U četvrtak, 18. 11. 2021. u Galeriji Herceg Stjepan Kosača gostuje Teatar poezije s predstavom “Tin Ujević – San i ludilo” koja je građena udjelom glumačkog umijeća, glazbe i filma.
U ovom posebnom kazališnom događaju sudjeluju: Goran Matović, Sara Renar i Irena Šekez Sestrić.
Sudionici scenskog kolaža “San i ludilo” rekapituliraju dramu velikog hrvatskog pjesnika i boema Tina Ujevića. Po srijedi je osebujni hommage Tinu, a od 1976. godine kad je premijerno izveden, Matović je gostovao s tim programom u mnogim gradovima naše zemlje i inozemstva. U novom izdanju predstave, u povodu 130-toj godišnjici Ujevićeva rođenja, nakon Arsena/ koji je s Matovićem preko 35 godina gradio živi portret Tina Ujevića/ pojavljuje se Sara Renar koja svojom glazbom i pjevom nastavlja i Arsena i Tina. Irena Šekez Sestrić govori Ujevićeve nadrealističke proze te obogaćuje ovaj kazališni događaj.
Magija je prva riječ što nam pada na pamet kad pomislimo na učinak pjesništva kakvo je Ujevićevo, pjesništva koje sve kazano preobražava i svemu slućenome daje moć i ljepotu kakve prethodno nije imalo.
U scenskom kolažu “San i ludilo” umjetnici obnavljaju magični govor velikog Tina.
Ujević za sebe tvrdi da je “jedna osoba složena od više drugih”. Svoja nova lica Tin otkriva u gradovima koje je mijenjao u potrazi za samoćom. Samoća ga dovodi u poziciju da gledajući u sebe vidi svekoliku dramu svijeta. Gradovi u kojima je Ujević živio i u kojima se ogledao znatno su ga odredili.
Ujević je bio nomadska duša. Anđeo tuge i nomad ljepote. Gdje god bi se kretao otvarali su se svjetovi i događao se teatar. Nezaboravni Tinov teatar.
U svakom gradu bio je prvorazredna atrakcija po načinu življenja i umjetničkog djelovanja. Ideja projekta Gradovi Tina Ujevića je da se posjete gradovi u kojima je Ujević živio i o kojima je pisao. Tako Tin o Mostaru piše:
Mostar samo u noćnome satu ima izgled voluptuozne bašte s mostovima na vodi i tajanstvenom melodijom voda. Po danu su njegove zgrade , ulice i putevi još više čudnovati pod okom sunca, koje obasjava radoznao gorski vidik nad Neretvom i Radoboljom.
Ovaj program posveta je Tinu i njegovom velikom interpretu Arsenu Dediću te Tonku Maroeviću u kome je Teatra poezije uvijek imali sjajnog zagovornika.
Scenska montaža “San i ludilo” izraz je odanosti pjesniku. U cjelovitoj viziji zrcali se lucidno i ispaćeno lice neumrlog Tina koji u svakom vremenu traži i nalazi novu publiku, navodi se u priopćenju.
(www.jabuka.tv)
Na taj dan je obljetnica stradanja Vukovara kad Hrvati Mostara slave svetu misu u spomen žrtvama i pale svijeće, a vi organizirate Tinovu večer baš tada! Jako nepromišljeno!
Odgodite, primjerice, za sutrašnji dan!
Ne slave Hrvati misu. Hrvat nije vjeroispovijest.
Po srpskom su svi katolici Hrvati a svi pravoslavci Srbi.
” Pati bez suze
živi bez psovke
i budi mirno nesretan”.
Veliki pjesnik, velikog duha. Neka ga se sjeća i Mostar, svaka čast.
Nisu ti stihovi baš oličenje “veličine duha”, već prije one izvorne, primitivne, balkanštine – besciljno bauljanje i lutalačko prepuštanje izljevima emocija i psovki – kakve “velikane duha” redovito imamo priliku oćutati u svakom regionalnom šatorskom event-u, uz pečenu voletinu, bruskete, u drumskoj kafani, uz “šabane, mitre i dopičnjake”, pištolje, ali i u “pariškim i bečkim halama” prilikom nekih uredno plaćenih i rezerviranih čergaških prigoda.
Anonimno
Pročitaj ponovo što si napisao. I jesi li ikad čitao Baudelairea, Nerudu, Desanku Maksimović? Svuda se piše o osjećajima, jakim, iskonskim, ljudskim. U svakom vremenu ljudska je emocija jednaka. To što je Tin to znao napisati izgleda da ti smeta. Ako ne znaš iznijeti osjećaje, ne ponižavaj onoga tko to maestralno radi. I spominjanje samog Balkana mi ide na nerve. Što je Balkan? Po čemu gori od drugih. Na pojmu Balkana i balkanskog neki liječe svoje komplekse. Oprosti ali i ti malo poradi na egu i kompleksima.
Upis se odnosio na konkretne stihove, kako je i u početku već naznačeno. Ne odnosi se na autora.
A “Balkan” je, kao pojam, između ostaloga, geopolitički konstrukt srpskih intelektualaca i osvajačkih pretenzija, gdje se uvijek traži neki ‘zajednički nazivnik’ koji ne poznaje konvencionalne granice, kakva je upravo emocija. To je i “krčma” – gdje se skupa pjeva, skače i veseli, pa potom “sijevaju noževi, kada se ugase svjetla”, o čemu svjedoče nedavna ratna zbivanja. To je i vrlo religiozan prostor, bar tako se ljudi većinom deklariraju, ali sa ujedno i jako izraženom korupcijom, nepotizmom, kriminalom, i teško shvatljivim i uopće zamislivim međusobnim ophođenjima ljudi, jednih prema drugima. Ogovaranje, iza leđa, klevetanje, primitivno ruganje, razne sitne podlosti i pakosti, nepoštivanje reda itd.. To je sredina i gdje je netko domislio masovno i sustavno kupovati/prodavati obrazovanje, bez stvarna pokrića, ‘štancati’ diplome i prefikse, akademske kratice i svakojake počasne titule. PISA testovi se i ne obavljaju. U međuvremenu, Srbija, prema nekim projekcijama, ima potencijal za jako kotirajuće nacionalno sveučilište, i industriju zabave – trgovinu u principu baziranu na nutarnjim, često primitivnim, porivima i emocijama.