Na putu po kojem se Hrvatska plasirala u četvrtfinale Svjetskog prvenstva profiliralo se nekoliko heroja koji su iznijeli malo veći dio tereta od ostalih. Danijel Subašić je pogurao Hrvatsku korak dalje obranama u raspucavanju protiv Danske, Luka Modrić iIvan Rakitić su vukli do tamo, Ante Rebić daje konstantan doprinos energijom, a Dejan Lovren igra gotovo bez pogreške. Zapravo, na neki način je i sama momčad heroj jer nema nekoga tko je, izuzmemo li rezultatski nevažnu ekskurziju s Islandom, dosad podbacio.
Naravno, veliki dio zasluga otpada i na rad izbornika Zlatka Dalića. Neosporna je činjenica da igra s loptom još uvijek nije dovoljno dobra i da teško stvaraju šanse iz kontinuiranog posjeda, ali raspodjela uloga je postavljena prilično logično. Nije, doduše, Dalić u igru instalirao ništa što je revolucionarno, ali za početak ogroman je napredak činjenica da više nema neshvatljivih eksperimenata koji su bili svojstveni zadnjoj dvojici-trojici izbornika.
Obrambena faza igre je posložena i prešli smo na 4-1-4-1, što je zatvorenija inačica logične formacije 4-3-3 i nudi priliku da napokon igramo s dvojicom klasičnih krilnih igrača, kao i da Modrić i Rakitić napokon igraju na svojim prirodnim pozicijama ‘osmica’ s jednim igračem kojim im čuva leđa. I uz talent koji posjedujemo i malu pomoć ždrijeba, to je sasvim dovoljno da možemo ozbiljno računati na medalju, piše Telesport.hr.
Međutim, postoji jedan tihi junak kojeg je lako preskočiti.
Ne prevelik, ali možda i ključan komadić zasluga za plasman u četvrtfinale nosi netko tko niti ne igra, ali tko je svojim ponašanjem promijenio neke ustaljene obrasce ponašanja. Vedran Ćorluka jedan je od prvih utjecajnih igrača u povijesti ove momčadi koji je apsolutno svojevoljno prihvatio činjenicu da nema mjesta na terenu i da momčadi najviše može pomoći s klupe.
Kad se budu svodili računi nekog eventualnog uspjeha, povijest će zapamtiti Subašića, Modrića, Rebića i ove koji su igrali, a Ćorluka će ostati zanemaren. Međutim, upravo je on ono što je ovoj nedvojbeno talentiranoj momčadi najviše trebalo – netko tko će voditi primjerom, čak i kada ne igra.
Centar i gromobran
Da bismo ocijenili važnost takvog poteza, bitno je poznavati kontekst. Njegova priča ne počinje od Livorna 2006. i prijateljske utakmice protiv tada svježih svjetskih prvaka Talijana u kojoj je Slaven Bilić javnosti predstavio neku novu Hrvatsku, s nekom novom filozofijom igre i nekim novim klincima koji su trebali iznijeti teret nužne smjene generacija. Bilić ga je još kao izbornik mlade reprezentacije, dok je Čarli igrao na posudbi u Zaprešiću, zapazio kao karakter koji je spreman voditi momčad.
Već tada je Ćorluka postao ključni dio slagalice, netko oko koga se vrti socijalna dinamika cijele generacije koja čini jezgru ove reprezentacije.
Kad je Hrvatska remijem protiv Finske ozbiljno ugrozila plasman u Rusiju, upravo je Ćorluka bio taj koji je stao ispred novinara i poslužio kao gromobran grupi ljudi koje vodi. Dok se ostatak momčadi na čelu s tadašnjim izbornikom sakrivao od kamera, Ćorluka je izašao iz svlačionice, primio kritike i ponudio ispriku. Nešto kasnije je napisao na Instagramu kako su usrali sve što su mogli, ali kako se drže zajedno i kako će pokazati od čega su napravljeni.
I Ćorluka je to pokazao tako da se opet žrtvovao sebe za momčad, što je puno veći napor nego igranje s posjekotinom na glavi i vaterpolskom kapicom.
Žao mi je što su otišli jer ne okupljamo se tako često, a do Svjetskog prvenstva je manje od tri mjeseca, izravno je prozvao kolege koji su napustili reprezentaciju za vrijeme američke turneje.
Bilo bi bolje da su oni tu. Ne vidim zašto bi netko morao otići iz reprezentacije, svi igrači koji su došli ovamo su trebali ostati i na obje utakmice. To je moje mišljenje. Točno, klubovi su to tražili, ali tražili su i klubovi od nekih drugih igrača. Jednostavno, smatram da smo trebali ostati skupa, ovo su vrlo bitne utakmice.
Baš zato što je to on bio centar oko kojeg se vrtjela cijela socijalna dinamika grupe još prije nego što je ova generacije preuzela ključne uloge u seniorskoj reprezentaciji, ova izjava ima dodatnu težinu.
Žrtvovanje ega
I takav Ćorluka, kojeg je Bilić s 19 godina uveo u mladu i s 20 godina u seniorsku reprezentaciju, dobro shvaća da je nakon 13 godina došao njegov kraj u ovoj grupi ljudi i u ovom dresu. Sasvim mu je jasno da njegove tetive, s kojima ima kronične probleme, ne mogu izdržati profesionalni tempo i da ozbiljnija karijera lagano dolazi kraju, bez obzira na to što su mu te tek 32. Uostalom, u ruskom prvenstvu je u prošloj sezoni odradio tek smiješnih 497 minuta nogometa, većinu vremena provodeći na rehabilitacijama i pripremama kako bi bio spreman za Svjetsko prvenstvo.
A kad je napokon došlo to prvenstvo u zemlji koja je postala njegov drugi dom, za koje se spremao i koje je trebalo biti njegov veliki oproštaj od reprezentativnog dresa — u kojem je do danas odradio 101 nastup, veliku većinu kao neosporni prvotimac i ključni igrač momčadi – on je svojevoljno prihvatio činjenicu da nema mjesta na terenu i da momčadi najviše može pomoći s klupe.
Priča o psihologiji u nogometnim momčadima obično krene u krivom smjeru i završi na tome tko je jače htio pobjedu. Naravno, apsolutno svi žele pobjedu. Svjetsko prvenstvo je takva scena koja ne traži dodatnu motivaciju da se pruži vlastiti maksimum i pobjeda na tom natjecanju je nagrada koju svi žele. Međutim, ne žele svi žrtvovati sebe i svoj ego. Mnogi nisu sposobni za takvo nešto.
Kad smo pisali o slučaju Nikole Kalinića i dali za potpuno pravo izborniku i njegovoj odluci, ogromni broj komentara se referirao na tezu da u svlačionici postoje klanovi.
Taj izraz možda ima negativne konotacije, ali odnosi ljudi u nekog grupi su jednostavna činjenica na kojoj počiva cijela znanost socijalne psihologije. Klanovi postoje u svakom društvu, u svakom razredu, u svakom uredu i u bilo kojoj grupi ljudi koja nudi socijalnu interakciju.
Pa čak i u običnoj ekipi za amaterski mali nogomet imate ljude koji vam više ili manje leže, tipove koji sjednu jedan kraj drugoga kad se pije pivo poslije termina i nekoga čiju ćete stranu automatski prije podržati.
Koliko god to rušilo iluziju nekog nadnaravnog zajedništva, isti je princip i u reprezentaciji, to je jednostavno neizbježan društveni koncept gdje god imate hrpu ljudi, koliko god sličnih karakteristika bili. A ti klanovi — ili društveni krugovi, ako baš želite uljepšan izraz — ne nastaju po logici zajedničke pozicije koja se igra, regionalnog podrijetla, kluba ili čak generacijske bliskosti. Klanovi nastaju po principu privlačenja karaktera.
Da Ćorluka nije svojevoljno bio spreman prepustiti svoje mjesto, Dalić mu ga ne bi mogao oduzeti.
Novi detalji oko “Kalinić slučaja”: Otišao bez pozdrava i s WhatsApp porukom
Sve za viši cilj
Ružno zvuči, ali tako to ide. Jednostavno, previše toga se u svlačionici vrti oko njega, Ćorluka je taj karakter oko kojeg orbitiraju svi manji klanovi. Centar je te svlačionice, on će biti onaj koji će izaći i reći da su zasrali te tako zaštititi druge ili će imati autoritet i javno prozvati suigrače zašto su napustili reprezentaciju. Podrška koju ima je ogromna, poštovanje koje je organski stvoreno je nešto što je gotovo nemoguće poništiti i u slučaju nekog sukoba veći dio svlačionice bi, poput onog suigrača na malom nogometu čiju stranu automatski podržite, stao na njegovu stranu.
Zbog toga ovaj slučaj ima posebnu težinu. Jedan utjecajni igrač koji se spremao za natjecanje koje je kruna njegove karijere svojevoljno prihvaća činjenicu da momčadi najviše može pomoći s klupe i bez problema prepušta svoje mjesto, te tako olakšava posao izborniku i nudi primjer drugima koji imaju neke svoje zahtjeve.
Ovo je možda i prvi slučaj da jedan senator povlači takav potez, da žrtvuje sebe i svoj ego za momčad. Samo u ovoj generaciji imamo dovoljno primjera kada se zbog poštovanja hijerarhije u svlačionici napadače na zalazu karijere guralo na krila, kada su kapetani imali seriju lošijih utakmica dok su mlađi i potentniji igrači čekali priliku na klupi ili kad su branili vratari u padu forme. U tom kontekstu, ovo svojevoljno žrtvovanje za viši cilj je presedan.
I upravo je Ćorluka ono što je ovoj nedvojbeno talentiranoj momčadi najviše trebalo – netko tko će voditi primjerom, čak i kada ne igra. Stoga, Ćorluka je Dalićevo najvrijednije oružje, karakter koji je kronično nedostajao ovoj generaciji, tihi junak koji je dao ne prevelik, ali možda baš ključni komadić zasluga za plasman u četvrtfinale i eventualno veliki rezultat kojeg nudi ždrijeb.
(www.jabuka.tv)
