Snažna poruka međugorskog franjevca o “duhovnom zlostavljanju pod krinkom pobožnosti”

Fra Marin Mikulić, svećenik rodom s Kočerina, a trenutno na službi župnog vikara u Međugorju, na društvenim mrežama objavio je poduže razmišljanje o temi prokletstva, grijesima predaka i Božjih kazni prema ljudima.

U snažnoj poruci, međugorski franjevac osvrnuo se na sve češću pojavu onoga što naziva “duhovnim zlostavljanjem” – situacije u kojima pojedinci, predstavljajući se kao duhovni autoriteti, umjesto da pomognu ljudima u patnji, još više ih opterećuju osjećajem krivnje i straha.

Kako upozorava fra Marin Mikulić, nije rijetkost da se ljudima govori da njihova patnja dolazi zbog “Božje kazne”, “prokletstva predaka” ili “grijeha iz prošlosti”, što, naglašava, nema nikakvog uporišta u Evanđelju ni učenju Crkve.

Fra Marin je u tekstu podsjetio da je Isus svojom žrtvom ljude oslobodio te da vjernici trebaju živjeti u nadi i povjerenju, a ne u strahu.

Tekst je, čini se, privukao veliko zanimanje te je više puta podijeljen na društvenim mrežama, a u cijelosti ga prenosimo u nastavku:

Često u zadnje vrijeme čujem i čujemo, kako neki ljudi siju strah drugima. U kojem smislu? Neka osoba ima problem, patnju, križ i slično tome. I takva osoba uvijek traži pomoć, traži neku nadu. I jasno, takve osobe uvijek traže duhovnu snagu, pa idu kod svećenika, kod časnih sestara, kod laika koje se zovu duhovnicima i koji imaju neke posebne milosti, kod nekih zajednica, itd. I od tih ljudi očekuju pomoć.

Ali u čemu je problem i zašto pišem o ovoj temi koju navedoh u naslovu: „Duhovno zlostavljanje“? Neki svećenici, časne sestre, laici, zajednice, namjesto da pomognu tim osobama, oni ih još gore unište – i u duhovnome smislu, i u psihičkom smislu. Jer osoba koja je sagriješila, koja ima životni križ, njoj treba vratiti nadu, vjeru…, a ne kazati: “To ti je prokletstvo”, “to ti je zbog grijeha tvojih predaka” itd.

Često takve osobe govore o “prokletstvima predaka”, o “grijesima koji se prenose”, o “kaznama koje Bog šalje jer su se naši djedovi ogriješili”. I ljudi ih slušaju, plaše se i misle da su robovi nekog nevidljivog grijeha iz prošlosti. To nije Evanđelje! To nije nauk Katoličke Crkve! To je duhovno zlostavljanje zamotano u pobožnost.

Sad ću navesti što Biblija kaže. U knjizi Ezekiela stoji ovako: „Sin neće snositi grijeha očeva, ni otac grijeha sinovljega.“ (Ez. 18. 20.) A sad pogledajmo što Isus kaže u evanđelju: „Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio? Odgovori Isus: Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.“

Stipića livada nije pozornica, nego oltar: Franjevac prozvao političare zbog licemjerja

I sad se ovdje postavlja pitanje: Kome ja vjerujem, Isusu i njegovu evanđelju ili tamo nekome tko se ne drži Isusove riječi, Evanđelja? I moramo shvatiti jednu stvar: Isus nas je na križu otkupio i ponio sve naše grijehe. Isus je ustanovio sakrament krštenja, gdje oprašta istočni grijeh, koji je naslijeđen od Adama ( i to jedini grijeh koji nasljeđujemo). Zato o nasljeđu grijeha naših predaka ne treba više raspravljati. Tu je sve jasno.

Ali evo, mi ljudi uvijek volimo tražiti krivicu u nečemu i nekome, samo nećemo reći da smo mi krivi. I zato se neki ljude vole igrati na kartu straha, jer strah donosi moć. Kad dobro uplašiš čovjeka, onda ga može kontrolirati. I zato oni pričaju o „prokletim obiteljima“ i o „generacijskim grijesima“. Ali Isus je došao upravo da to slomi! „Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni“.

I zato nam se pitanje postavlja: U šta vjeruješ? Vjeruješ li u oslobođenje Kristovo, ili vjeruješ u prokletstvo predaka? Obje stvari ne mogu stajati zajedno nikako. Ako vjeruješ u prokletstvo – vrijeđaš Kristov križ. Ako misliš da još moraš “otplaćivati dug” svojih predaka – govoriš da Kristova žrtva nije bila dovoljna. A to je čista blasfemija.

I zato, tko god vam priča o prokletstvu, o nasljeđu u grijeha predaka i slično tome, Taj vama ne želi dobro. Ovdje ću spomenuti još neke probleme slične ovima. Isto tako, ove spomenute osobe, koje gore navedoh, znaju nekim ljudima tako zagorčati život, da ljudi ne mogu mirno spavati.

Pa onda kažu: “ti si izgubila dijete zbog svojih grijeha koje si učinila”, “to ti se dogodilo zbog tih grijeha koje si počinio”, itd. Da sada puno ne nabrajam. I onda ljudi pomalo upadaju u depresiju, uvlači se veliki strah, misle da njima nema više spasa. To je strašno. I to je sotonino – kad neki čovjek misli da nema spasa za njega. IMA SPASA. Krist nas je spasio svojom mukom i smrću na križu.

Ako je osoba svjesna svojih grijeha, za njih se kaje i predaje milosrdnom Bogu, onda Bog to oprašta, oslobađa od tih grijeha, i daje novu priliku: “Idi i više ne griješi”. Znači, stvar je riješena, nema kazne, nema prokletstva. Jer onaj koji govori da netko snosi prokletstvo za grijehe koji su oprošteni, taj udara na Božje milosrđe, na Božju ljubav, na Božje praštanje. I to je opako i strašno.

Ja jedino mogu snositi posljedicu, kaznu ili prokletstvo, ako ja svjesno ustrajem u grijehu, ako odbacujem Božje milosrđe, ako odbacujem da se pomirim sa svojim Bogom. Ali opet me ni tada Bog ne kažnjava, nego ja sam sebe kažnjavam. Ali onaj koji se kaje, i priznaje pred Bogom grijehe, Bog tome oprašta sve grijehe, jer je Božje milosrđe veće od ljudske bijede. Isus nam je ostavio ispovijed, gdje nam oprašta grijehe. Imamo potpuni oprost, gdje dobivamo oproštenje od vremenite kazne koja je nastala počinjenjem teškoga grijeha. I zato kakvo prokletstvo može biti, ako me Bog oslobađa od svega?

I još jedna stvar i sa njom završava, a tiče se ove problematike. Kaže meni jedna osoba kako njezino mjesto, gdje živi, nema baš puno katolika, rat je svoje učinio, ljudi otišli za boljim uvjetima života. “Ostalo nas je još malo, ali eto držimo se, Bogu se molimo i tako živimo.” I kaže ona meni da je ona čula kako je zbog takve situacije u njenom mjestu kriva jedna osoba koja je tu rođena i koja je činila velika zlodjela, i da sad mi za to ispaštamo.

Opet ista stvar kao i gore. Sad ovdje ispada da je čitavo prokletstvo nad tim mjestom zbog te jedne osobe. Strašno izrečeno. Tko god da je to rekao – tako strašnu stvar – ja se pitam u šta taj vjeruje? Ok, ta osoba je činila velika zlodjela, ali to je njegov grijeh, ne grijeh cijelog tog mjesta. Onda se ovdje dovodi u pitanje, sve one molite ljudi tog mjesta, svi njihovi postovi, sve njihove svete mise – da su bile uzaludne. Ispada tako da su zlodjela tog čovjeka veća od svih misa i molitva ljudi tog mjesta. Vidite, to je po meni nerazumno i nevjerski.

Teološki gledano, ideja da narod “nestaje” ili “pati” jer je netko njihovog mjesta činio zlo – protivi se Evanđelju i nauku Crkve. To je lažna, magijska logika koja Boga prikazuje kao osvetoljubivo biće, ali On to nije. Ako bi Bog tako djelovao, niti jedan narod na svijetu ne bi opstao, jer svaki narod ima svoje zločine i grijehe u povijesti. Ali Bog ne gleda narod kroz grijehe pojedinaca, nego kroz srca onih koji čine dobro i koji ljube Boga.

Kad netko kaže da je netko “stradao jer mu je Bog poslao kaznu”, to je čista hereza i to je velika uvreda za te ljude koji su tu ostali živjeti i koji su puno propatili u ratu. Krist je na križu razbio logiku kazne i prokletstva. On je na sebe uzeo svu krivnju svijeta, da bi nas oslobodio upravo od takvog razmišljanja.

„Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3,17). Zato svaka izjava da je “narod nestao jer je jedna osoba griješila” – vrijeđa Krista i Evanđelje. I zato, ponovo za kraj ponavljam istu stvar: onaj koji govori i širi ovakve krive stvari, koji želi u nama stvoriti krivnju, koji želi u nas uvući strah, koji se samo vrti oko prokletstva – takva osoba vam ne želi dobro. Krist je naš Spasitelj. On nas je otkupio i oslobodio. I ne dajte se zavesti krivim naukama. Mir i dobro.

Fra Valentin Vukoja ponovno pogodio u srž sa svojom propovijedi o zahvalnosti

(www.jabuka.tv)