Pojam self-made man (čovjek koji je sam sebe izgradio) duboko je ugrađen u američkom tradicionalnom nasljeđu.
Tu se misli na osobu koja se iz siromaštva i/ili drugih neprilika svojim neumornim radom i ustrajnošću uzdignula u zavidnu visinu, bilo u materijalnom bogatstvu, politici ili nekom drugom cijenjenom društvenom položaju – bez naslijeđenoga bogatstva i utjecaja, političkih veza ili mutnih poslovanja.
Piše: dr. Ante Čuvalo
Takve je uzdignula čvrsta volja, samopouzdanje, vizija i ustrajan rad. Benjamin Franklin i Abraham Lincoln dobri su primjeri američkoga poimanja „samo-uzdizanja” do najviših postignuća.
U dva tjedna ostao je bez oba roditelja, ali jednu stvar nikada nije izgubio, zbog čega ga je nagradila Australska pošta! Velik broj doseljenika u Ameriku (a i drugdje) postao je zavidno uspješan, premda su u svijet stigli, doslovce, praznih džepova, neškolovani, pa i nepismeni. Među njima je bio (i ima) lijep broj i Hrvata. Amerika im je pružila slobodu, ne samo političku nego i slobodu stvaralaštva, dala im prigodu da sami kroje svoju sudbinu. Zauzvrat, oni su svojim stvaralaštvom i potomstvom dali velik doprinos američkomu prosperitetu. Jedan od takvih Hrvata bio je i Vido Artuković.
Od Klobuka do sunčane Kalifornije
Vido je rođen 15. lipnja 1892. u Klobuku, nedaleko od Ljubuškoga, od oca Ante i majke Ive r. Ćutuk iz susjednoga sela Vojnića. Premda je Klobuk veliko selo, smješteno na glavnoj cestovnoj poveznici Čapljina – Imotski, škola je u njemu otvorena tek 1906. godine.
Pod turskom okupacijom o državnoj se školi nije moglo ni sanjati, a pod austrougarskom obrazovni sustav građen je presporo. Zbog toga je većina djece u Klobuku i okolnim selima ostala bez formalne naobrazbe, uključujući i mladoga Vidu. Ali iz njegovih je uspjeha jasno da to nije bila velika zaprjeka na njegovu životnom putu.
Glavni inženjer / generalni upravitelj Sanitarnog odjela okruga Los Angeles John D. Parkhurst i predsjednik i osnivač tvrtke Vido Artuković (1955.)
Kao i mnogi mladići tog vremena i kraja, Vido je pošao tražiti bolju budućnost u dalekoj Americi. Stigao je u New York 14. ožujka 1912. i, nakon što je dobio odobrenje stalnoga boravka, put ga je odnio rođaku Mati u Los Angeles, Kalifornija. Kao i svim imigrantima, prve godine bile su najteže. Tuđa zemlja, tuđi jezik, sve novo i strano.
Među različitim poslovima, radio je i za poduzetnika koji je postavljao gradske vodovodne cijevi. Vido je bio dobar radnik i odličan učenik. Naime, uz čitanje i pisanje, brzo je shvaćao ne samo sve zahtjeve posla koji je radio nego i umijeća privatnoga poduzetništva. Osim toga, imao je on viziju, ambicije i osjećaj stvaralaštva. Ta rođen je u kraju gdje su neuki ljudi kamen i krš pretvarali u plodnu zemlju i gradili kamena zdanja za potrebe obitelji i zajednice te tako stekli i osjećaj za graditeljske vještine. Sve spomenuto bilo je dio Vidina iskoraka kojim je krenuo u poslovne vode.
Uspješan poduzetnik
Artuković je teško radio i štedio te godine 1919., s dvojicom rođaka, utemeljio građevinsku tvrtku Artukovich Brothers (Braća Artukovich). Tvrtka je uspješno poslovala i u zajedništvu ostala sve do 1950. godine, kada su rođaci, odnosno partneri, pošli svatko svojim putom.
Način njihova razlaza bio je vrlo neobičan za američko poslovanje. Naime, slijedeći običaje svojih predaka, oni su podijelili imovinu tvrtke u tri manje-više jednaka djela i ždrijebom, izvlačenjem slamki, prihvatili dio koji im je sreća udijelila. U miru se podijelili, bez odvjetnika, sudova i posrednika.
Nakon mirnoga razlaza s rođacima Vido je utemeljio tvrtku Vido Artukovich Company. Zatim mu se pridružio sin Anthony (1932. – 2023.) i tvrtka je dobila ime Vido Artukovich & Son, Inc. Mlade snage, njegov sin i zet Leo Majich (1925. – 2008.), dale su tvrtki novi zanos i donijele velike uspjehe.
Vido Artuković, Leo Majich i Anthony Artuković (1960.)
Nakon Anthonyjeva umirovljenja, vodstvo tvrtke preuzeli su njegovi sinovi, Vidini unuci, Vido i Mark (1961. – 2019.). Unuci su 1987. utemeljili još jednu građevinsku tvrtku Vidmar Inc. Danas, na čelu s Vidinim unukom (Vidom), njegovi praunuci (Mark i Anthony) nastavljaju uspješno graditi na temeljima koje je postavio njihov pradjed, koji je unatrag 111 godina stigao u Kaliforniju bez ičega osim samopouzdanja i navika poštena i neumorna rada.
Zadivljujuća ostvarenja
Uspjesi Artukovićevih ostvarenja zaista su impresivni. Navest ćemo samo nekoliko pokazatelja. Tvrtka koju je Vido utemeljio postavila je više od milijun i pol metara podzemnih cijevi za vodovode, otpadne vode i kanalizacije. Bili su to poslovi vrijedni više od 2.000.000.000 dolara.
Tvrtka je izvodila radove na poznatim projektima kao što su velebni akvadukti Hetch Hetchy, Colorado i San Diego. Nadalje, Artuković je odigrao važnu ulogu u izgradnji cjevovoda u Metropolitan Water Districtu u Južnoj Kaliforniji, San Franciscu, Los Angelesu, San Diegu i drugim gradovima diljem Kalifornije. Nije se tu radilo samo o postavljanu cijevi, nego je svaki projekt trebalo isplanirati, praviti iskope (ili bušiti) kroz razne vrste tla, postavljati cijev, zatrpavati…
Cijevi su izrađene od različitih materijala i promjera. Artukovića tvrtka bila je prva, ne samo u Los Angelesu nego i u cijeloj Americi, koja je uspješno postavila cijevi promjera 12 stopa (3657,6 m). Nije bilo izazova vezanih uz cjevovode koje tvrtka Artuković nije mogla uspješno riješiti.
Društveni i dobrotvorni rad
Vido Artuković bio je ne samo radišan i uspješan poslovan čovjek, nego i dobrotvor. Brojni su Hrvati po dolasku u Los Angeles kod njega našli prvo zaposlenje, a onima koji su htjeli, pomogao je osamostaliti se i utemeljiti vlastito građevinsko poduzeće.
Obitelj Artuković bila je i ostala dio društvenoga života Hrvata u Los Angelesu, posebice u mjesnoj hrvatskoj župi sv. Ante. Vido je bio i jedan od važnih oslonaca udruge United Hercegovinian Catholic Benevolent Society (Ujedinjeno hercegovačko katoličko dobrotvorno društvo u Los Angelesu). Premda je utemeljeno 1910. i danas djeluje i dio je krovne organizacije Hrvatska narodna udruga u Los Angelesu. I četvrti naraštaj Artukovića djeluje u ovim društvima čuvajući i gajeći osjećaj pripadnosti hrvatskomu narodu i katoličkoj vjeri.
Nije Vido zaboravio ni svoj rodni kraj, nego je nastojao pomoći na više načina svojemu rodnomu selu. Premda je vladala Velika gospodarska kriza u Americi, godine 1932., kada je, zbog velike suše, u Hercegovini zavladala oskudica hrane, pa i glad, Vido i dvojica njegovih rođaka (Ivan i Jerko) pošli su u domovinu da bi pomogli bližnjima. I danas se pamti kako su kupili vagon žita i druge hrane i dovezli u selo da bi nahranili najpotrebitije.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća Vido se posebice zauzeo i velikodušno potpomogao gradnju crkve u svojem rodnom selu. Osim crkve, potpomogao je gradnju mjesne ceste, elektrifikaciju, obnovu i modernizaciju kuća… Premda je u svijet pošao mlad, rodni kraj i domovina uvijek su ostali u njegovu srcu.
Obitelj
Vido Artuković oženio se Annom Papac (1912. – 1994.), rođenom u Los Angelesu od oca Jure, rodom iz Batkovića (župa Gornje Hrasno), i majke Mande r. Bašura s otoka Visa. U braku se rodilo dvoje djece, već spomenuti sin Anthony i kći Eva (bila je udana za gore spomenutoga Lea Majicha). Ukupan broj Vidinih i Aninih potomaka u četiri naraštaja jest 72 – i dalje broj raste.
Amerika je Vidi omogućila da ostvari svoj san, a zauzvrat on je svojim neumornim radom i potomstvom obogatio Ameriku.
Vido je umro 16. lipnja 1964., a njegovi zemni ostaci počivaju na groblju Calvary, u East Los Angelesu.
(HKV.hr | dr. Ante Čuvalo)
E bože dragi , kad je taj čovjek rođen i dokle je stiga . Pa imali ijedna strana svijeta da hrvatski čovjek nije doša. Pošto sam i ja otišla davno od svoje kuće i ako se to uopće s njegovim nemože ni iz daleka usporedit čežnja je prevelika za rodnim krajem para i srce i dušu . Pošle su mi suze ali drago mi je bilo pročitat ovu ljucku priču. Hvala onom koje ovo napisa
Ako imate ikakve šanse za povratkom, zašto ne, vratite se i, po mogućnosti, probajte dovesti ili nagovoriti na povratak još naših.
Moramo graditi i razvijati našu domovinu, a glavni razvojni potencijal su nam ljudi.
Svako dobro
Dosta uspjesnji ovi hrvati u americi za razliko onih iz svabije.
Molim u ovo Božićno vrime i blagoslova ne budi pun zavist i ljubomore. Ostavi ljude na miru i gledaj svoj posla i hrani se dobrotom ne ohološću
Otkada je istina oholost? Čovjek dobro kaže kako je, nema tu ni zavisti ni slično tome, ja vidim samo vašu osudu.
Nikakvo osuđivanje nije u pitanju sto napišem da ostavite ljude na miru i da ih ne dirate!! Čak naprotiv ti i tvoji botovi iz hdz koji morate dobivati placu od takvih ljudi sto su otišli vani pa vam sada nije pravo jer vam nema tko zarađivati place,a to je problem politike prema radniku,a ne društva. Jos jednom gledaj sebe i svoja posla i ostavi ljude na miru ma gdje god bili.
Puno Njemaca jos uvijek sebi umislja da nema pametnijeg i sposobnijeg naroda od njih na svijetu, pa u skladu s time podcjenjuju sve ostale i ljudima ne daju naprijed. Danas u Njemackoj svaki 4.covjek vuce porjeklo iz neke druge zemlje. Na vodecim pozicijama tih ljudi nema, ne zbog nesposobnosti ili ljenosti, nego zato sto nisu dobili sansu. A to je daleko od mudre politike, na taj nacin cijelo drustvo stagnira u svakom smislu, stvaraju se sve dublje podjele u zemlji, koje mogu vrlo lako eskalirati. Umjesto da se islo na politiku integracije, islo se politikom iskljucivanja i getoizacije. Visoki zid koji podignes oko kuce te mozda stiti od provalnika, ali i tebe ogranicava i ogradjuje od svih dobrocudnih ljudi.
Imam u obitelji čovjeka koji je otišao 1910 godine u Ameriku sa 18 godona bio bez roditelja imao samo sestru rođenu 1903 godine, koja je ostala sama.Obećao je poslati job kartu da dođe ali ona nije.
Dolazio je dva puta. Pričao je da mu je bilo teško ispočetka u Lowi i Ilinosu posle je otišao CA i otvorio brijačnicu, pa je bilo bolje i imao dva sina koji su dolazili i govorili hrvatski, i suprugu hrvaticu rođenu u SAD. Zakopani su tamo a 4 unuka i praunuci su tamo i nisu nikada dolazili, ne znaju hrvatski.
A koliko im je dida i baka volili svoju obitelj i korjenje ovamo da li znaju.
Mnogi naši hercegovci su otišli i stradali tamo i ne zna se za njih a evo ima kao p.Vido da su se obogatili i imaju veliko potomstvo.
Pa ipak ovo put bez povratka.
Sta ces tamo, jeli bolje da te ovdje pljačkaju naši općinari, brkica, bakica, mikulica, markanovica, kozulica pozzz 🍷
Zanimljiiva prica
Nasi vani mogu uspjeti pogotovo ako su u Americi, zemlja nudi mogucnosti ne gleda se toliko odakle si, najgore za nase je u njemackom podrucju, neda svabo da stranac uspije.
Svak u nas sve zna, di ko šta kako,,,, (sve)znalci
Artuković se prezivao i najsposobniji političar u povijesti Hrvata. To je bio istinski genijalac. Mislim da se zvao Andrija. Ako budem imao sina baš ću mu to ime nadjenuti.