Sjećanje na Neđu
Povodom posthumne dodijele nagrade Nedjeljku Galiću, donosimo sjećanje Mile Stojića, pjesnika, objavljeno nakon Galićeve smrti
“Tako prolazi tijelo”, zvala se prva knjiga Sonje Manojlović, pjesnikinje koja je odigrala važnu ulogu u promicanju jedne nove književne kulture početkom sedamdesetih. Iako autoricu nikad nisam upoznao (pamtim je jedino s novinskih fotografija na kojima me je likom podsjećala na neki od ranih snimaka Isadore Duncan), držim je umnogome zaslužnom za uvođenje “daška zapadnog vjetra” u prostore naše socijalističke mladosti. Sonja Manojlović, naime, prva je u nas poeziju donijela u visokotiražne novine, pokazavši da pjesma, ako je dobro napisana, može biti i stvar širih narodnih masa. Do tada je vrijedilo nepisano pravilo da se pisac u novinama tek “prlja”, “podilazi publici”, u jednu riječ – da kvari svoj spisateljski ugled i stil.
Konac šezdesetih i početak sedamdesetih, kad se primicao kraj našim djetinjstvima, vladala je masovna opijenost Beatlesima i Rolling Stonesima, iznenadne policijske racije u svrhu šišanja “na nulericu” lokalnih “čupavaca i zgubidana”, te uvođenje “dekadentnih buržoaskih sadržaja” u nevini omladinski tisak. Sonja Manojlović pisala je potpuno drugačije od Desanke i Vesne, njene su pjesme bile erotične, ali i pune neke tamne tuge. Govorila je svakodnevnim jezikom, nije se obraćala vječnosti, već običnom čitatelju novina, pokušavajući tu zamišljenost i tugu podijeliti s njim. Čitajući njenu knjigu, kao i pjesničku rubriku koju je redovno objavljivala u tinejdžerskom Plavom vjesniku, shvaćali smo da poezija može biti i “nešto drugo”, nešto što se razlikuje od dosadnih školskih tirada o Ujeviću, Držiću, i Krležinu historijskom referatu, da je ona namijenjena ne brojačima slogova i aliteracija s “dnom tegle u cvikerima”, već svakome od nas.
“Tako prolazi tijelo” bila je omiljena knjiga mog prijatelja iz mladosti Nedjeljka Galića, osnivača prve literarne grupe u zapadnoj Hercegovini poslije rata. Iako je sam pisao vrlo malo, Galić je čitao mnogo. Bio je istinski alternativac – sve što je dolazilo iz škole smatrao je gnjavažom, možda zbog toga i nije upisao studij, za razliku od većine nas koji smo gimnaziju shvaćali tek kao purgatorij iz kojega će naše ambiciozne duše uskoro dospjeti u raj akademske sreće. Umjesto toga, Galić je osnovao prvi rok-bend, “đoneći” tadašnje hitove s Radio Luxemburga, organizirajući prve plesnjake u Gimnaziji, ili u sali provincijskog hotela, u kojoj je samo dan ranije “odvaljivala” pjevaljka i staklo se kršilo nemilice.
Skupljali smo se često u garaži ispred njegove roditeljske kuće, gdje bi nam pokazivao raritete koje je uspijevao nabaviti nekim svojim volšebnim vezama: singlica Petera Holma “Monia”, jeans-jakna Super Rifle s ucrtanim likom Che Guevare na leđima, amaterska radiostanica preko koje je svakodnevno uspostavljao kontakt sa Chicagom i Lenjingradom, hipijevski krug mira na uzici od sirove kože, i bezbrojne druge drangulije o kojima smo mi mogli tada tek sanjati. Uvijek bi se u polutami toga prostora našla i boca zrinskog, pa smo naše razgovore o umjetnosti i djevojkama obično završavali skupnom željom: “Neđo, hvataj se gitare.” Svirao je pognut tako da su mu duge vlasi doticale vrat instrumenta, pogled mu bludio u daljinu, a prsti lijeve ruke klizili sa D-dura na G9, pa onda opet sa D-dura na G, pa u b-mol… dok je desna ritmično povlačila trzalicu. Nakon dužeg “foršpila” počinjao je na engleskom Donovanovu Catch the Wind, pa odmah iza prve otpjevane strofe nastavljao na hrvatskome, u nekom svome prijevodu: “Šesnaest ljeta je imala, da, sjećam se, i oči plave kao lan…”
Za jednog takvog našeg susreta izvadio je knjižicu Sonje Manojlović i počeo čitati. Mi smo slušali te neobične kratke stihove, shvaćajući da se svaki od njih rimuje s našim senzibilitetom, da je svaki od njih kapija koja nas iz ustajalosti i provincijske čamotinje vodi ravno na široke magistrale duha. Zaključili smo tad da ćemo mi koji smo punili školske bilježnice ljubavnim stihovima, osnovati literarnu grupu, i izdavati svoj časopis. Osnovali smo tad četvorica-petorica nas književnu grupu i dali joj ime Arsmea, potom organizirali nekoliko nastupa s ulaznicama, a svu zaradu poslije potrošili na pivo. Galić je uspio isposlovati neke novce za izdavanje časopisa, kojemu je izišao samo jedan broj… Priča je toliko tipična da vjerojatno već tanji vašu pažnju, ali, strpite se, njen je povod sasvim drugačiji, važniji i ozbiljniji od ovog bolećivog čeprkanja po mladalačkim uspomenama.
Mi, čije su duše težile za akademskim rajem, otišli smo koju godinu kasnije na studij u Zagreb i Sarajevo, a Nedjeljko Galić ostao je u Ljubuškom. Otvorio je fotografsku radnju, pa potom filmski studio s naslovom 88 (što je na jeziku radiotelegrafije signal koji znači: puno poljubaca!), među prvima je bio nabavio računalo, napravivši prvi oficijelni site grupe Arsmea, koja naravno poslije nas više nikad nije postojala. Godine su prolazile, moja generacija završavala je fakultete i ostajala u velegradovima, polako shvaćajući da se sanjani raj sve više pretvara u narastajući pakao. Neki od mojih gimnazijskih vršnjaka u međuvremenu su se pretvorili u zagrižene branitelje nacije. Rat koji je izbio početkom devedesetih Galića je zatekao u Ljubuškom, a mene u Sarajevu, na podsmijeh nekih naših vršnjaka iz Zagreba, koji su ga priželjkivali (a neki i vodili) da bi u vrlo kratkom roku od proletera postali gavani.
Kad su u ljeto 1993. jedinice Tute Naletilića nasilno iseljavale Muslimane iz njihovih kuća u Ljubuškom, Nedjeljko Galić pokušavao im se suprotstaviti, intervenirajući kod tadašnjih lokalnih vlasti, vapijući da se spriječi ta ludost i zločin. Dobio je osoran odgovor da je “prošlo vrijeme komunjara” (aluzija je bila upućena na partizansku prošlost Galićeve obitelji), te da “neće nikakav Galić, nego hrvatski narod odlučivati s kim će živjeti i tko će otići a tko ostati”. A Galiću, “ako je već stalo do balija, neka ide s njima”.
Neđo je došao kući slomljen i nakon neprospavane noći naredio supruzi da spakira kofere i spremi djecu. Napustila je porodica Nedjeljka Galića jednog ljetnog hercegovačkog jutra svoju obiteljsku kuću i radnju u Ljubuškom i dobrovoljno se zaputila zajedno sa svojim susjedima “balijama” u kolonu progonstva i poniženja. “Taj čin solidarnosti bio je jedino što sam u tom trenutku mogao učiniti, jer da sam tad ostao, čini mi se da zemljom ne bih mogao koračati od stida”, rekao mi je prilikom kratkog prošlogodišnjeg susreta. U to vrijeme, naime, na Helidromu je ležao jedan od najznačajnijih hercegovačkih pjesnika Munib Delalić, prvi Galićev susjed i član nekadašnje gimnazijske grupe Arsmea. Galić se s prognanim komšijama jedno vrijeme bio skrasio u Pragu, “ali kad se smirila situacija, vratio se”, prisjeća se Delalić, “radi ljubuškoga neba, kojeg, takvog, nigdje nema, i to mi je, već bolestan, jednom rekao”.
Umro je prije tjedan dana u svojoj pedeset drugoj godini u Ljubuškom. Vijest o njegovoj smrti do mene je stigla sa zakašnjenjem. Kad sam prošloga ljeta bio u Ljubuškom, fotografirao me je elektronskom kamerom i e-mailom mi poslao tu sliku. Prekopavao sam dugo po svojim prnjama tražeći kasetu Donovana, ili zbirku Sonje Manojlović, koju mi je onih davnih dana bio poklonio s posvetom. Nisam ništa našao, jer sve se to izgubilo u ratnome metežu. Ostala je samo na svjetlucavom zaslonu računala moja sumorna slika ispod odrine pred kućom Zije Delalića, napravljena rukom mrtvog prijatelja. Catch the Wind, pomislio sam, tako prolazi tijelo. Postoje ljudi koji se svim silama trude ući u historiju, i oni drugi, koje je baš briga za nju. Tragovi prvih najčešće su obilježeni taštinom i mrakom, dok drugi u historiji ostave neizbrisiv i svijetao trag.
(www.jabuka.tv)