Sve tajne hrvatskih masona: Rituali, simbolika, zavjeti šutnje, muško bratstvo

Ne želimo zagospodariti svijetom, ne žrtvujemo životinje i ne, ne nosimo stalno pregače. Znamo se naći u trapericama i trenirkama, govori akademski slikar Jadranko Ferko.

Tri je godine član masonske lože Velikog orijenta Hrvatske, čiji je veliki majstor Nikica Gabrić, otkako je ona osnovana u Zagrebu i otad je došao do titule majstora.

Živi u Dubravi kod Vrbovca, a uz slobodne zidare član je i pčelarskog društva, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a nekada je bio i motokluba. I templara, dodaje.

Udruge mu nisu strane, dobro poznaje kako rade iznutra i rado će povući paralele između onih “javnih” i “tajnih”. Razlike gotovo da i nema, tvrdi.

Pristao je za Večernji.hr razgovarati o slobodnim zidarima i njihovu radu jer se zadnjih dana u javnom prostoru našlo previše netočnosti, pretjerivanja ili jednostavno gluposti, ali će ipak, s vremena na vrijeme, na neka pitanja odgovoriti: “O tome ipak ne mogu”, ili pak vrlo oprezno i tek općenito odgovoriti na njih.

Najjednostavnije, masoni su ozbiljan muški klub. Točno je da ima puno simbolike, ali osnovni postulat vrlo je jednostavan – pokušavamo probuditi svijest da nije sve u materijalnom, postati bolji i drugačije razmišljati o svijetu oko nas, govori Ferko.

Rođen je u Zagrebu 1962. i odmah smješten u ustanovu za nezbrinutu djecu. Udomljen je u obitelj u Dubravi kod Vrbovca, a tamo živi i danas.

Ja sam dobar primjer da društvo nije zatvoreno ili rezervirano samo za bogate ili moćne. Nisam nikakva elita. Moja su braća obični, ali ugledni ljudi koji su se dokazali u svom radu, a jedini uvjet je taj da član nije problematičan ni u kojem smislu, ističe.

Sa stažem akademskog slikara sad već 40. godinu, privukla ga je tema mističnog što je rezultiralo ciklusom “U svijetu tajni”. Nije odmah razmišljao o slobodnim zidarima, no godinama mu je tematika, prvenstveno čitanjem, postajala sve bliža. Tako je došao do Zorana Vojnića Tunića i u ložu ušao na njegov poziv. To je ujedno i jedini način kako se postaje član.

Ne, ne možete samo pokucati na vrata, objašnjava proceduru u osnovnim crtama. Potrebna je preporuka, potom se razmotri kandidatura, što traje neko vrijeme, prije svega da ne bi ušli potencijalno problematični ljudi. Ali i to se, kao i u svakom klubu, može dogoditi. Pa onda zna doći i do raskola.

Uvijek i svuda, u svim udrugama, postoje ljudi koji nisu zadovoljni svojim statusom. Nezadovoljstvo dolazi kad im se ne ispune želje, pogotovo ne u kratkom roku jer ulaskom u masoneriju ne možete kupiti status, ne možete doći s 50 tisuća eura i kupiti ga. Evo, Todorić nije nikad bio naš član. Ne napreduje se novcem, već morate kao svaki smrtnik odraditi određeno vrijeme, pročitati nešto, naučiti i pokušati se promijeniti da biste mogli napredovati, objašnjava, ali i upozorava:

Postoje ljudi koji kažu da su napustili masone, ali prava je istina da su ih zamolili da odu. Bilo je takvih primjera u povijesti – pa i Ivo Andrić je izbačen jer se spetljao sa suprugom svog “brata”.

O samoj inicijaciji ne želi otkrivati detalje, osim osjećaja koji ga prožima.

Prijateljima volim reći: Ako ste imali svatove u crkvi uz zvuk orgulja, sigurno ste se naježili i noge su vam klecale jer je to poseban osjećaj. Riječ je o prekrasnom činu, govori.

U svakom društvu ili organizaciji – bilo to lovačko društvo, motoklub ili crkva – postoji određena ceremonija, obred, vjerski ili svjetovni, ističe i tu staje. No te ceremonije nisu tajne, kažemo mu.

Pa i jesu. Bi li vas pustili u neki ozbiljniji motoklub, na policijsku godišnju skupštinu, pa i u šumarsku udrugu? Ne bi. Tajnovitost, u većoj ili manjoj mjeri, postoji doslovno u svim udrugama, odgovara.

Nekad davno slobodni su zidari bili strukovna udruga, ali se zadnjih stoljeća radi na tome da bude otvorena svim zanimanjima, da jedni od drugih imaju što više naučiti. Zato je on, dodaje, kao slikar unutra, s nekim posebnim znanjima.

Primjerice, mogu ga pitati je li neka slika original ili nije. Danas su članovi presjek društva, od studenata za koje se zaključi da bi mogli biti kvalitetni ljudi, preko poduzetnika, sveučilišnih profesora, “običnih” radnika, liječnika, odvjetnika, građevinara i političara. Doduše, samo muškarci.

O imenima neće govoriti, ali o prednostima takvih društava hoće.

To je prednost organizacije, sve imate unutra. Teško je ljude raznih profesija i fahova loviti po cesti i vući za rukav. Ovako se nalazimo jednom mjesečno i u miru možemo porazgovarati o svemu, pitati što nas zanima razne ljude, i to kao kolegu i prijatelja, bez obzira na to što su u civilnom životu, kaže.

Jadranko Ferko

Otvara li to onda put za pogodovanja u civilnom životu, kako ga zove, i je li lojalnost prema bratu neupitna? Bi li, pitamo, lažno svjedočio za drugog masona?

Spremni smo pomoći jedni drugima u granicama normale i, naravno, zakona. Mi jesmo bliski, mnogi smo postali i pravi kućni prijatelji, ali odnos nije takav da bismo kršili zakone. Osim toga, kako se dolazi na preporuku, taj koji vas je preporučio na neki je način vaš jamac. Usto, to znači i da se poznaju i iz civilnog života te, ako sad surađuju, surađivali su i ranije. Naravno da ću, ako primjerice, trebam nadograditi kuću, pitati u loži, isto kao što svatko pitao prvo svog prijatelja, govori.

Bi li onda tako pitao i odvjetnika Veljka Miljevića, koji je javno izrekao pripadnost slobodnim zidarima, da mu iskrsne kakav pravni problem, pitamo.

Prvo bih pitao svog sina, on je odvjetnik. Ako on ne može, onda bih pitao u loži. Pojednostavljeno, imaš organizaciju gdje ti je najjednostavnije doći do informacije i tako si olakšati život, ali veze ne zloupotrebljavamo, odgovara.

Jako nalikuje na interesnu organizaciju, primjećujemo.

To jest ozbiljnije udruženje od ostalih, ali nema ekstremizma. Nitko nije ušao u masoneriju pa onda postao netko. Svi su bili formirane osobe i imali status u civilnom društvu. Masoni uplaćuju novac za pomoć, sudjeluju u humanitarnim akcijama, ali s jednim uvjetom: sve mora biti anonimno. To nisu ljudi kojima treba javnost, oni pozornost, pa i medijsku, imaju i bez masona, objašnjava Ferko.

No što se točno događa iza staklenih zidova zgrade u Heinzelovoj ulici 44 u Zagrebu gdje je hram Velikog orijenta? Adresa je javna, na zgradi je i prepoznatljiv znak.

Ne samo to, dodaje:  Prije nekoliko godina neki je grafiter na fasadi preko ceste napisao “Preko puta masoni”. Toliko o tome da smo tajni, smije se.

O sastancima će pak govoriti oprezno, posebno o onom službenom dijelu.

Nađemo se pola sata prije, sjednemo, nešto popijemo, vodimo sasvim obične razgovore: kako žena, kako djeca, boli li te još koljeno. Potom se odradi onaj ozbiljan dio sastanka, a onda se družimo. Ne govorimo o raskalašenim tulumima. Zapali se cigareta ili cigara, popije se koje pivo ili vino i to je to, objašnjava.

Taj službeni dio sastanka najviše raspaljuje maštu. Pitamo ga kako ga uopće zvati. Obred? Ne, nije. Ritual? Možda, ali najbolje je reći ozbiljan sastanak. On je koreografiran i postoje 33 različite koreografije, svaka za jedan od 33 stupnja, koliko ih lože imaju. Prve tri, do titule majstora, moraju se zaslužiti, a one više – čija imena ne otkriva – su počasne. Nisu sasvim tajne, na internetu se mogu vidjeti dijelovi tih koreografija, neki doduše lažni, napravljeni s namjerom da se slobodne zidare omalovaži, ali da se naletjeti i na realne. Nekoliko ljudi iz bratstva odrađuje taj dio.

Nitko nije glumac, ali se trudimo što bolje prikazati, dodaje.

Masoni

Koreografija se izvodi s određenom svrhom – kad netko prelazi na viši stupanj, izvodi se koreografija za taj stupanj. Napreduje se kroz znanje i zalaganje, učenje, čitanje i rad, kao i kod drugih udruga. Ništa od prevelike mistike nije unutra. Simbolički radovi baziraju se na priči o gradnji hrama židovskog ralja Salomona koji je vodio veliki majstor Hiram. Pod sobom je imao tisuće radnika, a da bi ih prepoznavao, odnosno da bi – između ostalog – znao koliko koga platiti jer su neki bili učenici, drugi šegrti, a treći majstori, dodijelio je skupinama poseban znak, korak ili riječ. No, kako to već biva, pohlepa čini svoje pa su trojica nižerangiranih okružila Hirama, tražeći da im otkrije znakove koji donose više novca. On je odbio, oni su ga ubili.

Zavjet tajnovitosti i šutnje masona potječe od toga, isto kao i koreografija. Ali i učenje da novac nije najvažniji. Simbolika ipak postoji: kad dolaze, kažu da dolaze iz mraka u svjetlo.

Ulazimo da bismo naučili nešto više, ističe slikar.

Što im znači ta koreografija? Kod nekih izaziva podsmijeh u 21. stoljeću.

Mislite, gledaju nas kao odrasle muškarci koji se igraju? Ha, ispada tako. Ali moram vam reći, ta koreografija, ta dramaturgija puno mi znači, meditativna je. Slično je kao kad odete na dobru predstavu ili koncert, u crkvu na misu… To je vrijeme kad ugasimo mobitele, ostavimo strku dana iza sebe i posvetimo se sebi. I kroz tu se simboliku nešto nauči. Vidimo kako je bilo pri gradnji hrama, što čine prevelike ambicije. A povijest se ponavlja, ističe.

Masonskih sastanaka ima više vrsta. “Normalnih”, odnosno slobodnih, kad dolaze u civilnoj odjeći, razgovaraju, međusobno si daju preporuke što pročitati, dok su za radne sastanke obavezne te famozne pregače, ali i odijela iz jednostavnog razloga: da bi svi bili isti. Netko bi inače, kaže, mogao doći u Armanijevu odijelu, a on u trapericama. Ovako se ne radi razlika. Ne radi se ni razlika u vjeri.

Da, svi mi smo vjernici. Točnije, velika većina. I ne radimo razliku tko je koje vjere, je li tko katolik, pravoslavac, musliman. Svatko se na inauguraciji zaklinje na svoju svetu knjigu, objašnjava.

No Crkva ne gleda blagonaklono na slobodne zidare. Kao ni dio javnosti. Otkriva kako svaki put kad na Facebooku objavi svoju sliku s masonskim motivima dobiva vrlo ružne i opasne poruke od “Ubij masona” do “Gdje mu je auto da ga izgrebemo”.

Veliki majstor rekao je da su prvi masoni bili iz redova Crkve. Crkva se često boji onoga čime ne može doslovno vladati. Tijekom godina jako puno sam radio za Crkvu, križne puteve i oltare i postoji jako puno simbola koji se isprepliću. Tko je od koga uzeo ili posudio, ne znam. Osim toga, ja sam i templar, ali se te dvije stvari uopće ne kose jedna s drugom. I kod nas, kao i u Crkvi, cilj je postati bolji čovjek. Moja braća znaju da sam templar jer, kad ulazite u masone, morate se u upitniku izjasniti pripadate li nekoj udruzi, što služi samo za informaciju i ne utječe na to hoćete li biti primljeni, dodaje.

Zna se čuti da su masoni udruga bogatih i moćnih i da su članarine i upisnine vrtoglave.

Članarine ima u svim udrugama i klubovima i ne, nije prevelika i nisu sulude cifre. Upisnina jest viša, ali je svatko manje-više može platiti. Imamo ljude koji rade za 6000 kuna, imamo studente i svi oni to mogu izdvojiti, kaže, ali ne želi govoriti o točnim iznosima.

No koja je onda razlika između slobodnih zidara i primjerice, članova Rotary kluba ili Lionsa, koji isto tvrde da su humanitarci?

Koliko ja razumijem, oni funkcioniraju po sličnim načelima kao i masoni, ali su više javni. Nama javnost ne treba. Radi se dosta na humanitarnom dijelu, ali uvijek uz pravilo: “Nemojte nas spominjati”, zaključuje.

(www.vecernji.hr)


19 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.