Pusti me da sanjam

Navučem tenisice na umorne noge željne novih daljina i otvorenih očiju zakoračim u san. Početi dan zapleten u oblake, kose čupave od ideja koje se roje poput virova u olujnim bespućima, ruku drhtavih od tinte koja lije iz noktiju, početi dan zaljubljen u svoj svijet jednako je odlika i ludih i umnih.

I dok iz dana u dan pokušavam ostati dosljedna sebi, sve više shvaćam da se mijenjam tolikom brzinom da zapravo i ne znam čemu ostati dosljedna. Mijenja me sve s čim sam u doticaju, posao, konobar iz kafića u kojem svaki dan pijem kavu, mijenja me ulica izbrazdana i prljava, i zgrada, trošna i naherena, i pogledi, zlobni i podmukli, i smijeh, grlen i srčan, i pogled, topao i nježan, i priča, smiješna i tako daleka od istine… Promjena se ne bojim, prigrlim ih i potrčim u još jedan dan.

Ponukana teorijom da čovjek zrije i evoluira dok je god živ, odlučih malo skrenuti sa utabane staze i razgledati oko sebe. Propali student, samohrana majka, prodavačica, ništa od toga nisam planirala za sebe u vrijeme dok sam još uvijek vjerovala da se život može isplanirati. Ali eto, dogodi se da čovjek ostavi svoju zvijezdu vodilju i počne tapkati u mraku, izgubi se, ponekad i nestane. Ja sam još uvijek tu, s novom zvijezdom, s novim snom u očima. Kada mi je predloženo da pišem ovako javno, nećkala sam se, još kako, ali čitajući kolumne svojih poznanika i sugrađana polako je nestajao strah. U želji da jednoga dana budem nešto više od ranije nabrojanih titula, odlučila sam pošto po to sagledati sve svoje opcije. Moram priznati da je u malom gradu lišenom sadržaja koji bi pogodovali mojim afinitetima teško pronaći volju za bilo kakvim početkom. Veliki sam zaljubljenik u pisanu riječ i strašno sam žalosna što nemamo neku pravu gradsku knjižnicu, vjerujem da bi se time proširio i čitalački krug Duvnjaka, ali to me ne sprječava da čitam. Ponesem si knjigu u kafić, sjednem u neki miran kutak, naručim kavicu i zamislim da sam u jednom od onih američkih bircova koji su ujedno i knjižnice, u nedostatku drugih opcija nije loša mašta kao alternativa. I usprkos pokojem ciničnom pogledu sa strane, osmijeh mi ne silazi s lica, svakom riječju sam bogatija osoba. Čitajući sam shvatila da volim pisati, pišući sam shvatila da volim sanjati. Pa čak i ako sam nekome smiješna, pa čak i ako neki misle da sam beznadan slučaj, zadovoljstvo koje osjetim kad pročitam posljednju rečenicu neke knjige potopi sve poglede ovog svijeta. Biti osoba baš onakva kakva želiš biti rijetkost je koja čini da se pojedinac ističe iz mase. Želim biti takva osoba, osoba koja neće odustati prije no što isproba sve, prije nego se okuša u svemu. Pokoji podsmijeh i trač rubrika sigurno me neće zaustaviti na mojoj novoj, nadam se, prohodnoj stazi.

U vrijeme kada smo sve manje ljudi, a sve više činovi, umjetnost je ostati svoj. Živim život koji sam sama odabrala za sebe, ne znam živim li ga ispravno, ali sigurna sam da ne postoji nitko kompetentan tko bi mi mogao odgovoriti na to pitanje, time je i odgovor postao nekako nevažan. A jedino što je bitno je trčati, trčati, trčati… Jer utrka je zapravo ono bitno, a ne ulazak u cilj.
Ponovno sanjam. Možda ću opet biti student, možda ću imati blistaviju budućnost, možda moj san i nije san, možda je stvaran. To ne znam, ali znam da ima sedamnaest kilograma težak san koji živim svaki dan. Kako onda da ne budem sanjar?
„Tko ste vi da prosuđujete život koji ja živim? Znam da nisam savršen. I ne živim da bih bio savršen. Zato prije nego što počnete upirati prstima, pobrinite se da su vam ruke čiste.“ – Bob Marley.

Prenota alloggio privato in appartamenti in Croazia. Si consiglia di: Viganj appartamenti, Viganj Peljesac, Polace appartamenti, Polace Mljet, Kolocep appartamenti, Kolocep Croazia

Martina Kotarac (TGportal)