Upoznajte fascinantnog samoukog širokobriješkog kipara koji živi u SAD-u

Upoznali smo samoukog kipara Michaela Barbarića koji se krajem osamdesetih godina preselio u SAD i s njim porazgovarali o umjetnosti, inspiraciji i razlikama između Amerike i Hrvatske.

Michaelov fascinantni stil je privukao pažnju mnogih. Evo što o njegovom radu kažu stručnjaci s područja umjetnosti: ”Barbarić je naivac koji pristupa umjetnosti neopterećen teorijom i formalnim dogmama”, kaže profesor James O’Hara, a Tomislav Ćavar, profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Mostaru, govori o Barbariću:

”Kao mladić je bio fasciniran naivnom kiparicom Sofijom Naletilić (poznatom kao baba Penavuša) iz Širokog Brijega, a kasnije, dok je u Zagrebu radio kao fotograf za nekoliko eminentnih časopisa, često je bio u dodiru s erotskom fotografijom i u to je vrijeme komunicirao s najpoznatijim hrvatskim konceptualnim umjetnicima, prateći ih i dokumentirajući njihov rad na fotografijama. Potpuno je spontan, radi bez plana i skice i kao indijanski šaman pušta snage prirode da ga vode do kreativne ekstaze. Njegovi radovi često obiluju strašću i neobuzdanim eroticizmom i cijeli dojam je pojačan ekspresionističkim bojama koje njemu djeluju prirodno. On je potpuno neovisan, originalan, kao i njegove skulpture, koje su pune prirodne energije i iskrenosti.”

Baba Penavuša i Michael

Baba Penavuša i Michael

Michael Barbarić nedavno je dao intervju za Croatia Week, a što je rekao, pročitajte u nastavku:

Michael, kad ste stigli u SAD?

Rođen sam u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini i živio sam u Argentini i u Zagrebu, u Hrvatskoj, a potom sam se preselio u SAD 1988.

Koje su, po vašem mišljenju, glavne razlike između života u Americi i života u Hrvatskoj?

Razlika između Amerike i Hrvatske ima, ali u ovo doba globalizacije, interneta i komunikacije, svijet postaje jedno veliko selo. U SAD-u život je ubrzan, sve u zemlji je organizirano i lakše je dobiti posao, naravno ako znate nešto raditi. Imam osjećaj da su dani u Americi kraći. U Hrvatskoj se sve čini sporije i život ide sporije, a zemlja nije organizirana i teže je naći posao. Osjetio sam to i sam kad sam prije 10 godina razmišljao o povratku u Hrvatsku i vidio da knjige i katastarski podaci nisu organizirani.

Kako ste se počeli baviti umjetnošću?

Svi smo se kao djeca bavili umjetnošću igrajući se u pijesku, ali život obično ljude odvede u drugom pravcu. Profesori umjetnosti u školama su važni, a moj je bio Jerko Bakula. Bilo je to doba komunizma i ljudi su bili jako siromašni pa smo išli u šumu po drvo kako bi pravili skulpture. To mi je bilo jako zanimljivo i uživao sam u tome. Kasnije sam se preselio u Zagreb i bavio sam se fotografijom, a moji su radovi bili objavljeni u nekoliko časopisa.

Foto: Michael Barbarić Art

Foto: Michael Barbarić Art

Onda sam se ponovno odselio u Široki Brijeg i upoznao Sofiju Naletilić Penavušu koja je izrađivala skulpture od drveta i davala ih unucima koji bi ih potom nosili u školu i dobivali najbolje ocjene. Nakon nekog vremena počela je izlagati svoje radove i ja sam postao obožavatelj njene umjetnosti. Fotografirao sam je za časopise i dobro je upoznao. 1984. godine, časopis START imenovao ju je ženom godine. Kasnije sam otišao u inozemstvo ali sam često razmišljao o njoj kao o velikoj umjetnici.

Što vas inspirira?

Stigao sam u Phoenix tijekom ljeta i zbog velike vrućine išao sam kampirati u planine. Prije dvije godine kupio sam kolibu u Flagstaffu u borovoj šumi na nadmorskoj visini od 2090 metara. Tamo sam svakog vikenda i pronalazim osušeno drvo koje oblikujem i bojim kao što sam to radio s babom Penavušom.

Svjež planinski zrak i zvuk vjetra kroz drveće daju mi snagu i inspiraciju. Oblaci su tako nisko da imam osjećaj da ih mogu dodirnuti. U toj planini vikendima živim kao da sam u Hrvatskoj. Sušim meso i ložim vatru, posebno sad zimi kad je jako hladno i ima dosta snijega. Također pravim kiseli kupus.

Ljudi u planini su jako ljubazni i pristojni i imaju više slobodnog vremena od ljudi u Phoenixu. Gore sam pronašao nove prijatelje i nekad idemo do grada Flagstaffa koji se nalazi osam milja od mog doma na Cesti 66 i jako je zanimljiv mali grad. Nedjeljom idem natrag u Phoenix pun energije i napunjenih baterija. Onda idućih pet dana razmišljam o tome kako ću se vratiti u planine i raditi, i pronaći novo drvo koje ću oblikovati i bojati.

(www.jabuka.tv)

7 komentara

Komentiraj: