Ova doista posebna žena, rođena 1919. godine prošlog stoljeća, živi je dokaz da doživjeti stotu uopće nije ‘gnjavaža u životu’, ali i svjedok da dugovječnost, uz više godina života, donosi i mnogo više proživljenih i preživljenih tuga, tragedija i gubitaka.
Gotovo sedam desetljeća nona Milenka Vlahović živi na istoj adresi, u dijelu rodne kuće Vladimira Nazora, u Postirama, na Braču, piše Večernji list.
U toj je kući podigla svoje troje djece i svila toplo gnijezdo za četvero unučadi i šestero praunučadi, od kojih najstarije ima 23, a najmlađa tek 6 godina. Pod istim tim krovom, ovog je travnja, proslavila svoj 104-i rođendan te zakoračila u petu godinu, drugog stoljeća života. Milenka je već hodala, kada se sinonim dugovječnosti, Joža Manolić, tek rodio.
Jedna od najvećih tragedija, koju majka može doživjeti, dogodila joj se 1968. – u naletu pijanog vozača, izgubila je svog, prvorođenog sina. U noći kada je umro, Milenkina je kosa, na očigled njenih ukućana, u samo par sati posijedila.
Foto: Večernji list / Privatna arhiva
Kada njene bližnje danas pitate da li ih, u svojoj 105-oj, još uvijek sve pozna, oni, pomalo u šali, odgovaraju “ne samo da pozna sve nas, nego može nabrojiti i čitavu nogometnu reprezentaciju”.
No, u toj je šali, jako mnogo istine, jer nona Milenka doista pamti sve – svaku epizodu iz svog, više od stoljeća, dugog života, sve važne, ali i one manje važne trenutke i gomilu, naoko nebitnih detalja i sitnica. Nikada nije pomiješala imena svoje djece, unučadi i praunučadi, poznanika i susjeda. Sve do svoje 95-e nona Milenka je čak bila i potpuno samostalna – doslovno sve poslove je obavljala sama, a sada, u 105-oj, tijelo ipak treba pomoć, no um je i dalje bistar, kao da joj je 25.
Moja nona je rođena u Žeževici, 15. travnja 1919., u obitelji sa šestero djece. Živjeli su od poljoprivrede, a imali su i nešto sitne stoke. Kada joj je bilo 13, njena starija sestra je, trbuhom za kruhom, otišla na Brač, kod strica, koji je, nakon Prvog svjetskog rata, čuvao dvorac u Škripu. Tamo se zaposlila, kao sluškinja, no nedugo nakon toga, 1932., preselila se u Postire, te je i none tada, kao 13-godišnja djevojčica, došla k sestri na Brač, gdje je ostala sve do danas, priča Toni, ponosni unuk 104-godišnje Milenke, koji se, nakon smrti svoje majke, brine o noni.
Da joj je 2020. umrla kćer Milenki, koja je tada imala 101 godinu, sve do danas nisu imali snage reći, no kažu, njeno majčinsko srce to i samo osjeća. Kroz više od stoljeća života, izgubila je mnogo dragih ljudi – roditelje, svu braću i sestre. Na tragičan je način izgubila i 22-godišnjeg sina, a par godina kasnije i supruga, ostala je i bez zeta i preživjela gubitak dvoje unučadi, pri porodu. No, srce, iako ranjeno tragedijama, ipak je nastavilo kucati.
Filmska ljubavna priča
Prvo Milenkino radno mjesto bilo je u tvornici za preradu ribe, u Postirama, na Braču.
No, u malom, idiličnom mjestu, nije dobila samo prvi posao i prvu plaću, upravo tu je upoznala i svoju prvu ljubav, koja je ujedno bila i posljednja.
Svog Antu-Tonija Vlahovića upoznala sam prije početka Drugog svjetskog rata. Zaljubili smo se, ali kada se zaratilo, on je, prije no što smo se vjenčali, morao otići u rat. Nadala sam se, proći će i to zlo, vratit će se on brzo, ali nije bilo tako. Završio je u zarobljeništvu te je radio na farmi krumpira, u Baden-Baden-u. Ipak, iako su nas dijele tisuće kilometara, nije me zaboravio, baš kao niti ja njega, prisjeća se nona Milenka.
Kroz sve te tužne i duge godine čekanje, Toni joj je, iz zarobljeništva, pisao. Pisma su stizala sa zakašnjenjem, a ni danas ne zna da li su joj stigla baš sva koja je poslao.
Bila bih zapravo sretna da mi nije stiglo ono jedno pismo, jer u njemu su bile riječi koje su me ranile. Napisao mi je da ga više ne čekam i da se udam za drugog, jer tko zna hoće li se on ikada više vratiti. Na tako nešto nisam željela niti pomisliti, znala sam da je on taj i samo njega sam čekala, sjeća se nona, davnih i teških ratnih godina, kada su slova na papiru, ispisana rukom njenog Tonija, bila jedina iskra, koja nije dala mladenačkoj ljubavi da se ugasi.
Iz Baden-Badena je dopješačio u Split
Niti, daljina, niti godine zarobljeništva, pa ni rečenica “Udaj se za drugog”, nisu razdvojili mladi par. No, onda su se stvari dodatno zakomplicirale. Gazda farme, na kojoj je Toni radio, kao ratni zarobljenik, jako je zavolio vrijednog mladića s Brača, toliko da je htio da mu baš on postane zet. No, kada je Toni čuo da gazda želi da on oženi njegovu kćer, odlučio je pobjeći i uspio je.
Iz Baden-Baden-a je, većinom pješke, bježao prema Splitu, tek rijetko se, po par stanica, švercao vlakom, u koji bi, kriomice, uspio uskočiti. Putovao je dugo, riskirao je mnogo, no, uspio je, preko svih granica i država, ipak doci do Splita, a potom i brodom (vaporom) do svojih Postira na Braču, gdje ga je vjerno čekala ona.
Kako se brod približavao, trčala sam da ga što prije vidim, a kada je napokon izašao s broda, samo smo se, bez i jedne riječi, gledali i smješkali jedno drugom. Njegov me tata, moj budući svekar, tada pozvao da dođem kod njih, na ručak, ali odbila sam, jer nismo bili vjenčani, priča 104-godišnjakinja, o svojim djevojačkim danima, a njen unuk dodaje kako je njegova nona oduvijek imala čvrst stav i naglašen osjećaj za poštenje.
Radila je u školi, na polju, u kinu….
Nakon ratnih drama, višegodišnje razdvojenosti, stotina pisama i tisuća sati čekanja, Milenka i Toni su se, 1945. vjenčali.
Sljedeće su godine dobili i svoje prvo dijete, sina Nikolu, 1949. rodila im se kći Marija, a dvije godine kasnije i najmlađa kći, Milena. Milenka se zaposlila u školi, kao spremačica. Bila je omiljena, voljeli su ju i nastavnici i učenici, a i ona je voljela biti okružena djecom.
Osim posla u školi, sa suprugom je svakodnevno radila i u polju. Kako bi prehranili obitelj, bavili su se i maslinarstvom i voćarstvom. U poljoprivrednim im je poslovima pomagao i omiljeni asistent – magarac Sivko. Navečer bi oboje još radili i u lokalnom kinu. Toni je prodavao karte, te mijenjao filmske trake, a Milenka mu je u tome pomagala.
Nije bilo lako, ali bilo je to sretno razdoblje njihovog života. Toliko sretno, da se činilo da toj sreći, na koju su oboje dugo čekali, nema kraja, no, na žalost, kraj je ipak došao.
Na njihovog sina Nikolu je, dok je šetao parkom, naletio pijani vozač. Nakon tri dana borbe za život, sin jedinac umro je u bolnici. Imao je nepune 22 godine.
Zbog tragedije je posijedila preko noći
Te noći, kada su saznali tragičnu vijest, moj nono i kćeri doslovno su gledali kako noni Milenki kosa, na očigled, sijedi. Sin, kojeg su izgubili, sahranjen je u Postirama, a nakon tog dana, none više nikad nije išla na postirsko groblje, kaže Toni o događaju na koji nonu Milenku nismo željeli podsjećati.
Od te, 1968., kada je izgubila svoje prvorođeno dijete, za Milenku i njenu obitelj više ništa nije bilo isto, jer jedno je mjesto za stolom, u njihovom domu, zauvijek ostalo prazno. Godinu dana nakon tragedije, Milenka je otišla u mirovinu.
Ubrzo nakon toga, zadesila ih je nova nesreća. Njen suprug je doživio moždani udar, nakon čega mu je desna strana tijela bila nepokretna. Život je postajao sve teži, više se nisu mogli baviti poljoprivredom, pa su i svog vjernog magarca Sivka, koji im je godinama pomagao, morali prodati. No, baš kao u filmu “Lesi se vraća kući” i Sivko se jednog dana vratio.
Dok je nono, tog jutra, sjedio u dvoru, Sivko je pobjegao od svog novog vlasnika i sam se, preko rive, došao pozdraviti s mojom nonom i nonotom. Bio je to doista dirljiv i tužan prizor. None se za nonota brinula do njegove smrti, 1976.godine, kaže Toni.
Osam godina nakon gubitka sina, Milenka je, u 58-oj, ostala udovica. Kćeri su odrasle, pa je ljeta provodila, uz svoju unučad, u Postirama, a zime kod kćeri, u Splitu i u Zadru. I dan danas, iako već godinama nije bila tamo, 104-godišnja Milenka zna baš sve zadarske ulice i sve detalje starog dijela grada Zadra, ali i Splitskog pazara.
Vitalna je nona, sve do svoje 95-e bila potpuno samostalna. Radila je sve kućne poslove, kuhala, prala, šetala, doslovno sve je obavljala bez ičije pomoći. Tek u posljednjih deset godina noge su ju malo počele izdavati, a težinu stoljeća života osjete i vid i sluh, koji ju, iako nisu briljantni, još uvijek služe.
Tu je da briše suze i nasmije, da razumije i suosjeća
Dugovječnost, osim godina života, na žalost, donosi i mnogo više proživljenih gubitaka koji, uvijek iznova, lome srce. Ali, pod čitavim tim teretom života, moja nona se, ali baš nikada, ni na što nije žalila.
Nije čak ni spominjala svoju bol. Kada god je pitamo kako je, uvijek, s osmijehom, odgovori ‘Dobro sam’. Uvijek je tu da svima nama, u obitelji, da mudar savjet. Tu je da nas sasluša i razvedri, da obriše suze i nasmije, da razumije i suosjeća. Moja nona je doista jedna vrlo posebna starica, kaže Toni.
Foto: Večernji list / Privatna arhiva
Iako zvuči pomalo isprano, rijetke ljude, koji zakorače u drugo stoljeće života, nekako redovno pitamo i za “recept za dugovječnost”.
Nona Milenka nema nikakvu posebnu tajnu, ali njen je savjet da, uvijek, uz uskršnju pogaču, treba popiti malo prošeka, a i kada nije Uskrs, kaže nona, s vremena na vrijeme, malo prošeka, dobro dođe, ali ne prečesto.
Za večeru nikada ne jedite tešku hranu, samo jogurt, komadić kruha i malo sira, savjetuje nona, koja je čitav život jela povrće i voće koje je sama uzgojila te laganu, domaću, mediteransku hranu, na maslinovom ulju, začinjenu s tek zrnom soli, ali i s mnogo ljubavi.
Treba poštivati Boga, ali i sve ljude na ovom svijetu te, kao malo vode na dlanu, čuvati ono najdragocjenije – svoju obitelj i najbliže. U 31 godinu braka, moj suprug i ja se baš nikada nismo posvađali. Priznajem, ja sam jednom umalo započela svađu, ali, moj me Toni odmah prekinuo riječima ‘A ne, ako se ja s tobom posvađam, tko će mi noćas noge grijati?’, prisjeća se, s osmijehom na licu, ali i sjenkom tuge i nostalgije u očima, nona Milenka, vedra i posebna 104-godišnjakinja s Brača.
(www.jabuka.tv | Foto: Večernji list / Privatna arhiva)
