Svjedočanstvo preživjeloga putnika autobusa u kojemu je poginulo 35 njegovih kolega

To je bio dan kada su cijeli Mostar i njegova okolica zajedno plakali. Prije 32 godine, 6. travnja 1985., dogodila se najveća tragedija u novijoj hercegovačkoj povijesti. Čak 36 života ugašeno je pri slijetanju autobusa s ceste u Jablaničko jezero u Papraskom, u blizini restorana Bagrem, pokraj magistralne ceste Sarajevo – Mostar, piše Večernji list BiH.

Nesretnih 35 radnika mostarskoga Javnoga poduzeća Parkovi, starosti od 20 do 50 godina, iza kojih je ostalo više od 80 maloljetne djece, utopilo se, a tom prilikom smrtno je stradao i jedan električar koji je u kritično vrijeme radio na stupu pored jezera.

Dva dana poslije je za njih 26 organiziran zajednički ispraćaj ispred bivše robne kuće HIT u središtu grada na Neretvi, kojemu je nazočilo više od 30.000 građana, a potom su svi pokopani u svojim mjesnim grobljima, i to najviše na području Mostarskoga blata.

Tih dana je cijelom Hercegovinom vladala velika tuga, a vijest o tragediji koja je zatekla stotine članova njihovih obitelji koji se i sada redom sjećaju toga užasnoga trenutka prenijeli su svi svjetski mediji

Tih dana je cijelom Hercegovinom vladala velika tuga, a vijest o tragediji koja je zatekla stotine članova njihovih obitelji koji se i sada redom sjećaju toga užasnoga trenutka prenijeli su svi svjetski mediji, dok danas o tome nema ni jedne riječi ili fotografije na internetu, niti bilo gdje drugdje. Čak ni JP Parkovi, nakon više od tri desetljeća, nisu uspjeli sačuvati uspomenu na njih jer im je prije nekoliko godina izgorjela dokumentacija u kojoj je bio i taj nemili slučaj. Na mjestu nesreće nema ni spomen-obilježja. Kao da se nije ni dogodilo, ali, nažalost, jest.

Stradali terenski radnici kobnoga su se dana, oko 15.30 sati, iz Zenice i Sarajeva vraćali kućama na skraćeni odmor za vikend. Svi su htjeli što prije doći do svojih najmilijih jer bio je blagdan Velika subota, a i na računima ih je čekala plaća. Vani su bili snijeg i hladnoća, a pratila ih je i kiša. Samo ih je osam preživjelo. Riječ je o Mati Mitru (1949.) iz Osoja kraj Posušja, Vladi Kvesiću (1963.) iz Biograca kod Širokoga Brijega, Hasanu Haliloviću (1952.) iz Ostrošca kod Jablanice, Boži Ćoriću (1937.) također iz Biograca, Blagoju Petkoviću iz Nevesinja, Bošku Stojanoviću iz Mostara i Rajku Bokšiću iz širokobrijeških Jara, koji je tada imao svega 22 godine.

– Nekada se radila samo prva subota u mjesecu. Kao i obično, na putu do kuće svratili smo u restoran Bagrem, ali nikom nije bilo do jela. Svi smo se htjeli što prije vratiti u tople domove. No, već na izlazu iz prvoga tunela, nekoliko stotina metara dalje, prepriječila nam se prikolica kamiona bugojanske Špedicije pa smo nakon silovitoga udara sletjeli s ceste niz 70 metara dugu provaliju, prisjeća se, kako sam kaže, pukom srećom preživjeli Rajko Bokšić najužasnijh trenutaka u svom životu. To mu je, nakon povratka iz vojske, bio prvi radni tjedan. Od njega su samo dvojica radnih kolega bila mlađa i baš njima je govorio da za ovaj skraćeni vikend ostanu u Zenici jer mu se jako svidjela jedna tamošnja djevojka. Ali, sudbina je tako htjela, dvojicu Mostaraca je doma čekala jedna proslava pa su ga odbili i tako otišli u smrt.

– Sjećam se da mi je poginuli Petar Tolić iz Posušja, inače sin jedinac, prethodno u šali govorio da se više nećemo vidjeti. On je bio dobio putovnicu i planirao dati otkaz pa otići na rad u Njemačku. To je bio zbilja snažan čovjek. Također, i danas se sjećam riječi poginuloga Ivana Ljubića: ‘Djeci sam kupio tri čokolade!’, a nakon toga ih više nikad nije vidio, tužno govori Rajko, kojemu je otac nakon povratka iz vojske savjetovao da potraži drugi posao, ali je on što prije htio imati svoj “dinar u džepu”.

– Ja sam posljednji isplivao. Autobus je već bio na dnu od 15 metara dubine. Sjedio sam treći red desno. Pokušao sam izaći kroz bočno staklo, ali se nije dalo probiti. Nekako sam se preko sjedala dokopao razbijenoga otvora i uspio izići. Ništa se nije vidjelo. Kad sam došao na površinu, već sam se bio napio vode i izgubio orijentaciju. Koja je obala bila dalje, ne znam. Kažu da me je spasila vjetrovka koja se bila napuhala, a ja znam da nikako nisam uspijevao skinuti teške poluduboke cipele. Uhvatio sam se za pristigli čamac, a ruku spasa na obali mi je pružio vozač kamiona u kojega smo i udarili. I sada se sjećam njegove crvene majice i traperica, kao i pokidanoga remena. Nešto kasnije, kad sam došao k sebi, najviše mi je bilo stalo do toga da roditelje što prije obavijestim da sam živ i zdrav. Ali za to nije bilo mogućnosti. Na sreću, vidjeli su me preko televizije. Do ponoći sam bio u Domu zdravlja Jablanica, a onda su me kući članovi obitelji i susjedi dočekali u nevjerici i velikoj tuzi zbog ostalih. Nikad više nisam otišao na mjesto nesreće, ispričao je Rajko svoje strahovito životno iskustvo, prisjećajući se brojnih pojedinosti i pokazujući stari zagrebački časopis “Arena” od 17. travnja 1985.

Sa svih strana dopirali su plač i jauk. Svi su bili svjesni da pomoći više nema onima koji su ostali zarobljeni u jezeru, njih 24

Kako se navodi u tekstu pod naslovom “Jablaničko jezero suza” autora Joze Kraljevića i fotografa Ćirila Ćire Rajiča, samo desetak minuta poslije tragedije dvije ekipe hitne pomoći iz Jablanice stigle su na mjesto nesreće, a za njima potom i one iz Konjica. Pred Dom zdravlja u Jablanici, gdje su bili smješteni preživjeli, stigao je veliki broj građana i rodbine. Sa svih strana dopirali su plač i jauk. Svi su bili svjesni da pomoći više nema onima koji su ostali zarobljeni u jezeru, njih 24. Vjeruje se da je mnoge od njih srce izdalo od iznenadnoga velikoga šoka. Jablaničani su pohitali u pomoć preživjelima. Donijeli su odjeću, napitke i hranu. Mnogi su ponudili i krv. Jedan među njima se posebno izdvaja, tada 25-godišnji Sead Zahirović, čuvar HE Jablanica, koji je prvi došao na mjesto tragedije i sa svojim kolegom Salkom Zebićem spasio od sigurne smrti tri radnika. Evo što je on o tome svojedobno govorio:

– Škripa guma od nagloga kočenja, manji udari, izlijetanje vozila s ceste i slično ovdje su svakodnevnica. Ali ta nesreća kao da je za sve to naplatila račun. Sjedio sam u čuvarskoj kućici u krugu poduzeća. U jednom trenutku čuo sam prasak, lomljavu mlade bagremove šume i tupi udarac u vodu. Potrčim kao bez duše do telefona, zovem policiju. Kažem im: ‘Dođite, drugovi, ovdje se nešto strašno dogodilo…’ Već sam bio ušao u čamac i veslao prema mjestu gdje je bilo najviše ljudi. Još pokoji mjehurić izlazio je iz potonuloga autobusa. Prvu trojicu zgrabio sam za kosu i ubacio u čamac. S ostalom dvojicom nisam imao sreće. Zakasnio sam. Nikako da zaboravim njihove molećive poglede, ali nisam im mogao pomoći. Izvukli smo ih na obalu kad je sve bilo kasno.

Istu večer je taj junak došao u jablanički Dom zdravlja, ali ga trojica spašenih nakon doživljene traume nisu mogla prepoznati.

Jedan od očevidaca, Halid Alikadić, ćevabdžija iz obližnjega Ostrošca, spominje:

– Mostarski autobus je bez prevrtanja, poput podmornice, zaronio u jezero. Odmah sam sjurio niz nasip. Dolje je bilo stravično. Dvadesetak je ljudi izvirivalo iz vode dozivajući pomoć, i da ne znaju plivati… Za desetak minuta stigli su radnici jablaničkoga SUP-a i mještani okolnih naselja. Svi smo pomagali, ali je bilo kasno. Voda je prebrzo progutala ljude. Njih osmoricu smo uspjeli izvući.

Među preživjelima je i jedan od dvojice braće koja su bila među 43 putnika u autobusu. Tadašnje kazivanje Bože Ćorića iz susjednih Biograca jednostavno para srce:

– Ni sam ne znam kako me voda izbacila na površinu. Krenuo sam plivajući prema obali. Tada sam čuo da me netko prigušenim plačnim glasom zove u pomoć. Okrenuo sam se i ugledao rođenoga brata Grgu. Nažalost, nisam mu mogao pomoći. Bio sam iscrpljen i bez snage i nisam se mogao vratiti k njemu. Ubrzo je moj brat nestao u jezeru. Iza sebe je ostavio petero djece.

Još jedan preživjeli je prepričao strašne trenutke iz Jablaničkoga jezera:

– Sjedio sam naprijed i poput bljeska blica vidio zadnji dio prikolice velikoga tegljača koji se nalazio u zavoju i udario u vjetrobransko staklo našega autobusa. Autobus je već letio niz strminu kanjona. Od praska drveća i granja ništa se nije moglo vidjeti ni čuti. U autobusu muk. Samo sam čuo jedan očajnički vapaj: ‘Što ovo bi!?’ Voda je šiknula u autobus i više se ničega ne sjećam, govorio je Boško Stojanović.

Njegov također preživjeli radni kolega Hasan je ovako govorio:

– Samo sam osjetio da je nešto udarilo u autobus, a onda smo se survali niz provaliju. Ljudi su se koturali po autobusu kao kruške. Potonuli smo. Ne znam kako sam se izvukao. Izgubio sam snagu i tražio pomoć. Do mene je doplivao Nail Kevrić i povukao me na obalu. Da nije bilo njega, ne bih preživio.

Sedmi preživjeli je bio Vlado Kvesić iz Biograca, koji je istaknuo:

– Sjedio sam u prednjem dijelu autobusa. Nadao sam se da će se vozilo zaustaviti među drvećem ispod obale pa se odmah nisam bio ni prepao. Bio sam dosta priseban. Međutim, iznenada smo se našli u vodi. U prvom trenutku, dok je autobus još plivao, ugledao sam razbijen prozor i izvukao se. Potom sam plivao do obale.

I Blagoje Petković je isticao udar vala vode.

– Autobus je iznenada potonuo. Rukama sam razbio prozor i izvukao se. Uhvatio sam se za drvo, netko mi je prišao čamcem i tako sam se spasio, kratko je izjavio Petković.

Epilog ove tragedije je bila osuda vozača kamiona Srećka Miličevića koji je pri vožnji od 52 km na sat izgubio nadzor nad tegljačem na skliskoj cesti te udario u autobus pun radnika, koji se kretao brzinom od 60 km na sat, pa je zbog ove nesreće i još jedne prethodne u Sarajevu, gdje je poginula jedna osoba, dobio više od šest godina zatvora.

Konačno, kako bi od zaborava otrgnuli ovaj nemili tragični slučaj, spomenimo se i imena poginulih: Mirko Lugonja (49) iz Jara, Remzo Kebo (32) iz Gračanice, Grgo Ćorić (45), Mate Zelenika (33) i Drago Damjanović (33) iz Biograca, pa Ivan Jelić (45) iz Mokrog, Ivan Karačić (31) iz Crnča, Mirko Čović (49) i Ivan Ljubić (40 iz Ljutog Doca, sve kod Širokog Brijega, kao i Mostarci – Osman Marić (32) iz Međina, Ramiz Marić iz Dobriča, Halil Marić (27) i Šaban Mrdžić (29) iz Kokorine, Ahmet Mujić (46) iz Potoka, Bajro Nazrajić (40) iz Ravni, Ramo (50) i Salko (36) Gadara te Džemo Mehremić (20) iz Radina, Mladen Arapović (51) iz Slipčića, Sule Isić (56) iz Gornje Gnojnice, Lazar Stojanović (29) iz Šipačna, Blaž Zovko (32) iz Pologa, Ivan Soldo (18) iz Kosora, Hasan Habibija (25) i Džafer Omerović (42) iz Krušnice, vozač autobusa Mile Leko (47) iz Bune, Mahmut Pupo (24) iz Paroša, Mehmed Šipković (31) iz Presjeke, Jusuf Marić (31), Ivan Knezović (29) iz Goranaca. Na ovom tužnom popisu su i Veso Dakić (45) iz Nevesinja, Petar Tolić (31) iz Osoja kod Posušja i Vinko Tomić iz Čitluka.

(www.jabuka.tv)


9 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.