Blago Zadro: “Pancirku ne nose moji vojnici, pa je neću ni ja nositi!”

Blago Zadro je poginuo u obrani Vukovara kod Trpinjske ceste u Borovu naselju 16. listopada 1991., gdje je bio zapovjednik obrane. Pokošen je rafalom iz puškostrojnice.

Heroj s Trpinjske ceste, simbol otpora vukovarske tragedije 1991. godine zapovjednik, Blago Zadro nije doživio oslobođenje svoga grada. Blago Zadro je poginuo u obrani Vukovara kod Trpinjske ceste u Borovu naselju 16. listopada 1991., gdje je bio zapovjednik obrane. Pokošen je rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju. Imao je samo 47 godina, pišu 24sata.hr.

“Sine, pancirku ne nose moji vojnici, pa neću ni ja”, rekao je tog dana legendarni prvi hrvatski general – bojnik, zapovjednik obrane Borovog naselja i 3. bojne 204 brigade HV za Borovo Naselje i Trpinjsku cestu.

Uvijek je poštovao druge

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u malom hercegovačkome mjestu Donji Mamići – Ledinac kraj Gruda. U Borovo Naselje s obitelji se doselio kao desetogodišnji dječak, a ondje je završio osnovnu i srednju školu.

Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: “Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati” – prisjetio se u knjizi “Prvi hrvatski general Blago Zadro” Blagin mlađi brat Stanko.

Blago je govorio da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti “veliku Srbiju”, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara.

U njemu su svi vidjeli vođu

Blago je imao viziju, bio je čovjek iz naroda kojem su ljudi vjerovali. Branitelji su improvizirali organizaciju po mjesnim zajednicama jer nitko nije imao vojne škole. Blago Zadro držao je sve konce u svojim rukama. Bio je odgovoran za Trpinjsku cestu, najvažniji dio Borova Naselja. U slučaju njezina pada, palo bi i Borovo Naselje te bi put za Vukovar bio otvoren. Bio je s nama svaki dan, podizao moral, govorio gdje trebamo učvrstiti položaje. Bio je hrabar, pravi vođa, genij. I kad bolje razmislim, sve se raspalo kad je on poginuo, ispričao je jednom za Express prilikom suborac Tomislav Jakovljević.

Izdržao više nego što je itko mislio da je moguće

Koliko je Zadrina obrana bila učinkovita, pokazalo se i 14. rujna 1991. godine kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na Vukovar.

No kobnog 16. listopada 1991. Srbi su prvi put promijenili taktiku i hrvatske položaje napali s boka. Očito su znali gdje su spojevi jedinica te su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo Naselje od Vukovara, a istodobno preko Vuke ušli u Lužac.

Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert.

Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom. Zadro je s Kalašnjikovim u rukama krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku ulicu, Blago je već ležao mrtav, ispričao je svojedobno pripadnik Turbo voda Stipo Mlinarić.

“Nemamo vremena za plakanje”

I Josip Šego, koji je tada bio s Blagom, živo se sjeća tih događaja.

I Blagin drugi sin Tomo htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Kao da je predosjećao, Tomo je ocu davao pancirku, ali ga je Blago odlučno odbio riječima: “Zaštitni prsluk nemaju ni oni, neću ga ni ja!”. Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su rafali iz mitraljeza. Tijelo Blage Zadre izvukli su tek poslije žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u stožer.

Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: “Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe”. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt. Pokopali su ga na starom groblju blizu bolnice, i to pod šifrom koju smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka, rekao je Goran Popić.

Poslije Blagine smrti nastavljene su žestoke borbe za Vukovar. Branitelji su vratili izgubljene položaje, zarobili tri tenka i mnogo tehnike, ali zavladao je defetizam. Kao da je došlo do rasula, kazali su Goran Popić i Nevenko Mauzer.

“Samo dođite četnici”

Njegov suborac Dragan Luketić u serijalu Heroji Vukovara svjedočio je o Blaginoj hrabrosti i odvažnosti.

Bilo je to 1991., veljača ili ožujak. Bio sam kod Zadre u njegovoj kući kada mu je zazvonio telefon. Njegova supruga Kata je trgnula i vrisnula, pa mi je Blago objasnio da, kada je on na terenu, četnici iz Borova sela zovu Katu, provociraju, psuju i prijete klanjem. A onda je on uzeo slušalicu i rekao: “Nemojte psovati, mi smo kršćani, katolici. Nismo navikli na takve proste riječi. Nego ovako, gledaj … Ja sam Blago Zadro, Bosanska 11, ključ je u prozoru, u svako doba otključaj i uđi, ali dobro razmisli kako ćeš izaći”.

Disao je za Hrvatsku

Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata,tako je govorio Blago Zadro.

No sudbina je htjela da sa svojom obitelji ne dočeka i proslavi slobodnu Hrvatsku. Njegovo ime postalo je simbol junaštva i hrabrosti te je zlatnim slovima ostalo upisano u povijesti.

I danas se pitam je li se to moralo dogoditi, jesam li morala ostati bez supruga i jesu li moja djeca morala odrastati bez oca, naizgled smirenim glasom svojedobno je za 24sata ispričala Blagina supruga Katica.

Crninu nosi i dalje, a oči joj skrivaju neopisivu tugu. Upoznala ga je u srpnju 1967., a vjenčali su se četiri mjeseca kasnije.

Blago je bio pažljiv, dobar i odan suprug te brižan otac našoj djeci. Brinuo se oko hranjenja živadi, djece, gledao s njima crtiće, kupao ih, igrao se s njima i djeca su ga naprosto obožavala. Nitko nije ni slutio da će 1991. godina iz temelja promijeniti i rasturiti naše, ali i živote ostalih vukovarskih obitelji, pripovijeda Katica.

Blago je sanjao, disao i živio za slobodnu hrvatsku državu još od 1971. godine. Prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru postao je 1990., a iz svih njegovih govora uvijek se mogao iščitati patriotizam, ali i pravednost.

Za njim otišao i sin

No s dolaskom 1991., i djeca i ja smo ga sve slabije viđali jer je kao zapovjednik bio stalno na terenu. Tih kobnih dana u meni je stalno bio prisutan nekakav veliki pritisak, pritajeni strah i neka bol u duši koju nisam mogla opisati. Granatiranja su već naveliko počela, a Blago mi je rekao da s najmlađim sinom Josipom napustim Borovo i odem rodbini u Hercegovinu. Tomislav, tada 18-godišnji mladić, i četiri godine stariji Robert ostali su s tatom. Čitav dan sam plakala da ne želim ići, no naš dom sam u suzama napustila 15. kolovoza 1991. Tada sam posljednji put vidjela Blagu,  polako govori Katica dok joj suza izdajica klizi niz lice.

Vozio ju je sin Tomislav. No iako ga je pokušala zadržati, Tomislav je inzistirao da se vrati u Borovo i brani grad. Katica je, kaže, iz Hercegovine otišla u Tučepe, a ondje je i saznala za smrt svojeg nikad prežaljenog supruga.

Murali za heroje: Hercegovina se zahvalila najvećim sinovima

Roberta sam tada zamolila da više ne uzima pušku u ruke jer sam strahovala od još jednog gubitka. Nisam željela još više boli i tuge u svojoj obitelji. Govorila sam mu da ću ga ja hraniti i da nećemo umrijeti od gladi. Nije me poslušao. Rekao mi je da je Hercegovina pomagala Hrvatskoj i da je sad vrijeme da on pomogne Hercegovini. I eto. Ostala sam i bez sina koji je svoj život ostavio na Kupresu 1992. Tražila sam ga punih sedam godina i identificirala tek 1999., brišući suze govori Katica.

Zahvalna je što su uz nju ostali sinovi Josip i Tomislav te joj snagu daje šestero unučadi.

(www.jabuka.tv)

2 komentara

  • Ovo je pravi istinski Hrvatski Vitez i njegov sin koji su svoje živote dali za Hrvatsku domovinu!On je držao do svojih ljudi i uvjek je išao prvi,a ne kao cimski general koji je bio u pozadini i da je umjesto radobolje bilo Jadransko more ,isti bi namotao i čin admirala.

  • Nije htio pancirku jer nemaju ni drugi suborci, to je NJEGOVA VELIČINA, a ne ovi sadašnji daj meni a tko yebe ostale. Pokoj vječni Blagi i svim znanim i neznanim herojima našeg naroda…

Komentiraj: