Ćiro Blažević: Znate što? Sramim se sam sebe

Iako emotivno proživljavam nastupe naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Podsjetilo me to na ono vrijeme otprije 20 godina kada smo osvojili broncu. I znate što, sramim se sam sebe. Jer tada sam rekao da ne želim da me netko u budućnosti pretekne, da bude bolji izbornik od mene. Stid me je što sam to i pomislio, pa gdje ti je, Ćiro, patriotizam, ljudska širina?

No sada molim Boga da me Dalić prestigne, uspjeh reprezentacije važniji je od svega, želim mu to jer želim da se ovaj naš hrvatski narod veseli i da zaboravi sve poteškoće s kojima se sreće svakodnevno. I da, mi to možemo, možemo otići i dalje od ovog polufinala jer sad tek dolaze prave utakmice naše reprezentacije. 

To je već tradicionalno, što je suparnik jači, što je na suprotnoj strani veće ime, mi smo bolji. A Englezi su doista pravo nogometno ime, reprezentacija s ugledom i za takve moramo biti potpuno mobilizirani. I nema tu umora, četiri dana između dvije utakmice dovoljno je za ove zdrave momke da se oporave. 

Vjerujem da se Dalić sada osjeća kao ja prije našeg polufinala 1998. protiv Francuske, to je posebno emotivno stanje koje je teško i opisati. Sigurno se i on sada tako osjeća jer dosta smo slični. Iako, trebalo bi njega pitati koliko je on sličan meni, ha-ha. Imao sam čast da dvije godine radim s njim, da mu budem šef i shvatio sam koliko je nadaren trener, ali i čestit čovjek. Slični smo po tome što nikad ne bismo pogazili sport jer znamo što sport jest.  Otkrit ću vam nešto što govori o našoj sličnosti, piše Ćiro Blažević za Večernji list.

Zvao me prije utakmice s Rusima i rekao mi da će napasti, da će staviti Kramarića, a ne Brozovića. U startu se nisam s tim složio, ali nisam mu to odmah rekao već sam uzeo vremena da razmislim.

Da, ja bih prije 20 godina kao i on sada stavio četiri napadača i jurnuo. Danas, kad sam zreliji, ne bih, prvo bih osigurao svoj gol. Ali, kad smo se ponovno čuli, rekao sam mu da napravi onako kako je zamislio jer znam da bih i ja tako postupio kad sam bio u njegovim godinama. Uz to, on je tamo, s momčadi, zna njihovo raspoloženje, zna kako dišu.

I sad sam optimist i mislim da Hrvatska ide do kraja. Ovo je velika prilika, povijesna.  Iako neće biti lako, Englezi su došli s novom momčadi, čak i kao autsajderi, a opasniji su i ubojitiji nego ikada. Morat ćemo biti u najboljem izdanju da bismo pobijedili protiv Engleske.

(www.jabuka.tv)

5 komentara

Komentiraj: