Papa Ivan Pavao II. – ishitreni svetac? | Jabuka.tv

Papa Ivan Pavao II. – ishitreni svetac?

Pokojni papa Ivan Pavao II. tijekom svog 27-godišnjeg pontifikata kanonizirao je toliko ljudi da je Vatikan prozvan ”tvornicom svetaca”.

Njegova ostavština danas je poljuljana, a čak se i neki katolici pitaju je li bila ishitrena odluka da ga se po ubrzanom postupku proglasi svetim 2014., samo devet godina nakon smrti.

Vatikan je prošli tjedan objavio izvješće o bivšem kardinaluTheodore McCarricku, zvijezdi američke crkve koji je izbačen iz svećenstva prošle godine nakon što ga je unutarnja istraga proglasila krivim za seksualno zlostavljanje maloljetnika i odraslih i zloupotrebu moći.

Pokazalo se da je Ivan Pavao II. promovirao McCarricka za nadbiskupa Washingtona 2000. godine unatoč ustrajnim glasinama o nedoličnom seksualnom ponašanju. McCarrick je sve poricao, a Papa mu je vjerovao i odbio poslušati nekoliko visokih crkvenih dužnosnika koji su ga savjetovali da ga ne ustoličuje.

Izvješće je obnovilo debatu između branitelja i klevetnika Ivana Pavla II. koja je pratila njegovu kanonizaciju – priznanje da je osoba živjela i umrla na tako uzoran način da je s Bogom na nebu i da je vrijedna javnog štovanja u crkvenoj zajednici.

Sveci su ljudska bića i sveci se, u svojoj ljudskosti, mogu prevariti, rekao je papin biograf George Weigel.

Teško priznanje

Čelnik Poljske biskupske konferencije rekao je da je McCarrick cinično prevario Ivana Pavla II., ali ne slažu se svi Poljaci s time.

Netko je na ulični znak na Aveniji Ivana Pavla II. u Varšavi postavio naljepnicu pa sada na tom mjestu piše Avenija žrtava Ivana Pavla II.

U Sjedinjenim Američkim Državama je utjecajni list National Catholic Reporter pozvao biskupe da suzbiju kult pokojnog Pape. Iako bi se i dalje smatrao svecem, to bi značilo da škole i crkve ne bi trebale biti nazvane po njemu, a sve aktivnosti njegova štovanja trebale bi biti privatne.

Vrijeme je za teško priznanje. Ovaj čovjek je potkopao svjedočenje globalne Crkve, narušio njezinu vjerodostojnost kao institucije i dao žalostan primjer biskupima da ignoriraju izvještaje žrtava zlostavljanja, navodi se u uvodniku lista.

Glasnogovornik Vatikana Matteo Bruni rekao je da nema komentara na slučaj.

U izvješću o McCarricku navodi da se da je Ivan Pavao II. bio sklon povjerovati kardinalovu poricanju jer je vjerojatno bio ponukan iskustvom iz rodne Poljske gdje su komunisti lažno optuživali Crkvu za zlostavljanje kako bi je oslabili.

Papini branitelji ponudili su isto objašnjenje kako bi kontrirali optužbama da je Ivan Pavao II. zažmirio na oca Marciala Maciela, meksičkog utemeljitelja reda Kristovih legionara, koTheodorji je bio najozloglašeniji seksualni zlostavljač u Crkvi.

Sveci – modeli koji se trebaju oponašati

Problemi koji su se pojavili zbog postupanja Ivana Pavla prema McCarriku dokazuju da je pogrešno prenagliti u bilo čijoj kanonizaciji, rekao je otac Tom Reese, viši analitičar za neovisni Religion News Service.

Protivim se kanoniziranju papa jer je češće riječ o crkvenoj politici nego o svetosti, dodao je Reese. Sveci trebaju biti modeli koji se trebaju oponašati. Kako oponašati pape osim ako nisi papa?

Ivan Pavao II. proglasio je svetim gotovo 500 ljudi. U 600 godina prije njega, bilo je samo 300 svetaca.

Promijenio je ranije pravilo po kojem postupak za kanonizaciju, poznat kao kauza, mora početi 50 godina nakon smrti. Smanjio je to razdoblje na pet godina i dopustio brze iznimke.

Papa Benedikt XVI., izabran 2005., odbacio je i to pravilo i dopustio da kauza njegovog prethodnika Ivana Pavla II. otpočne nekoliko tjedana nakon Wojtyline smrti.

Katolička autorica Dawn Eden Goldstein napisala je da izvješće o McCarricku nije promijenilo njezino uvjerenje o svetosti Ivana Pavla II., ali je promijenilo način na koji mu se moli.

Sada se molim: Dragi sveti Ivane Pavle II., ti si to slomio, ti to i popravi.

(Hina)


17 komentara

    • Aj ne seri. Sve napisano itekako stoji, i ako je zaista ignorirao upozorenja da promovira i drzi na vlasti pedofila McCarricka, ako je makar sumnjao u to, zbog cega bi trebalo o tome sutjeti?! Kako ste vi ljudi licemjerni i jadni, samo jednu korist vidite, svoju, nista vas briga za druge ljude nije…

      • Kako misliš, stoji? Ako je nešto bilo, zašto nije intervenirala policija? Ne vjerujem da papa može vodit kriminalističku istragu.

    • „Spiritus movens“ samoga izvješća, sa svim njegovim mogućim konzekvencama kojih će sasvim sigurno biti, jeste umirovljeni klerikalac koji se sa svojim bratom već duže vrijeme spori oko nasljedstva obiteljske imovine procijenjene na cca 50 miliona – Vigano – koji je prije par godina papu medijski javno optužio i zatražio još i da podnese ostavku. Predstavnik je, u tom smislu, „bratije većih katolika od pape“ koji smatraju kako papa nije („pravi“) katolik ili da odstupi ako mu je teško teško nositi se sa svim prilikama, „križevima“, pa i onima koje mu oni sami zločesto podmeću i nameću kojekakvim “dubiozama i dubiama”, zaplićući i sebe i druge u silnu mrežu kroz čitavu povjest napripravljenih paragrafa i slova crkvena zakona. U tom smislu ne prežu niti od podmuklosti i licemjerstava poput „papa voli kritiku“, „skrušenih molitvi za svetoga oca da ne klone u vjeri“, zatim aludirajući i na „simpatične“ i (njima) prihvatljive, adekvatne i odgovarajuće, geste nekih prethodnih papa u smislu „odstupanja od službe“ itd..
      Izvješće je, ipak, pokazalo Vigano-ove ozbiljne propuste u svemu i nelogičnosti u izjavama, kao i svu neadekvatnu nefunkcionalnost „crkvena“ sustava „guranja pod tepihe i u ormare raznoraznih perverzija“, sve pod cijenu stvarnih žrtava, a da bi se sažuvala „svetost“ crkve odnosno konkretno – klerikalaca – ali i uz njih interesno povezanih „ulizica i uvlakača“, koji su nerijetko kao takvi „izmanipulirani i omađijani“ u prilikama kada bi se našli emocionalno slomljeni i ostavljeni, zbog gubitaka voljenih osoba, siromaštva, životnim lutanjim i krizama, nemogućnostima školovanja, napredovanja kroz život na raznim ljestvicama itd.. Postoji, ipak, paragraf i za takve, ako već nisu nepovratno oblentavili:
      „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.“

  • Bio je i velika štetočina za Hrvate u BiH.

    Tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, kad smo trpili najžešću muslimansku agresiju on se slikao s Izetbegovićem… Ukratko, smeće!

    • To su već gluposti. Alija ja bio predsjdnik države iako je tada hrvat bio na redu i to samo zato što su hrvati odustali od svog prava iz nekog nepoznatog razloga.

  • Istina, za početak kanonizacije jednoga pape treba čekati puno duže, nego za nekog redovnika ili čovjeka iz puka koji nije obnašao neku veliku dužnost.
    Papa donosi puno odluka, čak i “političkih” i puno vremena treba proći da se sve stvari poslože i da se može razabrati jesu li sve odluke donesene prakticirajući kršćanske kreposti u herojskome stupnju.
    Po mom mišljenju Ivan Pavao II. nije bio toliko poseban i velik.
    Žao mi je da nije kanoniziran veliki Pio XII. Tek sada izlazi na vidjelo da je u posljednjim godinama života Pio XII. imao ukazanja samoga Gospodina Isusa Krista.
    Ali njemu je svjetska masonerija nakačila da nije dovoljno učinio za spas Židova u Drugom svj. ratu premda je jasno i očito da je bio Adolfov najljući neprijatelj i spasio tisuće Židova.
    Mislim da su se ovom brzom kanonizacijom baš u njegovu stilu – on je ukinuo “advocatus-a diaboli” – htjele cementirati sve novotarije koje je prakticirao.
    Uvijek se navodilo: prvi papa u sinagogi, prvi papa u protestantskoj bogomolji, prvi papa ovo…ono…
    On je kao pametniji od ostalih dvjesto i nešto je baš on spoznao što oni nisu…moš mislit.
    Najstrašnije od svega bio je onaj bogohulni međureligijski susret u Asizu 1988. godine koji je nijekanje svega što su naučavali pape stoljećima.
    Nije ni čudo da se nakon toga dogodio strašni potres u Asizu koji je u samostanima otvorio kratere i prepolovio zidove.

    • Papa Ivan Pavao 2. nije sam od sebe prakticirao nikakve “novotarije”, pa da bi se time i bilo što “cementiralo”.
      U tom smislu naime on nije nikakav “prvi Papa, ovo i ono” već sasvim jednostavno on je katolik koji postupa sukladno općoj, katoličkoj crkvi, koja je u rekla svoje Drugim Vatikanskim koncilom.
      To je dakle sve “cementiranje”, to jest Crkva, s papom i sa njim u zajedništvu biskupima na čelu, uključivo sa vjernicima i svim ljudima dobre volje.
      Kanonizacije i kultovi, štovanja, naučavanje i ostalo, nije stvar osobnog mišljenja, a napose tumačenja potresa i prirodnih sila odnosno katastrofa, o čemu je sasvim sigurno puno mjerodavniji autoritet znanost odnosno racionalna spoznaja.

  • Zar nije sveta Ivana Arška, mučenica za slobodu svoje domovine a okupatori, Englezi su je proglasili vješticom i spalili je na lomači , mada su i oni još tada bili isto pripadnici jedne svete Katoličke crkve.
    Srećom su sačuvani zapisnici sa suđenja i zahvaljuči tome rehabilitirana je 1456. Proglašena je svetom tek 1920 godine.
    Englezi su je proglasili vješticom i spalili nedužnu na lomači a Katolička Crkva, proglasila ju svetom.
    Francuzi se danas ponose njome.
    Tko je toliko pametan i razborit da može znati što je danas dobro i što će to dobro značiti u budućnosti.
    Katolička Crkva, stoljećima je znala čekati i čekala pravo vrijeme kako bi donijela odluku koja se više ne će lako mjenjati.
    Ne može-se izgraditi pravedno krščansko društvo a da se ljudi (krščani) unutar sebe ne promjene.Ta ,sam Bog , dao je zapovjedi kako bi ljudi pravdu prigrlili.
    Jao članovima Crkve (Mk 10, 35-45) makar poput sinova Zebedejevih pripadali apostolskom zboru-ako bi se među drugim vjernicima željeli istaknuti, uzvišenim položajem isticati, svoj prestiž naglasiti, ikako drugačije nego što je to učinio Onaj koji nije došao da bi bio služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge!
    I nije to nikakava teorija nekakve krščanske mistike nego stalna Božja misao koja se proteže kroz cijelu Bibliju, svu sadašnjost i budućnost.

    Pravi svečenik nije onaj koji se postavlja između Boga i čovjeka, između zemlje i neba,kako bi posredovao ljudskim molbama Bogu nego samo onaj koji izgara kao žrtva nesebične ljubavi savladavši tako udaljenost između Boga i čovjeka.
    Kršćani znaju kako Bog u kojeg vjeruju nije poput drugih bogova nečija filozofska ili znanstvena tlapnja, religijska ili demonska domisao.
    Ovaj Bog nije znanstveni zaključak nije čak ni slutnja koja se nazire kroz koprene sumnja nataloženih vjekovima i stolječima očekivanja.
    Bog je to susreta- u osobama koje je (po) stavio oko nas.

    • Sve više i više se – a pogotovu nakon svih onih dešavanja i stradanja koja su se desila tijekom prošloga stoljeća, što je zahvatilo skoro čitavu zemaljsku kuglu – u crkvi naime „kristalizira uvjerenje“ kako crkvene doktrine koje se tiču ratnih dejstava uključivo sa svim popratnostima koje uz to idu, treba konstantno i uvijek, neumorno – u najmanju ruku govoreći – preispitivati. U suprotnome je i jako teško, ako je uopće i moguće, shvatiti i posvemašnje nastojanje na zaštiti života, kao takvoga, odnosno ekosustava u cjelini, na čemu se upravo nerijetko imperativno inzistira. Čovječanstvo je pod evidentnom prijetnjom samouništenja, pa više i nije zapravo u suštini važno je li neko „carstvo“ kršćansko, je li ono francusko, englesko ili kakvo već, i kome je kao takvo ono suprotstavljeno, niti se ima kada zapravo razmatrati je li i koliko je neko stradanje uzrokovano postupanjima sukladno crkvenoj doktrini. Svijet se razvio u svakom smislu u odnosu na prošli vijek, pa i neki minimalan propust može proizveti katastrofu svjetskih razmjera.
      Sve kontroverze i zastranjenja vezane uz slučaj poljskoga pape jesu upravo možda i dobar pokazatelj koliko zapravo može biti porazno u nekom fundamentalnom kršćanskome smislu djelovati u smislu tih nekih općih suprotstavljenosti gdje neumitno dakle dolazi i do teških perverzija i zastranjenja počinjenih prema svim onim egzistencijalnim „perifernim dijelovima“ čovječanstva, odnosno u konačnici planete u cjelini.

Komentiraj: