Pozitivna priča: Kako je jednoj hercegovačkoj obitelji tuđina brzo postala dom

Često iz Hrvatske i BiH dolaze u Njemačku Hrvati, novi hrvatski iseljenici, pa se žale kako im Hrvati ovdje ne žele pomoći. Ignoriraju ih, čak i ponižavaju, predbacuju kako su došli ne znajući gdje dolaze. Obitelj Olivera Cvitkovića tvrdi drugačije.

“Zahvaljujući odlascima nedjeljom na svetu misu i upoznavanjem divnih ljudi koji su nam prišli i pozvali nas na druženje u prostorije Hrvatske katoličke misije, pa i u svoje domove i ponudili bilo kakvu pomoć, odlučili smo ostati u Hagenu”, kaže Oliver Cvitković.

Za godinu dana, tuđina nam je postala dom

On je sa suprugom Anom i sinom Lukom, prije godinu i pol iz Mostara došao u Hagen.

“Odlučili smo tu ostati, jer kad odeš od svoga doma i netko te dočeka kao da si njegov rođeni brat, kad ti netko koga poznaješ tek nekoliko mjeseci za rođendan spremi iznenađenje, dijete vodi liječniku, pobrine se kao da se brine o sestrinom djetetu, kad ti netko ponudi svoj auto i još puno toga, što onda više tražiti od tuđine”, kaže iskreno Ana, ističući kako je ta tuđina za samo godinu dana postala njihov dom.

Gdje ćeš tako daleko…

Ana priznaje kako nije bila najsretnija kad je suprug dobio posao u Hagenu, pogotovo jer su u Mostaru imali dobro plaćen posao, obiteljski obrt. Trebalo je dobro razmisliti.

“Odvagnuli smo moguće dobitke i gubitke koji nas čekaju u jednoj potpuno nepoznatoj sredini. Ali, znali smo da ne možemo puno izgubiti jer se uvijek možemo vratiti”, kaže Oliver, po struci grafički dizajner.

Otišao je kod sestre i zeta koji su već godinu dana živjeli u malom mjestu pored Nürnberga, a istoga dana po dolasku je dobio poziv od jedne njemačke tvrtke iz Hagena. Htjeli su da dođe na razgovor za posao. “Nisam ni znao gdje se taj grad nalazi”, smije se Oliver.

U vrijeme Domovinskoga rata, bio je neko vrijeme s roditeljima u Njemačkoj i tu išao u školu, pa mu njemački jezik nije bio potpuno stran. “Prvi komentari naših najbližih bili su: ‘Gdje ćeš tako daleko, zašto baš sjever Njemačke?’ Čak me i supruga krivila što sam se tako daleko javljao na natječaje. I sâm sam se pribojavao tmurnoga i kišnoga sjevera Njemačke. Nije to lako prihvatiti nakon 300 sunčanih dana u Hercegovini”, iskren je.

Isplati se svaka prolivena kap znoja

Ipak, otišli su s namjerom da ostanu tek neko vrijeme, a onda se presele bliže sestri u Nürnberg ili rodbini u Stuttgart. Ali, naposljetku su ostali u Hagenu, našli prijatelje i ljude koji su im uvijek spremni pomoći.

“Uvijek ćemo se vraćati u svoju Hercegovinu. Uvijek će oči zasuziti na spomen nje. Ali, svjesni smo kako mladi ljudi napuštaju svoje domovine, a razlozi im nisu isti. Mi smo zahvalni Bogu jer naš razlog nije bio ‘trbuhom za kruhom’. Onima kojima to jest, poručujemo da se ne boje i da se isplati svaka prolivena kap znoja. Jer, život dostojan čovjeka to zaslužuje”, kaže Oliver.

(Fenix Magazin)

20 komentara

  • Pozdrav za školskog i sa srecom 😊!!! I sama sam s obitelji odlucila napustiti svoj rodni grad , ne zato sto mi je bilo drago vec da djeci osiguram bolju buducnost , sto u Mostaru nikad ne bih mogla …. Sretno svima !

  • “U vrijeme Domovinskoga rata, bio je neko vrijeme s roditeljima u Njemačkoj i tu išao u školu, pa mu njemački jezik nije bio potpuno stran.”

    Hvala i doviđenja, ne vraćajte se!

  • Hebo te, prvi put čujem da neko bodri ljude da idu vani. Bolje bi nam bilo da ovde skidamo političare kako god znamo i ostajemo na svojoj grudi. Nestade nas skroz!!!

  • Naravno da ce se seliti i samo naprjed što kažu:
    Idi sine dok ne čuješ guten tag!
    Jer ova država ništa ne čini za svoj narod, ako se uopće može zvati državom,
    Država bez zakona i ljudskih prava to je BiH,
    Koliko dugo ste na birou- sigurno od prvog dana prijave
    Koliko primate dječjeg doplatka- BiH to ne podržava
    Zdrastveno preko biroa- plaćam šugavu markicu 20km, imam li ih?
    Nađeš jeb. Posao za 650km, imaš djete ili dva dadneš ga u DRŽAVNI VRTIĆ, koji plaćaš 250km za jedno djete,
    I koji isti taj vrtić svaki mjesec uz vikende jos nađe 3-4 praznika- blagdana koja ne radi, a koja mi plaćamo,
    Pa kome? Toj istoj “državi”
    Ko god ima za kartu pravac njem. Spasit će te se!

  • I nakon 30.godina revem ko magare!! Nije me sramota!!! Samo za razliku od ovoga ja nisam znala ric talijanskog,i nikog ko ce pomoc

  • Realist a što je nagrada za borbu u ratu? Moja dva brata su bila i ja sam bio pa koja korist? Za koga smo ratovali za tajkune koji su sve uz pomoć HDZ srušili sve ono za što smo se borili. Jesam bio GLUPA BUDALETINA sa skoro pet godina penjanja po brdu. E moj Tuđman dosta si ti ovemu kumovo da narod u bjedi živi..

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.