Njemačka je već desetljećima obećana zemlja velikom broju Hrvata, a problem iseljavanja posebno je izražen u posljednje četiri godine, odnosno od ulaska RH u Europsku uniju. Tijekom 2016. u Njemačku se iz Hrvatske iselilo ukupno 55.970 osoba. Kada je riječ o BiH, samo Hrvata katolika su se tijekom prošle godine iselila 15.494. Također, najviše u Njemačku, piše Večernji list BiH.
Dragocjeno iskustvo
Za odlazak se najčešće odlučuju mladi ljudi koji u Hrvatskoj i BiH ne vide perspektivu. Dvadesetpetogodišnji Martin Kowalski, rođeni Nijemac, tvrdi suprotno. Taj mladić je, nakon završene srednje škole u Njemačkoj, studentske dane odlučio provesti u Hrvatskoj, a praksu odraditi u Bosni i Hercegovini.
Naime, Martin studira medicinu u Splitu, a dio stručne prakse odradio je u Domu zdravlja Tomislavgrad. Znanje koje je stekao u ovim dvjema zemljama smatra dragocjenim te ne bježi od toga da bi danas, sutra svoju budućnost mogao graditi baš u nekoj od ovih zemalja.
“Rođen sam i odrastao u Njemačkoj, u malom mjestu Giengen, nedaleko od Ulma. Otac mi je Nijemac, a majka Hrvatica. Nakon mature proveo sam godinu dana kao volonter u Gansu, najsiromašnijoj provinciji sjeverozapadne Kine. Tada sam iskoristio slobodno vrijeme tražeći na internetu gdje bih, osim u Ulmu, mogao studirati medicinu. Našao sam program ‘Medical Studies in English’ na Medicinskom fakultetu u Splitu”, priča Martin.
Dodaje kako mu se to učinilo najboljom opcijom te objašnjava što je presudilo u njegovoj odluci da se odluči obrazovati u Hrvatskoj.
“Riječ je o studiju koji je međunarodni, vrlo individualan (samo su nas još 32 studenta u cijeloj generaciji i imamo izravni kontakt s profesorima, čak nekada pijemo kavu zajedno, što je u Njemačkoj nemoguće). Uz to, priznat je u EU i nalazi se u Republici Hrvatskoj, gdje mi je rođena majka”, navodi ovaj mladi liječnik koji je na taj način želio iskusiti kako se to stvarno živi u Hrvatskoj te upoznati kulturu naroda koji živi na tom prostoru.
Nakon studiranja u Hrvatskoj Martin odlazi stručnu praksu odraditi u Tomislavgrad, jedinu općinu u BiH koja je podigla spomenik gastarbajterima i gdje svaka kuća ima nekoga svoga u Martinovu rodnom kraju. Pitali smo ga zašto baš ta općina i taj Dom zdravlja.
“U Njemačkoj je običaj da studenti medicine tijekom studentskih praznika idu na praksu u bolnice ili kod privatnih liječnika. Budući da se to u Hrvatskoj ne prakticira, tražio sam gdje ću obaviti praksu i u razgovoru s profesorima došao na ideju da to bude Tomislavgrad. Profesor me je preporučio, a vodstvo Doma zdravlja Tomislavgrad prihvatilo tu ideju i tako sam završio na praksi u Bosni i Hercegovini“, navodi Martin. Ističe kako ni u jednom trenutku nije požalio zbog odluke da studira u Splitu i dio prakse provede u BiH.
“Ljudi u Tomislavgradu su me iznimno toplo i srdačno pozdravili te prihvatili u svojoj sredini. Brinuli su se o meni i imao sam vrlo zanimljivih mjesec dana u kojih sam mogao puno toga naučiti. Djelatnici Doma zdravlja Tomislavgrad su mi pružili mogućnost dobiti uvid u sve ono što oni rade”, nastavlja priču Martin koji za Hrvatsku kaže kako je prelijepa.
“Život tu je izvrstan, more, dobra klima, srdačni ljudi – ipak se samo ne studira nego i živi dulje razdoblje tijekom studija medicine”, kaže Martin. Pitali smo ga i da nam usporedi život u Njemačkoj, Hrvatskoj i BiH.
“Ja sam ljude u RH, a još više u BiH upoznao kao puno srdačnije i gostoljubivije nego u Njemačkoj. To je jedan od razloga što se tu tako dobro osjećam. Puno su spontaniji, primjerice, u posjet se može doći bez velike najave, što u Njemačkoj nije uobičajeno. I ljudi u BiH i RH to znaju iskoristiti – uvijek se nađe vrijeme za kavicu. Imam dojam da što istočnije ideš, to su te karakteristike mentaliteta (srdačnost, gostoljubivost, spontanost) više prisutne među ljudima.
A to se vidi i u odnosu liječnika prema pacijentu. U RH i BiH pacijenta se još uvijek tretira kao čovjeka, a ne kao broj ili bolest, kao što je, nažalost, sve češće slučaj u Njemačkoj. Iako se to ponekad pacijentu u BiH možda tako i ne čini gledajući na vrijeme čekanja na liječnika ili pregled. Upravo je Dom zdravlja Tomislavgrad jedan od primjera kako u ovim krajevima pacijent još uvijek nije samo broj, nego mu se pristupa individualno i nastoji pružiti svu stručnu pomoć, ali i ljudsku riječ. Tu se pacijenta gleda kao čovjeka, ne mora uopće dugo čekati te liječnici, i uz ograničenu medicinsku opremu, stvarno daju sve od sebe kako bi im pomogli”, kaže Martin.
Iako je u BiH boravio kratko, uvidio je i nedostatke zdravstvenoga sustava u ovoj zemlji.
Nedostaci sustava
“Jedini nedostatak je, nažalost, novac u zdravstvenom sustavu, a time i suvremena dijagnostička i terapijska tehnika. U Njemačkoj postoje i dostupne su sve moderne tehničke mogućnosti, tako da je vrlo kratko vrijeme čekanja na pretrage”, ističe ovaj 25-godišnjak.
Na samom kraju Martina se pitalo i za planove u budućnosti.
“Nisam se još 100 posto odlučio. I vidjet ću koje ću mogućnosti imati kad završim fakultet. Život u Splitu i na moru u RH mi se sviđa i to je sigurno jedna od opcija, ali možda tek poslije, kad budem imao financijsku i profesionalnu podlogu. Za sada nemam namjeru živjeti u BiH jer nisam još stekao dovoljno povezanosti, osim ovoga kratkoga mjeseca s ljudima u Tomislavgradu. Ali tko zna – možda će se to još i promijeniti.
Njemačka mi je uvijek plan B. Dugo sam živio ovdje i dobre su okolnosti za stvoriti obitelj, ali volio bih još nešto vidjeti i naučiti dok sam mlad i nevezan. Zato me još uvijek privlači Azija. Zanima me jedan doktorski studij u Singapuru. A prošloga mjeseca bio sam na praksi u Japanu pa su me i oni zvali da se vratim nakon završetka fakulteta u Splitu. Realnije je da ću ipak ostati u južnoj Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj. Vrijeme će pokazati gdje će me život odvesti”, kaže Martin naglasivši kako je najveći argument protiv ostanka u RH ili BiH teško dobivanje specijalizacije.
“Ne mogu se pouzdati da ću dobiti specijalizaciju koju želim. Ovo je veliki problem za mlade hrvatske liječnike, kao i one iz BiH, a kamoli za strance”, zaključio je za Večernji list.
(www.jabuka.tv)
Ae moj sinko kad ti je dragi Bog da zemlju di mozes normalno ziviti, raditi,biti covik..
ne trazi kruha priko pogace..
jesu ljudi ovamo srdacni, gostoljubivi i jos uvijek imaju emocija-ali vjeruj da sve to pomalo nestaje i ide u nekom uzasnom smjeru nezaustavljivo..
skoro cemo poceti gristi od nezadovoljstva
Martine ostani kod nas. Prezivjet ces, nasi bjeze maloim para.