Zlatko Dalić kakvog ne poznajete: Priča o borbi u Hajduku, velikoj žrtvi i životu u pustinji

Ovog tjedna napokon je riješena višetjedna trakavica oko imenovanja Zlatka Dalića izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije. Ugovor je sastavljen, a u njemu piše kako taj 51-godišnji Livnjak na čelu reprezentacije ostaje do okončanja Eura 2020. godine.

No put do najvažnije trenerske pozicije u državi nije bio lagan, bio je prepun prepreka. Ovo je njegova priča…

Te je listopadske večeri hrvatski nogomet bio pred ponorom. Najjača A reprezentacija je na riječkoj Rujevici odigrala 1:1 protiv skromne Finske, Čačićeva ‘vojska’ djelovala je pogubljeno, a pred njima je bila presudna utakmica u Kijevu protiv motivirane Ukrajine, piše Tportal.hr.

Održan je hitni sastanak Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza na kojem su se zahvalili tadašnjem izborniku, a u telefonskim konzultacijama izbor je pao na Zlatka Dalića, 51-godišnjeg Livnjaka.

Neki su ostali zbunjeni, neki i zatečeni, a treći u potpunom neznanju – tko je uopće taj Dalić?

A on je – nogometni fanatik, koji je još od najranijeg djetinjstva, kada je gledao starijeg brata kako igra u Troglavu, zavolio loptu i odlučio se baviti nogometom.

Rođen je u Livnu 26. listopada 1966. godine, gdje je pohađao osnovnu školu, ali se – kako zna reći – u tom hercegovačkom gradu potpuno formirao kao osoba. Nogomet je, poput brata, igrao u lokalnom klubu u kojem mu je išlo prilično dobro te je pozivan u selekciju Bosne i Hercegovine. Bio je član generacije u kojoj su igrali i legendarni Meho Kodro te Vanja Gudelj.

Osim što je u Livnu odrađivao prve nogometne korake, taj ga je period formirao i kao čovjeka – jer zbog blizine crkve ali i kućnog odgoja – dio mladosti proveo i kao ministrant.

Umjesto u Zagreb ili Njemačku, uputio se u Split gdje su ga trenirali – velikani

“Bio je to lijep period mog života, družili smo se i na nogometu, ali i u crkvi, gdje smo ministrirali. Sve je bilo ležerno. Istina, roditelji nisu bili imućni, samo je tata radio, ali imao sam sve što je trebalo za normalno odrastanje. Doduše, imao sam i prednost jer moj otac, za razliku od očeva mnogih drugih mojih vršnjaka, nije otišao u Njemačku”, prisjetio se Zlatko Dalić tog perioda života, a onda i otkrio koja ga je misao vodila kada se još kao srednjoškolac preselio u Split.

“Da, nama u Livnu bilo je ‘prirodno’ otići ili u Zagreb ili u Njemačku, ili u najbliži Split. A kako je mene pokojni Vladimir Beara, koji je bio trener u Troglavu, preporučio Hajduku, put me je odveo u Split. I tada sam rekao samome sebi: ‘Moraš nešto napraviti da poslije ljudi ne bi rekli – Gledaj ga, otišao je, a nije napravio ništa.”

Zlatko Dalić je u najmlađim danima igrao na poziciji zadnjeg veznog, no u sezoni 1984/5., kada je došao u Hajduk, igrao je na poziciji desnog beka. Te sezone ‘bili’ dres nosili su Tafra, Mrduljaš, Robert Jarni, kao lijevi bek, Igor Štimac, Ante Miše, a ta je omladinska momčad Hajduka postala prvak Jugoslavije i igrala finale Kupa.

“Potpisao sam profesionalni ugovor, ali konkurencija u seniorskoj momčadi bila je velika. Tada su za Hajduk igrali braća Vujović, Blaž Slišković, Gudelj, Čelić… Ja sam odigrao tek osam utakmica i procijenili smo da je bolje da odem na posudbu u vinkovački Dinamo. Sa mnom je tamo otišao i Igor Štimac, a u momčadi je bio, recimo, Davor Čop. Trener je bio Martin Novoselac, a direktor pokojni Dražan Jerković. Bila mi je to sjajna godina. Nažalost, tog ljeta sam teško ozlijedio koljeno, pukao mi je meniskus, tako da sam prvi dio sljedeće sezone propustio jer morao sam na operaciju. Kada sam se oporavio, vratio sam se u momčad, a trener mi je tada bio Đalma Marković. Dakle, učio sam od velikih nogometnih trenera, a njima moram pridodati i Stanka Poklepovića te Sergija Krešića, koji su me trenirali u Hajduku”, rekao je Dalić.

Inače, tijekom boravka u Splitu, Zlatko Dalić završio je srednju elektrotehničku školu, a što je jednako važno, održavao je ljubavnu vezu s tadašnjom djevojkom, a danas suprugom Davorkom, s kojom je u braku od 1992. godine.

Godinu 1987/88. proveo je u vojsci, odnosno JNA, kao ‘vezist’ u Samoboru, a nakon tog jednogodišnjeg izbivanja s terena, vratio se u Hajduk, ali na Poljudu se nije dugo zadržao. Stigao je poziv Stanka Poklepovića te je Dalić krajem 80-ih otišao u Budućnost iz Titograda, današnje Podgorice. Bila je to generacija u kojoj su za ‘đetiće’ igrali Predrag Mijatović, Dragoljub Brnović, Željko Petrović.

“Počela su previranja, osjećala se nelagoda, tako da sam se brzo vratio u Split. No nakon pola godine, na poziv Salema Halilhodžića, koji me je vodio kroz mlade selekcije BiH, stigao sam u mostarski Velež, u kojem sam bio dvije i pol sezone, odnosno do početka rata. Tada sam se vratio u svoje Livno”, rekao je Dalić, a onda i otkrio jedan nepoznati detalj iz svoje biografije.

“Odlučio sam se staviti na dispoziciju hrvatskoj vojsci te sam nekih tri mjeseca sudjelovao u obrani kuća te mog rodnog Livna. Istina, nisam bio na prvoj crti bojišnice, ali sam pomagao u logističkom smislu, jer osjetio sam da svatko od nas mora pomoći kako zna i može.”

S osamostaljenjem Hrvatske, ali i još jednim ‘propalim’ angažmanom u Hajduku, kamo ga je opet zvao Stanko Poklepović, Zlatko Dalić je – kako sam kaže – dobio poziv koji mu je promijenio život.

Kako je stigao u Varaždin…

Naime, Anđelo Herjavec, pokojni predsjednik NK Varteksa, pozvao ga je u Varaždin.

‘Bilo je to 1992. godine, ja sam već imao 26 godina. Od igranja u inozemstvu, iako je bilo nekih usmenih ponuda, evidentno je bilo da neće biti ništa, dok je Varteks složio respektabilnu momčad koju je vodio Branko Ivanković. Te iste godine sam se oženio, od kluba sam dobio stan i već tada sam osjetio da je Varaždin grad po mojoj mjeri, miran i nekako poseban. U nogometnom smislu rasli smo iz godine u godinu, a u 1996. smo se s Hajdukom i Dinamom, do zadnjeg kola, borili za naslov prvaka. Tu zadnju sezonu momčad je vodio Luka Bonačić.’

Paralelno s igračkom karijerom, Dalić je 1993. godine morao pomagati u odgoju starijeg sina Tonija, a godinu dana kasnije odlučio je upisati i trenersku školu na zagrebačkom Fakultetu za tjelesnu kulturu. Na tom trenerskom obrazovanju društvo su mu radili Zoran Vulić, Dražen Ladić, Blaž Slišković i drugi.

Bilo je ukupno oko 120 polaznika, od kojih je većinu znao s nogometnih terena. No unatoč druženjima izvan nastave, Dalić je još dvije i pol sezone igrao za Varteks. Ali ozljede i godine učinile su svoje pa je 2000. u 34. godini života zaključio karijeru. I priznao je: ‘Nisam bio igrač velike kvalitete, posebno ne tehnički, ali bio sam uporan, odgovoran i spreman na žrtvu.’ Nastavio je tako i na trenerskoj klupi.

Iz kopački na trenersku klupu

Kako je Dalić 1999. godine stekao diplomu i dobio zvanje višeg trenera, Anđelko Herjavec odmah po končanju karijere postavio ga je za pomoćnika seniorske momčadi, koju je tada vodio Ivan Katalinić.

“Zbilja sam išao korak po korak, svaki slobodni trenutak posvetio sam nogometu, odnosno učenju. A 2002. godine postao sam i sportski direktor Varteksa. Sljedeće sezone prvu je momčad preuzeo Ćiro Blažević i opet sam sjeo na mjesto pomoćnika. U jednom trenutku, dok je Ćiro bio na operaciji, morao sam i samostalno voditi prvu momčad, što mi je uz vođenje momčadi u Ligi mladih, ustvari bila prekretnica u trenerskoj karijeri. Puno sam toga naučio, a 2005. godine, nakon što je Ćiro preuzeo Hajduk, dobio sam u ruke seniorsku momčad.”

Kako je sve zapisano negdje u zvijezdama, tako se Daliću posložilo jer njegov ‘kolega’ s trenerskog školovanja Dražen Ladić, preuzeo je hrvatsku U-21 reprezentaciju. Stigao je poziv koji Dalić nije mogao odbiti.

“Radili smo zajedno punih pet godina, a u to vrijeme za mladu reprezentaciju igrala je okosnica aktualne A reprezentacije. Badelj, Mandžukić, Vida, Rakitić, Strinić, Kalinić, Lovren… A recimo tada ne previše poznatog Ivana Perišićaprvi je u reprezentativne selekcije pozvao upravo Dražen Ladić.”

Kroz razgovor, Zlatko Dalić više je puta naglasio kako je svoj trenerski put gradio bez ikakvih menadžera i agencija, već isključivo svojim radom. A potvrđuje to i podatak da se za prvi inozemni angažman izborio sâm.

“Dok sam vodio Varteks, u Kupu UEFA smo igrali protiv Dinama iz Tirane. Već tada me njihov predsjednik zvao da dođem u Albaniju, ali ja nisam mogao jer sam bio pod ugovorom. Čekao me je do prvog slobodnog trenutka, odnosno dok nisam raskinuo ugovor s Rijekom. U Tirani sam osvojio svoj prvi trenerski trofej, odnosno Superkup.”

Taj trofej ostao mu je zapisan u životopisu i u jednom trenutku stigao je poziv iz Saudijske Arabije.

Život u pustinji

‘Tražili su trenera u Al Faisalyju, a među nekoliko životopisa procijenili su da je moj najbolji. Otišao sam u nepoznato i odlučio dokazivati se u meni posve nepoznatom svijetu, gdje nitko nije znao za mene. Živio sam u pustinji, svaki dan bez obitelji bio je težak, ali shvatio sam da pravi posao ne mogu dobiti ako se ne dokažem. Bila je to borba za život, egzistenciju i naravno za obitelj. I mislim da sada mogu reći da sam uspio. Svojim rezultatom otvorio sam vrata i drugim trenerima u tom dijelu svijeta.’

Dalićeve riječi potvrdio je i Kruno Jurčić, koji se tijekom razgovora pridružio na kavi, a koji će, nakon što je dogovorio posao s čelnicima NS Saudijske Arabije ove nedjelje, otputovati na šest mjeseci u tu bogatu zemlju.

“Kad su me vodili po stadionu i pokazivali mi što će nam sve biti na raspolaganju, non-stop su spominjali Zlatka. Nevjerojatno je koliko ga ‘dolje’ vole i respektiraju. A na polufinalnoj utakmici azijske Lige prvaka oko 70.000 navijača skandiralo je njegovo ime. Čudesno!”

Rezultati u Al Hilalu donijeli su Daliću angažman u Al Ainu, klubu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, s kojim je stigao do polufinala azijske Lige prvaka 2014. godine, a 2016. i do finala. Ponio je hrvatski trener i nagradu za najboljeg trenera godine, a tim uspjesima očito je privukao pažnju i struke u Hrvatskoj. Tako daleko, a opet tako blizu…

Nakon sedam godina “pustinje” uslijedio je povratak u Hrvatsku

Početkom 2017. godine, Zlatko Dalić napustio je Al Ain i nekoliko je mjeseci uživao u obiteljskom okruženju.

“Nakon puno godina, ovog sam ljeta napokon imao pravi odmor. Bio sam tri mjeseca s obitelji na Pagu, uživao u moru i suncu, u svakodnevnom druženju s običnim ljudima, domaćima… Svakoga jutra bih popio kavu na rivi i to me opuštalo, a cijelo ljeto zaista sam uživao u društvu prijatelja koji također ljetuju na Pagu, Krune Jurčića, Daniela Šarića i Darija Jerteca. Znam ih gledati na tenisu, jer ja sam još uvijek radije promatrač.”

No nije more jedina voda koja ga opušta.

“Imam vikendicu uz Dravu, volim biti tamo, uživati u miru i tišini. I da, imam dobre, fine susjede, s kojima ponekad pripremim roštilj.”

A kakav gemišt ili pivo uz roštilj?

“Ni govora, ne pijem, ne pušim.”

Ove godine Dalić će s obitelji napokon biti u svom Varaždinu za Božić, odnosno Novu godinu.

“Veselim se tome jako, jer u vrijeme dok sam radio u Aziji, znalo se dogoditi da baš na Božić imamo utakmicu. Dakle, posao je bio taj koji je određivao mnoge stvari. A kako izuzetno držim do obitelji, jer u njoj imam najboljeg prijatelja, koji će mi reći što je dobro ili što nije, onda se veselim što ću za Božić biti s njima.”

Naravno, prije nego što će 1. prosinca doznati protivnike Hrvatske – kada je na rasporedu ždrijeb skupina za Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji – potpisao je ugovor s HNS-om koji ga veže do okončanja Eura 2020. godine. Tako su stvoreni svi preduvjeti da se potpuno posveti hrvatskoj reprezentaciji.

 

“Ponosan sam na sve što smo napravili u posljednje tri utakmice jer je plasman na Svjetsko prvenstvo od velikog značaja za cijeli hrvatski nogomet”, kratko je kazao Dalić nakon što je s predsjednikom HNS-Davorom Šukeromdogovorio uvjete daljnje suradnje.

“Svima mogu obećati da ću i dalje davati svoj maksimum kako bi reprezentacija igrala na što višoj razini, kao što i priliči kvaliteti igrača koje imamo u svojim redovima”, dodao je Dalić.

Sinovima savjetovao što dalje od nogometa

Aktualni izbornik, koji je u braku s Davorkom dobio dva sina, Tonija i Brunu, nije želio previše utjecati na njihov izbor, ali dao im je korisne savjete.

“Pokušao je Toni igrati nogomet. Sada čak i radi u NK Varaždinu, ali kada sam vidio da nije neki ekstra-talent, jer samo takav i uz jako puno odricanja možeš nešto napraviti, savjetovao sam mu da se primi knjige i učenja. On će sljedeće godine diplomirati na digitalnom marketingu, dok je mlađi sin Bruno u drugom razredu srednje škole RIT Croatia, Američkoj visokoj školi za menadžment i tehnologiju.”

(Tportal.hr)