“Ohayo wood”: Širokobriježanin izrađuje drvene igračke koje stvaraju uspomene i vraćaju u djetinjstvo

Kada se prestanemo igrati, kada pod utjecajem godina zamremo i nemamo potrebe za igrom i vjerom u istinitost i stvarnost igre, tada svatko od nas zalazi u gustu, teško prohodnu šumu iz koje treba naći i izboriti sebi izlaz na čistinu, svjetlost i slobodan put.

Na tom bespuću, koje je u stvari naš ozbiljni i svjesni život, nama je utoliko lakše i ljepše ako je u nama još ostalo smisla za igru i sposobnost da joj se s vremena na vrijeme predamo potpuno, da iz nje izađemo osvježeni i okrijepljeni za daljnja traženja, zabilježio je velikan pisane riječi Ivo Andrić o važnosti igre kao sastavnog dijela života.

Igra je oblik dječje aktivnosti, spontana je i dobrovoljna, a njen značaj leži u fizičkom, spoznajnom i socijalno-emocionalnom razvoju djeteta. Kroz igru se izražavaju radoznalost, osjetljivost, fizička aktivnost i potreba za saradnjom i zajedništvom, te je i odličan stimulans dječje mašte. A od davnina su se mališani igrali drvenim igračkama.

Uz njih su odrastale generacije, namjenu i edukativni karatker nisu promijenili ni vrijeme ni digitalne tehnologije. U današnje vrijeme, kada su igračke spravljene od drveta poprimile druge oblike u odnosu na neka davna vremena, u njih je utkana želja da se mališanima približe prošli dani kada smo sate znali provoditi igrajući se komadom drveta.

Širokobriježanin Vinko Zovko, koji za sebe kazuje da je muž, otac, fotograf, inženjer i namicatelj znanja, za “Nezavisne” pripovijeda kako je počeo njegov put u svijetu kreativnosti i mašte – u svijetu izrade igračaka od drveta, okupljenih pod zajedničkim brendom “Ohayo wood”.

U početku bijaše riječ. A riječ “ohayo” dolazi iz japanskog jezika i u prijevodu znači “dobro jutro”. Kada je krenula pandemija virusa korona u ožujku 2020. godine, nestalo je nastave u klasičnom smislu, pa sam višak vremena i nemogućnost kretanja iskoristio za ljubav prema drvetu, koju sam naslijedio od oca. Danas se moj klinac ljulja na drvenom konjiću koji je prije 25 godina meni napravio moj otac. Tko kaže da se samo bolesti nasljeđuju… Ima tu još nešto, kazuje kroz osmijeh Vinko o počecima svog kreativnog djelovanja.

Kako pripovijeda, svoj prvi urbi et orbi “Ohayo” je doživio krajem travnja prošle godine, a do danas je iz njegove garaže izašlo preko 500 igračaka.

Uklopila se u sve to i moja ljubav prema fotografiji, koju njegujem već desetak godina, a koja je prerasla iz hobija u posao. Kako fotografija govori tisuću riječi, tako uz ime na igrački dobijete tisuću i jednu riječ, dodaje Vinko.

Prisjeća se čovjek koji stvara igračke koje same pričaju svoje priče i mirišu na uspomene da je imao divno djetinjstvo, puno ljubavi i pažnje, veselja i igre, te je imao želju da makar dio toga osjeti i njegov sin.

Ako već ne mogu vratiti neke stare načine igranja, onda barem da mu pružim ono što je i meni bilo drago, a to su drvene igračke. Moj beta tester, kako ga volim nazvati, svaku je igračku imao prvi te je svaka prvo prošla kroz njegove prste (i zube) prije nego je predstavljena svijetu. Danas živimo u svijetu gdje se plastični odbojnik (branik) auta na otpadu reciklira i pretvara u plastičnu igračku koja završi u rukama djeteta. Jedina prednost toga je što je takva igračka proputovala pola svijeta i vidjela sve i svašta, objašnjava otac koji je za svog sina, ali i drugu djecu želio osmisliti igračke od prirodnog materijala, neškodljive po njihovo zdravlje.

A “Ohayo wood” igračke nastaju u bukovim šumama sjeverno od Širokog Brijega.

Nakon raspilavanja i sušenja, drvo dolazi u moju garažu i počinje čarolija. Blanjanje, glodanje, porubljivanje, brušenje, bojenje i graviranje su ukratko procesi koje bukova daska prolazi prije nego postane uspomena. Neke igračke ostaju u prirodnoj varijanti, dok neke bivaju bojane. Puno vremena je potrošeno na pronalaženje boja koje su certificirane za drvene igračke te kao takve, nakon sušenja, postaju potpuno bezopasne za mališane koji će je vrlo vjerojatno poželjeti ugristi, ukratko Vinko objašnjava nastanak drvenih dječjih prijatelja.

Samu personalizaciju igračaka ovaj Širokobriježanin radi laserom, nakon čega su spremne za pakovanje u vrećice i stvaranje uspomena kod novih malih vlasnika.

Konjići, mace, autići, slonići, fotoaparati… sve je napravljeno od drveta, a od pripreme daske do sušenja boje i graviranja, odnosno gotovog proizvoda, potrebna su dva do tri dana, te, kako Vinko kazuje, nije riječ o instant proizvodu koji je spreman za nekoliko minuta, a ideje za dizajne igračaka dolaze sa svih strana.

Kao muško, ljubitelj sam automobila pa je autić, kao prva igračka, bio logičan izbor. Ostatak je radoznalost i sugestija moje gospođe i svijeta. Zbog procesa izrade svaki dizajn je i kao skica i kao gotov crtež nacrtan u AutoCAD-u i prepravljan do konačne varijante, objašnjava on.

Fotografije Vinkovih radova na društvenim mrežama prate zanimljivi opisi, a rečenice koje stoje pored fotografije jednog autića – “U početku ima pokušaja i promašaja, pogrešaka u dizajnu i viška nepokretnih dijelova. Srećom, moja biološka supruga nađe svrhu i takvim komadima. U radiše svega biše… u nje još i više!” – posebno su nam privukle pažnju, te smo Vinka pitali da li je cijela obitelj Zovko uključena u izradu igračaka.

U kompletan proces izrade igračaka je uključena i moja žena. Ona ima običaj reći da bez nje ne bih znao ni kad trebam jesti, a kamoli nešto drugo. Kako je po profesiji cvjećarka, tako su i sva pakiranja njenih ruku djelo, svaku nečistoću koju bih ja možda i preskočio, ona primijeti i vrati nazad na doradu, a njeni savjeti su neizostavni. Njeno žensko stajalište je dobar način da se približim osobama koje, na koncu, većinom i kupuju moje igračke, a to su mame, navodi Vinko.

Na pitanje sjeća li se prve igračke koju je izradio, te upoređuje li nekada prve radove sa nekim novim, da bi povukao paralelu kako je to sve izgledalo na početku, a kako danas, nekoliko mjeseci kasnije, kreativni “muž, otac, fotograf, inženjer i namicatelj znanja” odgovara i zaključuje: Od prvog crvenog autića do danas je prošlo mnogo igračaka. Sam dizajn se možda i mijenjao, ali je ideja ostala ista. Dobro jutro, svijete, odnosno “Ohayo” svijete.

Igračke koje same pričaju svoje priče, mirišu na uspomene i potiču maštu, djetinjstvo svakog mališana učinit će potpunijim, a kako Andrić na početku priče kaže, “lakše i ljepše ukoliko je u nama još ostalo smisla za igru i sposobnost da joj se s vremena na vrijeme predamo potpuno, da iz nje izađemo osvježeni i okrijepljeni za daljnja traženja”.

(www.jabuka.tv | Foto: Ohayo wood)