Znaju to i studenti brucoši nakon uvodnog sata kolegija Uvod u novinarstvo da je vijest ono što smeta, ono što netko ne želi da bude objavljeno, a sve ostalo je reklama. Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama, ustvrdio je Kafka pred stotinu godina. Postoji li takva tema u Bosni i Hercegovini koja nekome može zaparati uho, zabosti se kao trn u oko, zasmetati toliko da ureduje da se zabrani? Postoji li takva tema u Bosni i Hercegovini koja može biti predložak za knjigu koja će nas sasjeći kao što brodolomac lomi arktički led? Kakvi smo to mi ljudi postali, na koju smo se to temperaturu podesili pa nas više ništa ne pogađa? Činjenica stoji (ali ne opravdava!) da je, poput mnogo čega u ovoj zemlji, i postojanje ovih tema uzaludno iz razloga što nema onih koji bi ih čitali jer… kultura čitanja naprosto ne postoji. Slikovnice su in.
Kada su gospoda Wilson i Kelling 1982. godine stupili pred znanstvenu zajednicu objasniti joj teoriju razbijenih prozora zasigurno nijedan od njih dvojice u tom trenutku ushita nije pomislio na Mostar, niti bi tih godina imalo ikakva smisla Mostar i teoriju razbijenih prozora staviti u istu rečenicu. No, godine prođoše i autorsko se djelo dvojice sociologa prelomi na Mostaru kao vizija budućeg stanja našeg malog provincijskog grada. Danas su Mostar i teorija razbijenih prozora neraskidivo vezani i tek je preostalo na ulaznu tablu u grad nadopisati: Mostar ilitiga grad razbijenih prozora.
Teorija razbijenih prozora tvrdi: neka negdje u nekom gradu (npr. Mostar) postoji zgrada na kojoj je razbijeno par prozora (npr. stari Baz u Centru 2). Ukoliko ove prozore nitko ne popravi i oni ostanu razbijeni, postoje veće šanse kako će vandali razbiti i ostale prozore. Nakon određenog vremena, u tu zgradu će se i provaliti, a ukoliko nitko u njoj ne stanuje, netko će se i bespravno useliti (npr. narkomani). I tu je kraj teorije, a početak prakse oglušivanja na apele stanara za pomoć.
Hoće li vijest, ona prava novinarska vijest koja smeta i bode oči, biti ona koja će glasiti da se trogodišnje dijete tijekom bezazlene igre u dvorištu ispred svoje zgrade u mostarskom naselju Centar 2 zarazilo hepatitisom C zbog uboda na narkomansku iglu? Hoće li to biti crveni alarm koji će nagnati odgovorne da riješe problem? Tko će biti krivac što se nevino dijete kroz bezazlenu igru zarazilo teškom bolešću? Ili nas možda ni to neće dirnuti jer nas se osobno ne tiče pa i taj događaj za nikoga neće biti vijest. Osim za roditelje.
Ništa nas ne smije iznenaditi u gradu Mostaru. Nekada je svjetlost bila ta koja je Ivu Andrića budila u njegovim mostarskim jutrima. Tih je godina besmisleno bilo u rečenici o Mostaru izostaviti svjetlost. No, godine prođoše, Ivo postade pokojni, Mostarom protutnji rat, i kao konačan čin, ovoga ljeta u gradu nastupi smjena opjevane svjetlosti dimnom zavjesom.
Teorija razbijenih prozora tvrdi: neka negdje u nekom gradu (npr. Mostar) postoji šumsko dobro (npr. Rujište) koje se uslijed paklenih mostarskih vrućina zapalilo samo od sebe. Ukoliko ovaj požar nitko ne ugasi i on duže vremena ostane aktivan, postoje veće šanse kako će se još koje šumsko dobro zapaliti samo od sebe. Nakon određenog vremena, cijela će Hercegovina gorjeti, a Mostar se buditi u dimu, koji (na sreću) nije baš toliko opasan za zdravlje građana. Tu je kraj teorije, a početak samozapaljive (piromanske?) prakse ljeta Gospodnjeg dvije tisuće dvanaestog u gradu Mostaru. I tada je sasvim nevažno je li netko podmetnuo požare ili se šuma zapalila tek tako jer joj je vruće ili je usvojena odluka o proglašenju stanja prirodne i druge nepogode kada pomoći s visine (čitaj. kiše) nema. Ni ples ju ne može zazvati, jer što savjetovati narodu kojem Bogu plesati u državi s tri religije i dva Boga?
Ali ni požari nisu problem jer… evo ni dima više nema i lakše se diše i zaborav je nastupio i nebesa su se napokon smilovala i procijedila kišu, sve su se vatre manje više zagasile i nitko se ni dima ni požara već ne sjeća, ostavili smo ih negdje daleko za nama, u onoj istoj ladici sjećanja u koju smo strpali lanjski snijeg. Zatim će doći jesen i opet nas s nečim novim uhvatiti nespremne i na krivoj nozi. Možda to bude… hmm… npr. posljedični i logični porast cijena poljoprivrednih proizvoda zbog poplava, suša, požara, uslijed čega će trgovci shvatiti da trebaju podići i cijene svih ostalih proizvoda uslijed čega će narod manje kupovati, manje imati, manje jesti uslijed čega će… i tako u krug.
Ali, sustav ne mari za nas pa zašto bi se onda i mi brinuli je li on funkcionira ispravno? Ionako mi tu ništa ne možemo učiniti, popravljanje stakala je davno zaboravljena vještina u Mostaru.
(Bljesak.info)
