Građani Bosne i Hercegovine utonuli su u duboku društvenu anomiju, stanje općeg beznađa u kojem prevladava uvjerenje da je svaki pokušaj promjene uzaludan.
Dok svakodnevica donosi nasilje i ekonomske pritiske, društvo reagira kolektivnom šutnjom.
Društvo “ubijeno u pojam”
Psiholog i sociolog Ibrahim Prohić smatra kako je Bosna i Hercegovina školski primjer otuđenja čovjeka od društva i samoga sebe. Prema njegovim riječima, pojam anomije u domaćem kontekstu najbolje opisuje žargonski izraz “ubijeni u pojam“.
Ljudi su izgubili nadu da se išta može promijeniti na društvenom planu, ali i u vlastitoj egzistenciji. Vjeruju da će ishod ostati isti bez obzira na to što poduzeli, ističe Prohić.
Stanje dodatno pogoršava drastičan gubitak pojedinca koji je izložen stalnom društvenom pritisku, što vodi ka stvaranju zatvorenih “mikrokosmosa“.
Dok se jedni bore za puku egzistenciju i nemaju kapaciteta za društveni angažman, oni materijalno osigurani često ostaju izolirani u vlastitoj zoni komfora.
Institucije kao izvor nepovjerenja
Glavni uzrok pasivnosti leži u potpunom slomu povjerenja u sustav. Građani percipiraju institucije poput policije, zdravstva i pravosuđa kao neučinkovite i neosjetljive na stvarne probleme.
Prohić podsjeća na slučaj femicida u Gradačcu kao dokaz da nadležni ne reagiraju na jasne indikatore nasilja. Budući da javnost svjedoči slaboj učinkovitosti socijalnog rada i sudova, reakcija i prijava nepravde često se smatraju bespredmetnima.
Mehanizam preživljavanja: “samo nek’ ne puca”
Osim institucionalnog zatajenja, na ravnodušnost utječe i ratno naslijeđe. Dugogodišnja izloženost krizama dovela je do drastičnog snižavanja životnih kriterija i težnji.
Slikovito opisano narodnom izrekom “samo nek‘ ne puca“, građani se zadovoljavaju minimalnim standardima, prihvaćajući nepravdu kao normalno stanje. Ipak, stručnjaci upozoravaju kako ovakva pasivnost nije nepromjenjiva.
Prohić povlači paralelu sa susjednom Srbijom, gdje su prosvjedi studenata i građana pokazali da se “uspavani potencijal” može probuditi uz pravu društvenu strukturu i organizaciju.
Problem nije nerješiv, ali građani se trebaju probuditi i prisiliti vlast na promjene. Teoretski je moguće utjecati na stanje ako se ljudi udruže i reagiraju masovno, zaključuje Prohić.
U konačnici, najveća opasnost za bosanskohercegovačko društvo nije samo inflacija ili korupcija, već uvjerenje da je trenutno stanje nepromjenjivo, prenosi Faktor.ba.
Svaka šutnja pred nasiljem i nepravdom s vremenom prestaje biti neutralna i postaje suučesništvo u održavanju sustava koji ne služi građanima.
(www.jabuka.tv | Foto: N1)
Lijepo objasnio
Izrazito dobar tekst. Nema toliko veze s politikom, koliko upravo s osnovnom ili temeljnom psihologijom te mentalitetom pojedinca, kao i društva, temeljeno na pojedincu, ili skupu pojedinaca. Ovo je čak i duhovna stavka i duhovni principi. Po meni bi se ovako nešto moglo komotno ukazivati i s oltara u crkvama, jer nije uopće u koliziji s onim što nam pojedini svećenici ukazuju upravo na gotovo identičan način. Ne trebaju se ovdje lijepiti nikakve nacionalno-vjerske etikete ovome ili onome, ovdje je isključivo stvar razmišljanja, mentaliteta, psihologije, pa u konačnici i duhovnosti pojedinca, bio on Hrvat, Srbin ili Musliman. I sve ovo što je naveo vrijedi za sve neovisno o tome tko su i što su, na jednaki način. Mi smo jednostavno otišli ispod dna, a ne da smo dotakli dno. Ali, unatoč tome svejedno se može promijeniti sve. I ja bih mu na njegove teze isto nadodao jednu našu koja se često može čuti isto tako od takvih naših pojedinaca koji su totalno apatični i ”ubijeni u pojam”, a to je izraz kao recimo ” najbolje je da nas okupira jedan okupator tipa njemačka ili austrija ” odnosno u prijevodu ” mi sami smo ni za što, jedino stranac, pa bio to i okupator, će nam napraviti ”bolju” situaciju ”. I slične floskule. Dakle, to je dokaz koliko ima u nas pojedinaca koji su toliko ubijeni u pojam i toliko su sa svojim psihološkim pogledom na realnost svog života, ali i života čitave svoje zajednice i društvenog okruženja otišli ispod razine dna, i koliko su u toj apatiji, da doslovno promoviraju pogled – da će rađe biti tuđe sluge nego vlastite gazde. I dok god ne krene promjena prvo na pojedincu, i to prvo da postane(mo) svjesni svega ovoga što jako lijepo dotični psiholog opisuje, a potom i preko društvene zajednice, kako se možemo pokrenuti, kako možemo krenuti stvari praviti boljima, prvo oko sebe, a onda potom i u domaćim društvenim sredinama, neće se ništa vidljivije promijeniti i na situaciji čitave države.