Priča o Ivanu Kraljeviću-Blaževiću – najpoznatijem samoukom ortopedu u Hercegovini – Jabuka.tv

Priča o Ivanu Kraljeviću-Blaževiću – najpoznatijem samoukom ortopedu u Hercegovini

Autor ovih redaka rođen je točno deset godina i šest dana nakon njegove smrti. Imati bezbrižno djetinjstvo, odrastati u neposrednoj blizini njegove kuće i slušati priče o onima čije je boli zaliječio bilo je poput čarolije.

Njegov život i djelo u mojim su očima izgledali grandiozno. Nisu me mnogo zanimale sposobnosti fikcijskih dječjih junaka nego sam nestrpljivo čekao svaku novu didovu, babinu ili ćaćinu priču o njemu. On je bio junak iz priča moga djetinjstva. Dijelimo isto ime i isto prezime. On je bio Ivan Kraljević Blažević i ovo je priča o njemu.

Piše: Ivan Kraljević/ Časopis Vitko br. 19. (prosinac 2020.)

Rodio se 7. lipnja 1902. godine u Mokrom kao treće od petero djece u obitelji oca Ilije i majke Mare r. Musa. Sa svojom suprugom Marom r. Sopta vjenčao se 16. studenoga 1931. godine. Soptuša mu je rodila desetero djece: Božu (†), Veroniku (†), Jagu (†), Veselka, Ružu (†), Ružu, Radu (†), Nadu (†), Mirka i Jagu.

Danas živi sin Veselko u Mokrom te kći Ruža i sinovi Mirko i Jago u Zagrebu ponosno njeguju sjećanje na svoga oca i svojim obiteljima pričaju o njemu.

Ivan sa sinom Mirkom, snimljeno 1951. u Mokrom

Materijalno bogatstvo nije ga zanimalo

Ivan Kraljević Blažević bio je najpoznatiji samouki ortoped u Hercegovini u svoje vrijeme. Kroz njegovu skromnu i trošnu kuću u zaseoku Draga u Mokrom tijekom četrdesetogodišnjeg bavljenja ovim poslom prošlo je na stotine ljudi iz svih krajeva Hercegovine, Bosne i Dalmacije kojima je izliječio različite lomove, uganuća i iščašenja.

Ivan u duhanu, snimio Ivan Sopta 1960.

Nema o’kle ljudi nisu dolazili, svjedoče i danas živući Ivanovi suvremenici, rodbina i djeca. Imao je izvanredni prirodni dar prstima kirurški precizno pronaći tetivu ili kost i zaliječiti bolno mjesto.***

Njegovo izuzetno umijeće prvi je prepoznao čuveni mostarski liječnik i javni djelatnik dr. Fedor Lukač.

Ivana Blaževića upoznao je kao običnog fizičkog radnika, ali vrlo brzo mu je udijelio ulogu svoga pomoćnika i ispomoćnika u tadašnjoj Lištici. Naime, od 1923. godine do 1941. godine dr. Fedor Lukač upravljao je kirurškim odjelom u mostarskoj bolnici koja je tek stasavala i imajući veliko povjerenje u Ivana Blaževića često je znao svoje pacijente njemu slati.

Fotografija iz obiteljskog albuma: s lijeva na desno u gornjem redu su Veselko, Veronika i Bože, a u donjem redu su Mara (s Mirkom u naručju), Ivan (s Radom u naručju) te Ruža. Snimljeno 1951.

Posebno upečatljiva slika iz života Ivana Blaževića njegovoj djeci bila je dolazak i ozdravljenje djevojčice Mare, Ramkinje iz Orašca koja se polomila mlateći orahe. Jakim bolovima iscrpljenu Maru njezin je otac sa suzama u očima u sepetu na konju dovezao u Mokro. Imala je otvoreni prijelom na bedru koji su liječnici ranije zacijelili, ali bio je ostao problem s kostima i kukom. Mara se nije mogla pomicati, bila je gotovo paralizirana.

U Blaževića je boravila punih šest mjeseci pod Ivanovim nadzorom i brigom. I nije bila prvi i jedini slučaj u improviziranom stacionaru u Blaževića. Mnogima je Ivan omogućio imobilizaciju u svome skromnom domu.

Preslika o saslušanju Ivanova sumještanina – I dio

Kada se njezin otac nakon pola godine vratio u Mokro ostao je u čudu. Ugledavši svoju Maru kako se igra s Ivanovom djecom na ledini ispod kuće pao je kao kap. Nije mogao vjerovati čudu koje je Ivan napravio.

Preslika o saslušanju Ivanova sumještanina – II dio

Mara je bez ikakvih problema i potpuno zdrava napustila Mokro. Kasnije se i udala, rodila djecu, a njezin je otac i godinama poslije dolazio u Mokro i u znak zahvalnosti darivao Ivana kakvim komadom janjetine i tradicionalne ramske šljive. Ivana novac nije previše zanimao. U svoje vrijeme i zbog posla kojim se bavio mogao je biti vrlo bogat čovjek. Ipak, birao je drugi put.

Jedina cijena bila je ako netko ‘štogod baci’.

Zapravo, osim što je davao sebe u ozdravljenje drugoga, Ivan je davao i svoje za drugoga. Tako je, kada bi mu nestalo ili zatrebalo zavoja, znao u kući isparati kakvu tkaninu kako bi zavio unesrećenoga.

Preslika zapisnika o vijećanju porotnika Okružnog suda u Mostaru koji su donijeli jednoglasnu presudu Ivanu Kraljeviću i dr. u predmetu K: 334/47 “zbog krivičnog djela iz čl. 3. tač. 14 Zakona o krivičnom djelima protiv naroda i države”

Puno je toga napravio ljudima. Radio je nauštrb sebe i svoje kućne čeljadi. Materijalno bogatstvo nije ga zanimalo. Više smo gubili nego dobivali. Naša je kuća uvijek bila otvorena i sve je radio besplatno, svjedoči danas njegov najstariji živući, 84-godišnji sin Veselko kojemu su i godinama nakon očeve smrti davali mise mnogi neznani ljudi koje je Ivan za života izliječio.

Otišao je u tišini

Najteže razdoblje u Ivanovom i životu njegove obitelji bilo je nakon 1945. godine, odnosno u prvim godinama komunističke vlasti na ovim prostorima. Ivana je jedan njegov sumještanin, vjerojatno se htijući dodvoriti novoj vlasti, prijavio i lažno optužio za pomaganje “ustaškim odmetnicima”. Jedini Ivanov krimen bilo je popravljanje slomljene ruke Škriparu Vidaku Ljubiću nakon čega i jest uslijedila prava tortura i stigma Blaževića kuće.

Godine 1946. bivao je lažno optuživan, ispitivan i psihički maltretiran u istražnom zatvoru u Mostaru. Po prvoj optužnici za Ivana se tražilo 14 godina zatvora. Godinu dana kasnije, i unatoč javnom pokajanju mjesnog doušnika za lažne optužbe, na Okružnom javnom tužilaštvu u Mostaru osuđen je na četiri godine zatvora. Kao politički zatočenik kaznu je služio u Zenici, u Staklari koja je bila “zatvor u zatvoru”, a jedno vrijeme boravio je i na prisilnom radu u kamenolomu Rilić.

U zatvoru je doživio neviđenu torturu i nemilosrdno iživljavanje.

Nad njim se iživljavalo kao nad stokom u nadi kako će Ivana batinjanjem primorati na otkrivanje imena širokobrijeških škripara koji nisu priznavali novu komunističku vlast. To je sigurno bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Nakon dvije godine boravka u zatvoru i brojnih pretrpljenih udaraca i bolova, psihički izmrcvaren, pušten je kući jer su mislili kako će vrlo brzo umrijeti. Srećom, preživio je i nastavio pomagati drugima, posvjedočio je njegov sin Mirko, koji u svome domu u Zagrebu čuva originalnu optužnicu svoga oca.

Fotografija iz obiteljskog albuma: s lijeva na desno sjede Mara s unukom Vericom u naručju, Bože, Ivan (u sredini) i Veselko sa sinom Stipom u naručju. Snimljeno 1971.

U tim prvim godinama komunističke vladavine i Blaževića kuća bila je označena kao protivnička i Ivanova obitelj i djeca imali su velikih problema. Na njegovu ženu i djecu gledalo se kao na ustašku i teško su mogli računati na bolji život u tim turobnim godinama. Sve to ostavilo je traga i na samoga Ivana kada se vratio iz komunističkog kazamata. Ivan Blažević se vratio svome poslu i pomaganju drugima, brinuo se za svoju obitelj – iako je mogao puno više i materijalno bolje proći – ali…

Rane, torturu i stigmu koju je proživjela njegova obitelj do smrti je nosio u sebi. I borio se s njima. Unutar sebe, u samoći, u tišini svojih misli. Na takav način je i umro.

Otišao je u tišini, kada je vani bila ciča zima, hercegovačka bura i snijeg.

Bio je 11. siječnja 1981. kada je njegovo dobro i plemenito srce prestalo kucati.

Kuća u kojoj je živio i ljudima pomagao Ivan Kraljević

***O izvanrednom umijeću Ivana Kraljevića Blaževića u svojim knjigama pisali su don Stanko Lasić i fra Dane Karačić. Vidjeti u: LASIĆ, Stanko: Župnikovi zapisi i sjećanja, Dubrovačka biskupija, Dubrovnik, 2017., str. 32. i KARAČIĆ, Dane: Trećari – Dar Neba, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2019., str. 136.

Napomena: Portal Jabuka.tv preuzeo je članak “Ivan Kraljević – Blažević najpoznatiji samouki ortoped u Hercegovini” iz 19. broja časopisa “Vitko” (prosinac 2020.) uz dozvolu autora Ivana Kraljevića, povodom 40. godišnjice smrti “najpoznatijeg samoukog ortopeda u Hercegovini”.

(www.jabuka.tv)


17 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.