Emilu Jonesu tek su četiri godine, težak je jedva dvadesetak kilograma, no bez problema pretrči deset kilometara.
Ovaj nevjerojatan dječak nedavno je oborio i vlastiti rekord, na Božićnoj utrci na splitskom Marjanu istrčao je 10 kilometara za 1:04 sata, a da cijela priča bude još nevjerojatnija, stazu od 10 kilometara istrčala je i njegova tri godine starija sestra Diana, i to za 1:23 sata.
Trčao je i otac Aliksandar Bahachou, a mama Natalija Jones ovoga puta nije, no i ona se zna okušati na dugim prugama, baš kao i njihov mali psić Riumka.
Obožavaju Hrvatsku
Ali, ova neobična obitelj ima i još jednu neobičnu priču, priču o tome kako su stigli u Hrvatsku. Naime, Aliksandar i njegova supruga rođeni su i odrasli u bivšem SSSR-u, no upoznali su se u Norveškom Bergenu, kamo su stigli u potrazi za boljim životom. Oboje su visokoobrazovani, Aliksandar je završio pravo i ruski jezik, te je radio kao sudski tumač, a Natalija je profesorica ruskog i engleskog jezika.
U Bergenu su zasnovali obitelj i dobili Dianu i Emila, prije dva ljeta stigli su s djecom na odmor u Makarsku koja im se toliko svidjela, da su se odlučili trajno nastaniti u njoj, i tu odgajati i podizati svoju djecu.
Eto, neki Hrvati trbuhom za kruhom jure u Norvešku, a ovaj par se iz Norveške odlučio preseliti u Dalmaciju!
Priroda je prekrasna, klima savršena osim onih par dana kad puše bura, a sve je na par minuta, jako blizu i zgodno. I vrtić, i škola, prodavaonice, parkovi, priroda, otkriva Aliksandar za 24sata.hr i dodaje kako ima samo jedan problem.
U Hrvatskoj ne možemo “napraviti” novac za život i stoga supruga ili ja odemo jednom godišnje na par mjeseci u Norvešku i kad zaradimo dovoljno, vraćamo se natrag u Makarsku živjeti ostatak godine. Želimo da naša djeca odrastaju u ovom sjajnom okruženju, ističe.
Roditelji su za Dianu i Emila isplanirali sve do najsitnijeg detalja, Diana uz prvi razred osnovne škole pohađa i glazbenu školu u kojoj uči svirati klavir te trči i igra ragbi, a sličnim putem će krenuti i mali Emil, koji je još uvijek premali za školu i ide u vrtić. Oboje odlično govore hrvatski jezik, kojim pričaju i kod kuće.
Emil trči i igra ragbi
Imam četiri godine i još ne mogu u školu, ali zato trčim i igram ragbi, kaže veseli dječak, koji je sve zadivio svojom upornošću i izdržljivošću.
Emilov talent slučajno je otkriven
Otkrili smo to sasvim slučajno. Moj sin iz prvoga braka je atletičar, i kad nam je stigao u posjetu u Makarsku trenirao je na stadionu. Emil je otrčao s njim deset krugova, i stariji sin mi je odmah rekao da je strašno talentiran i da ga obavezno odvedemo na treninge u klub. No, u klubu su nam rekli kako su djeca premala te da ih ne mogu upisati zbog pravila Saveza. Klub je sve napravio da djeca postanu članovi, i na tome smo im zahvalni, ali za sada se natječemo izvan konkurencije. Eto, mogu ići u vrtić, u školu, mogu biti članovi DVD Makarska i Ragbi kluba ”Makarska rivijera”, jer imamo uredno prijavljen boravak u Makarskoj, ali ne mogu biti članovi atletskog kluba zbog toga što su Norvežani!? A u statutu HAS-a lijepo stoji da nitko ne smije bili diskriminiran, otkriva Aliksandar za 24sata.hr, i sam zbunjen hrvatskim apsurdima, koje već pune dvije godine pokušava razriješiti.
No, djeci je svejedno, trčali u okviru kluba, ili izvan konkurencije.
Volim trčati i nikad se ne umorim ,pohvalio se Emil, koji već ima punu kutiju medalja koje nam s ponosom pokazuje, i dodaje kako mu je najdraža medalja s najpoznatije vatrogasne utrke po stepenicama u organizaciji zagrebačke vatrogasne postrojbe.
Seka i ja smo dobili kacige, pohvalio se Emil, a tata pojasnio:
Kacige su za djecu bile obavezne, mi smo ih odmah učlanili u DVD Makarska kako bi uplatili startninu za ovu humanitarnu utrku, a Emil je dobio i posebnu majicu s natpisom ”Vatrogasci Makarska”, na koju je jako ponosan, kao i na pehar pobjednika ”Makarske desetke”, koju mu je prošle godine poklonio pobjednik utrke Dinko Bošnjak.
Emil je i ranije volio trčati, no otkad je dobio Dinkov pehar na poklon, to ga je dodatno potaklo da bude bolji kako bi i sam osvajao medalje i pehare, otkrio je Aliksandar, koji kaže kako su djeca jednako dobra i u ragbiju, koji treniraju tri puta tjedno.
Emil trenira s dvije godine starijim dječacima, a do izražaja dolazi njegova brzina i okretnost.
Emil je brži, ali ja znam svirati Bacha, važno dodaje Diana, koja bratu priznaje da je brži od nje, jer je nju strah buke pucnja startnog pištolja i gužve na startu, i to još od kad je lani na startu utrke u Omišu pala i ogrebala koljeno.
Emilova sestra bolje svira Bacha
Ni na Marjanu nisam mogla brzo trčati jer mi je nedavno ispao zub, baš prije utrke na 60 metara u Makarskoj, pa ni tamo nisam bila baš dobra, požalila se Diana.
Ono što je važno napomenuti je da Aliksandar i Natalia nisu svoju djecu tjerali u sport, dapače, oni su se u sport uključili zbog djece.
Ni supruga ni ja nikad se nismo bavili atletikom. Ja sam trenirao judo, ali davno, kao mladić. Sada zbog djece i mi trčimo, kaže Aliksandar, koji ponekad tijekom utrke drži Emila za rukicu, no sve češće ga pusti da trči sam, jer je Emil prebrz i za njega.
Tri puta je ove godine obarao rekorde na 10 kilometara, najprije u Šibeniku, potom u Krapini, i sada u Splitu.
U Zaprešiću je s vremenom 18 sekundi bio najbrži na 100 metara te na 5 kilometara, koje je istrčao za 28:34 minute.
Za svaki slučaj roditelje se pitalo i je li Emil dobio ime po legendarnom Češkom dugoprugašu Emilu Zatopeku.
Nije, ali zgodno je da se zove baš Emil poput njega, baš sam mu nedavno čitao o njegovom slavnom imenjaku. Djeci smo dali kratka i lako izgovorljiva internacionalna imena, a zbog lakšeg izgovora nose i majčino prezime Jones, jer je moje komplicirano za napisati i izgovoriti, praktičan je Aliksandar Bahachou.
Joško Vlašić: “Mali je supertalent”
Moram priznati da mi to zvuči poprilično nevjerojatno, ali ako je istrčao 10 km na službenoj utrci, i to više puta, nemam razloga sumnjati. Kad malo bolje promislim, djeci zbog male kilaže relativan maksimalni primitak kisika može biti poprilično visok, stoga je fiziološki i fizički i te kako moguće da čak i tako malo dijete istrči toliku udaljenost, kazao je poznati hrvatski trener Joško Vlašić.
Mene više fascinira ta njegova ustrajnost, da je u stanju tako dugo biti koncentriran samo na trčanje. Kod tako male djece fokus se često mijenja, jedan čas bi radili jedno, drugi druge, treće…, rijetkost je da se jedan četverogodišnjak tako dugo zaokupi samo jednom aktivnošću. Nikad nisam čuo za tako nešto i jednostavno nemam objašnjenja, meni je to baš fascinantno. Osobno bih bio oprezan, upoznao bih liječnika s tim detaljima i češće kontrolirao rad srca i krvne slike, čisto preventivno, da se ne bi nešto iznenada dogodilo, završio je Vlašić za 24sata.hr.
(www.jabuka.tv)
