“Ivane, gdje je ostatak grada?”, pitao je Tuđman na vrhu kninske Tvrđave

Ivane, gdje je ostatak grada“, pitao je toga 6. kolovoza 1995. godine Franjo Tuđman svog suradnika i prijatelja Ivana Aralicu na vrhu kninske Tvrđave, nedaleko od jarbola na kojem se vijori hrvatski barjak. „Nema, predsjedniče. To što gledate, to je cijeli Knin“, odgovorio mu je Aralica pokazujući mu nakon toga zgradu Preparandije, učiteljske škole koju je pohađao, a što je opisao u romanu “Okvir za mržnju”.

Tuđman je kimnuo kao znak da je shvatio što mu Aralica tumači o zgradi u kojoj se školovao, a onda se vratio na temu nevelikog Knina i rekao: „Znači, ovih nekoliko zgrada uzduž ove ulice trebao je biti glavni grad te njihove države?!“ Tim je riječima prvi hrvatski predsjednik, svjesno ili nesvjesno parafrazirao Yasushija Akashija, mirovnog predstavnika glavnog tajnika UN-a, koji je jednom zgodom za Knin rekao kako je to „samo jedna duga ulica koja zajebava cijeli svijet“. Toj političkoj kulminaciji Tuđmanova razgovora sa suradnicima o Kninu prethodio je onaj nešto ležerniji u donjem dijelu povijesne utvrde, kod ulaznih vrata, prenosi Večernji List BiH.

Promatrajući iz podnožja Tvrđavu, Tuđman je kao povjesničar primijetio različite stilove gradnje. Dok su u tom euforičnom raspoloženju svi nastojali prići mu, fotografirati se s njim, on je, kao da to nije jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, pokazivao zanimanje za kninsku kraljevsku Tvrđavu i za njeznin nastanak kroz stoljeća.

Tek u kasnijem razgovoru, kad mu je Aralica tumačio kako se mijenjala nacionalna struktura stanovništva u gradu koji je još u godinama oko Drugoga svjetskog rata bio većinski nastanjen Hrvatima, bilo mi je jasno da Tuđman čak i tada, tog dana na tom mjestu pokušava shvatiti zašto je baš u Kninu izbila pobuna dijela srpskog stanovništva nastanjenog u Hrvatskoj. Tuđmanu Knin nije bio trofej koji je trebalo osvojiti.

Njemu je to bio djelić iz mozaika burne hrvatske povijesti koji je trebalo vratiti na mjesto. Shvatio sam to dok sam mu govorio o nastanku Tvrđave. Naime, kad je pitao Aralicu da mu objasni te različite stilove gradnje, naš književni velikan rekao je Tuđmanu da ću mu to ja bolje ispričati. Prije nego što sam uspio išta reći o Tvrđavi, Tuđman me zaskočio pitanjem o kući u kojoj sam se rodio. Zanimalo ga je jesam li bio u njoj i je li ostala cijela. Iznenadila me ta njegova topla gesta.

Dok smo pričali o povijesnoj utvrdi koja je dograđivana punih 9 stoljeća, od hrvatskih kraljeva do austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, kad je izgubila svoje strateško značenje, Tuđman je najviše zapitkivao o migracijama stanovništva. Negdje pod slojevima euforije koja se 6. kolovoza malo poslije 18 sati mogla vidjeti na kninskoj Tvrđavi Tuđman je uspješno skrivao i svoju zabrinutost. Do njega su već bile došle vijesti o incidentima koji su se događali u tek oslobođenom Kninu.

Začudio sam se kad sam, penjući se do vrha Tvrđave, čuo i o navodnom incidentu u kninskoj bolnici. Naime, zatekao sam se tamo u trenutku dok su trajali pregovori s liječnikom dr. Jejinom, koji se s dijelom osoblja i nekoliko nepokretnih bolesnika zabarikadirao na jednom odjelu.

Odbijao je otvoriti vrata i pustiti unutra pripadnike saniteta Hrvatske vojske. Ispred bolnice stajali su pripadnici UNPROFOR-a, bez ikakve volje da pomognu u rješavanju napete situacije koja je prijetila i možda kobnim ishodom za dio bolesnika. Kako sam poznavao dr. Jejinu iz vremena prije početka Domovinskog rata, ponudio sam se dr. Zdilaru, časniku HV-a, da pokušam pregovarati sa zabarikadiranim liječnikom.

Nakon nešto više od pola sata razgovora Jejina je otvorio vrata, sanitet Hrvatske vojske preuzeo je bolesnike, a on je kolegi Denisu Latinu dao izjavu za HTV. Ispričao sam to predsjedniku. Odgovorio je kako takve priče već plasiraju oni koji su tvrdili da ne možemo vojno slomiti pobunu, a kad smo dokazali da možemo, oni žele uprljati našu pobjedu. „Ne smijemo im davati povoda za to“, rekao je Tuđman dok je čekao da se na jarbol namjesti hrvatski barjak, koji je sa suzama u očima poljubio prije nego što ga je ispustio da se vijori kao simbol hrvatske slobode i blistave vojne pobjede.

Dugo je Tuđman stajao kod jarbola dok su se izmjenjivali svi koji su se tu željeli fotografirati s njime. Pitao sam se kad će izgubiti živce. Nije se to dogodilo. Trudio se pokazati koliko uživa u tome veličanstvenom trenutku. Nije zaboravio pitati ni za hrvatske košarkaše kojima je obećao janjetinu u Kninu nakon osvajanja bronce na Olimpijskim igrama u Barceloni. Bili su na Tvrđavi Stojko Vranković i Dino Rađa.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: