muslimanskih 99%migranata..
    Makar, opet, bit će i drugih prigoda pisati o tim novovjekim vladarima iz sjene bilo onih iz Europe ili Amerike i o njihovim žrtvama koje gonjene usudom koji im je nametnut, ostaviše svoje domove i svoju domovinu i otiđoše trbuhom za kruhom tjerani i glađu i puškom sa svojih stoljetnih i tisučljetnih ognjišta kako bi ostavili kosti u nekim teksaškim pustaram , ledarama Colorada , Canade, planinama Alaske ili europskim rudnicima , čeličanama, ili tvornicama bez duše koje te samelju triput brže nego što bi trebalo i ostave ti razbacane kosti kao putokaz jednog vremena koje je ljude mljelo poput stroja za meso i igralo se njihovim dušama i sudbinama kao što se samo bogati i oholi, znaju igrati sudbinama i životima ljudi koje smatrahu svojim vlasništvom i potrošnom robom koje uvijek ima za bacanje,
    Tako je nekoć bilo, no ,ključno je pitanje koliko je drukčije danas ili je pak sve slično i preslično usprkos nemalo suptilnijim metodama i tehnologijama!

  • Kažu da je Amerika natopljena krvlju Hrvata koji se nikada nisu ni našli a su odvajkada bježali od raznih okupatora,tražeći bolji život a mnogi su ga izgubili gradeći Ameriku,tj. pustinju u koju su došli prije sto dvjesto godina.

  • Moj pratre netrebas ti traziti groblja po Americi imas ih u selima oko Sirokog Brijega gdje se vec odavno rjetko ko ukopa jeste li se zapitali gdje su ti ljudi koji vuku korijene odavde niste moj pratre tribad ti jos pur poist da shvatis tu problematiku sto ljudi odlaze a to ti sigurno did Zarko nije znao reci

Komentiraj: