Mislim da je nakon utakmice u Podgorici lagano počelo naše sazrjevanje u pravom smislu. Pojavilo se par mlađih ekipa koje su nakon toga nastavile redovito ići. Albanija je bila “egzotični izlet” ali već je u Podgorici postalo jasno što znače prave utakmice, što znači putovati na njih, kako se ponašati, biti spremni za sve na što možemo naići. Razvijati jednu priču, prijateljstvo i sve što ovakva putovanja čini. Ova priča je po meni malo prejednostavna jer gostovanje nije ni malo bilo jednostavno ali vjerujem da će ljudima koji su bili dolje osvježiti lijepe uspomene.
U nastavku pročitatjte priču, Podgorica, kolovoz 2005
Nakon Albanije , voljom žrijeba put nas je opet odveo na istok, sada nešto bliže u toliko priželjkivanu Crnu Goru. Ponovno prva skupina iz BiH posjetili smo susjednu Crnu Goru i to za nas u jako dobrom izdanju. Krenimo redom na izvlačenju za drugo pretkolo uglavnom se priželjkivala Zeta i želje su nam se ispunile. I to prva utakmica dole, odmah je krenulo planiranje oko puta, prvobitna namjera da se ide kombijima i manjim busom je odpala i nismo pogrješili što smo uzeli veći bus.
Po prijavama se vidilo da ide kvalitetna ekipa, na nekim sastancima dogovarane su stvari oko svega. Dan prije polaska sve je bilo spremno, plaćen autobus isključivo našom lovom bez ičije pomoći , ovo sam morao istaći jer nakon Albanije opet smo sve sami platili što me jako raduje, radni dan al’ opet smo uspjeli okupiti zavidnu ekipu. Skupilo se momaka iz svih ekipa i baš se osjetila neka „zajednička atmosfera“. Bus odličan i nadam se da ćemo i u buduće dobro surađivati sa ovim prijevoznikom. Lagano se kreće , masa alkohola i pjesma je počela već u Širokom, kroz Mostar, Stolac , Trebinje, Nikšić ,uz put par zaustavljanja. Granice prolazimo bez većih problema u Crnoj Gori dobivamo pratnju od 2 policajaca. Na jednom stajanju policija nas pušta da idemo na benzinsku i vidjevši cijene kada je čovjek koji je radio pitao koliko želimo dobio je jednostavan odgovr sve što imate. Tako je i bilo, svi zadovoljni nastavljamo dalje.
Nismo znali što nas dole čeka ali mi smo bili dosta spremni a znali smo da je Podgorica lijep grad ali smo se iskreno oduševili kada smo došli. Zeta nije imala navijače ali znali smo da Varvari neće propustiti prigodu nas dočekaju na „navijački način“, a i mi smo razbili standardni ritam grada našom pjesmom. Naišli smo na odobravanja ali i na negodovanja ali što se može nismo se previše obazirali na to. Autobus staje dosta daleko od ulaza u krug stadiona i uz „laganu“ pratnji policije uz pjesmu nastavljamo ka našoj tribini. U biti svi su ulazili na istu. Dio naših je krenuo odmah ulaziti a dio se stopio s domaćima. Prošli smo kroz špalir ljudi, momci su bili oprezni jer smo bili spremni za neki napad ali sve dok većina ekipe nije ušla od toga nije bilo ništa.
I onda odjednom par momaka se kao nesto zaljeće ka nama ali s pristojne udaljenosti od većine baca prema ulazu par predmeta, a da uopće ne kuže da smo mi kraj njih i uz našu reakciju se počinju povlačiti naša reakcija diže policije prema nama a oni se bez problema udaljava na pristojnu udaljenost. Mi iziritirani činjenicom da je jedan naš momak pogođen, probamo provaliti ogradu i prisutne častimo sa par prigodnih pjesmica tipa „Ante Gotovina“. Policija u prvi trenutak zbunjena jer valjda to nisu očekivali ali se nabrzaka konsolidiraju i na dosta grub način nas tjeraju ka ulazu “đe si došaa, crni mazlume kakav Gotovina” na pretres pa i na tribinu. Do tada a i kasnije je s njima bilo sve ok.
Stavlja se par zastava Široki Guards,Škripari, Škripari Široki Brig,Mostar. Ulazimo na tribinu i nastavljamo sa prozivkama i onda započinjemo navijanje samo za naš klub. Odavno nismo ovako dobro zvučali, pjevalo se odlično dobre pjesme a najvažnije svi su navijali. Išli smo sa vama, ooo Široki volimo, Oj Široki mi te volimo, kakva su vremena bila to, Široki volimo, ale forza Široki, igraj Široki ti si najbolji, …..samo za te živimo mi, ajmo Široki pobijedi ti za nas, ako ne osvojiš Kup Uefa, i ostale. Igrači na terenu stoje odlično tako da naša pjesma ne prestaje ni sekunde. Ja sam inače samokritičan ali ovaj put razloga za kritike nema. Momci su odigrali do kraja i zabili i taj gol koji smo znali proslaviti.
Nisu nam dopuštene zastave na dva koplja a vjerujem da bi s njima još puno bolje to izgledalo. Nakon utakmice policija nas vodi u policijsku stanicu radi samo njima znanih razloga, par momaka je bilo i na razgovorima, u vezi napada, sugerirali su da nasumično odaberemo od uhićenih momaka nekoga ali naravno da se to odbilo, tako da smo više od 2 sata čekali, ali na kraju je njihovo postupanje prema nama bilo korektno.
U međuvremenu netko napada naše igrače (vjerovatno su mislili da smo mi) ali na njihovu sreću su ipak bili igrači jer mi smo za taj napad bili spremni i uzvratili bi sa već spremnim arsenalom dok su igrači bili nemoćni. U busu je ozljeđen oružar kluba te jedna igrač, krajnje glupo i nepotrebno. Nakon nekog vremena i mi polazimo i do Širokog se vraćamo bez ikakvih problema, sretni,zadovoljni al’ ipak malo umorni, svrativši samo na onu istu benzinksu na kojoj su radnici u međuvremenu napravili popunu, pa smo ih opet razveselili. Put je protekao kao i svaki drugi, svakome različito do nekog drugog puta.
(www.jabuka.tv)
