Slučaj Herceg-Bosna: Konačna presuda je li Tuđman planirao zločinački pothvat u BiH

Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu u srijedu će biti izrečena drugostupanjska i konačna presuda šestorici nekadašnjih vođa Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HR HB) za zločine počinjene tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Hrvatska s posebnom pozornošću i strepnjom očekuje presudu jer se nekadašnji državni vrh predvođen prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom u optužnici šestorci navodi kao dio udruženog zločinačkog pothvata kojemu je cilj bilo stvaranje tzv. velike Hrvatske.

Bit će to posljednje izricanje presude pred Haškim sudom nakon čega on konačno zatvara vrata.

U slučaju da ostane presuda za zločinački pothvat, strahuje se od mogućih tužbi za nadoknadu štete koje bi uslijedile, a koje bi zemlju mogle stajati milijarde, piše Tportal.hr.

Također, presuda bi imala negativne političke implikacije jer bi po nekim tumačenjima Hrvatska praktički bila označena kao agresor u BiH.

U nastavku donosimo osam ključnih točaka ovog slučaja:

  • Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. godine nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad bosanskim Muslimanima tijekom rata u BiH, osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Osuđeni su za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja i Ženevske konvencije u razdoblju od 1992. do 1994. godine u Bosni i Hercegovini.
  • U nepravomoćnoj presudi Vijeće je zaključilo da su napetosti između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini rasle tijekom 1992. te su kulminirale u otvoreno neprijateljstvo napadima HVO-a na općine Prozor, Gornji Vakuf i Jablanica, tijekom kojih su počinjeni zločini. Potom je 9. svibnja 1993. HVO izveo opći napad na Armiju BiH u Mostaru. Tijekom te operacije, koja je trajala nekoliko dana, vojnici HVO-a minirali su džamiju, masovno uhićivali Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajali muškarce od žena, djece i staraca.

Od lipnja 1993. do travnja 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar i četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija, bili ranjeni i izgubili živote. Također je jako oštećeno ili uništeno deset džamija.

Muslimansko stanovništvo bilo je prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje i adekvatne zdravstvene skrbi. Vojnici HVO-a su silovali više žena, uključujući 16-godišnju djevojku. U nepravomoćnoj presudi navodi se i da je HVO srušio Stari most u Mostaru.

Vijeće je zaključilo da je, iako ga je koristila Armija BiH, stoga je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzročilo neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara. Kao najteži pojedinačni zločin ističe se napad na selo Stupni Dol, u kojem su pripadnici specijalnih jedinica HVO-a Maturice i Apostoli ubili 36 osoba, uključujući troje djece, te silovali i seksualno zlostavljali tri žene.

Brojni muslimanski civili i vojnici su odvođeni u logore, u kojima su držani u nehumanim uvjetima, suprotnim međunarodnim konvencijama, te su tamo zlostavljani.

  •  Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedajućeg suca Jean-Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-1994. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka. Naime navodi se da je iz dokaza vidljivo da su se snage Hrvatske vojske borile s pripadnicima HVO-a protiv Armije BiH, a da je Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Cilj udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

 

Već u prosincu 1991. godine članovi vodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili su da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritoriju za koji se tvrdilo da pripada Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.

Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad Muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. uglavnom ukazuju na plan koji su pripremili sudionici udruženog zločinačkog pothvata kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne.

  • Odvjetnici optuženih ne osporavaju da su se dogodili zločini, ali smatraju da se nisu dogodili na način na koji je opisano u optužnici i da za njih nisu krivi njihovi branjenici. Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, u travnju nakon žalbenog izlaganja u razgovoru za tportal kazala je da je etničko čišćenje suština ovog kaznenog postupka te da je pokušala pokazati i dokazati da u prvoj polovici 1993. nije mijenjana etnička mapa nijedne općine u kojima je bilo vojnih akcija, što znači da zločini u tim općinama nisu bili počinjeni s ciljem etničkog čišćenja, pa se posljedično osuda ne može temeljiti na obliku kaznene odgovornosti koji se naziva udruženi zločinački pothvat. Alaburić je u nedjelju kazala da presuda nije presuda i Hrvatskoj, čak i ako žalbeno vijeće ne promijeni kvalifikacije raspravnog vijeća, i da na temelju te presude nitko od Hrvatske ne može zahtijevati naknadu štete. Ipak smatra da je proces bio svojevrsno suđenje tadašnjem hrvatskom vodstvu.

Nika Pinter, braniteljica Slobodana Praljka, rekla je za Hinu da su obrane u žalbenom postupku pokazale kako zaključci o udruženom zločinačkom pothvatu i međunarodnom oružanom sukobu nisu održivi, kao što je to u svom izdvojenom mišljenju utvrdio predsjednik raspravnog vijeća Jean-Claude Antonetti. On je tada zaključio da je Hrvatska intervenirala u BiH uglavnom slanjem dobrovoljaca i časnika poput Praljka ili Petkovića i materijalnom pomoći te da je izravna vojna intervencija HV-a, ako je do nje uopće došlo, bila vrlo ograničena. Ocijenio je da, prema transkriptima iz Tuđmanova ureda, svi njegovi planovi o uređenju BiH nisu bili u suprotnosti sa stajalištem međunarodne zajednice, podsjetila je Pinter.

  • Proces protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata najopsežniji je i najdugotrajniji predmet u povijesti Haškog suda. Suđenje je počelo 26. travnja 2006. godine, a završit će u srijedu 29. studenoga 2017., nakon više od 11 godina suđenja. Tužiteljstvo je završilo s izvođenjem svojih dokaza 24. siječnja 2008. Dokazni postupak obrane počeo je 5. svibnja 2008., a završio 17. svibnja 2010. Završne riječi iznesene su od 7. veljače do 2. ožujka 2011. godine.
  • Svi optuženi su se dobrovoljno predali Haškom sudu 5. travnja 2004. godine.
  • Žalbeno vijeće čini predsjedajući Carmel Agius te suci Liu DaqunFausto Pocar, Theodor Meron i Bakone Justice Moloto.
  • Prvobitna optužnica protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića potvrđena je 4. ožujka 2004. godine. Sredinom studenoga 2005. godine tužiteljstvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe. Tužiteljstvu je 22. svibnja 2008. naređeno da izmijeni optužnicu kako bi pojasnilo određene navode. Druga, izmijenjena optužnica podnesena je 11. lipnja 2008. godine.

 

Optužene se tereti na osnovi osobne kaznene odgovornosti i na osnovi kaznene odgovornosti nadređenog za brojne zločine: hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je na protupravan i bezobziran način.

Potom za okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad na civile te protupravno teroriziranje civila. Tereti ih se i za zločine protiv čovječnosti u koje spadaju progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi te ubojstva, silovanja, deportacije, zatvaranje i nehumana djela.

(www.jabuka.tv)

1 komentar

Komentiraj: