Nino Raspudić: Iz Mostara o zagrebačkim izborima

Jedan od temeljnih stereotipa hrvatske političke mitologije je onaj o Hercegovcima koji na dan izbora iz zavičaja masovno autobusima dolaze glasovati u Republiku Hrvatsku. Ovaj put je barem jedan napravio suprotno.

Osamnaest godina živim u Zagrebu, trinaest godina tu plaćam porez (što je u građansko-fiskalnoj Hrvatskoj u zadnje vrijeme popularno isticati), ali nikako da mi se dogodi da i ja svojim glasom su-odredim lokalnu vlast. Noć pred izbore proveo sam u autobusu na putu za Mostar. Obiteljsko okupljanje povodom krizme spriječilo me u ispunjavanju građanske dužnosti, ali i omogućilo da u nedjelju navečer, s odmakom od četiristo kilometara, pratim rezultate izbora. Iz perspektive Mostara, grada u kojem redovni lokalni izbori lani uopće nisu ni održani, jer nije riješeno pitanje neustavnog Statuta, i tko zna kad će se održati sljedeći, sretnim se čine sredine u kojima je uopće moguće održati izbore i dobiti gradonačelnika i gradsko vijeće koje će imati legitimitet i pravno valjan mandat.

piše: Nino Raspudić l nezavisne.com

Zagreb je grad u kojem je počelo političko srozavanje HDZ-ove vlasti sredinom devedesetih, nakon što je predsjednik Tuđman odbijao potpisati imenovanje gradonačelnika iz oporbenih redova unatoč tome što su stranke oporbene koalicije imale većinu, pa je prvo imenovao povjerenika za grad, a potom raspisao i izvanredne izbore nakon kojih je HDZ uz dva oporbena prebjega formirao svoju zadnju vlast u glavnom gradu. Tim potezom je Tuđman izazvao veliki revolt građana i ostavio HDZ-u dugoročni politički balast od kojeg se u Zagrebu nije oporavio ni do danas. Godine 2000. gradonačelnik postaje SDP-ov Hercegovac Milan Bandić, koji gradom vlada već trinaest godina, uz malu pauzu 2002-5, kada je aferu bijega od policije u alkoholiziranom stanju uspješno okajavao na zamjeničkoj poziciji. Gotovo manijakalna radna energija, fantastičan politički njuh, bliskost “malim” ljudima, uspješno traženje saveznika na svim stranama, od Crkve do starih titoista, od sirotinje iz predgrađa do staroagramerskih krugova, uz dugogodišnji nedostatak ozbiljne oporbe u glavom gradu, s vremenom su učinili Bandića dovoljno jakim da više ne trpi naloge stranačke središnjice, pa čak i da pomisli kako bi politički mogao ići i puno više. Sve to ga, nakon smrti mudrog čelnika SDP-a Ivice Račana, koji je uspijevao pomirivati frakcije, dovodi u sukob s novim partijskim vodstvom predvođenim Zoranom Milanovićem, koji generacijski podmlađuje stranku, pri čemu se protiv Bandića okreću brojni mladci koje je sam uveo u politiku. Zamjeraju mu staranje klijentelističke mreže i skretanje udesno, pri čemu postaje omiljena meta partiji sklonih medija i “neovisnih” intelektualaca. Na lokalnim izborima 2009, krajnje nevoljko, partija ipak ističe Bandića kao kandidata za gradonačelnika i uvjerljivo pobjeđuje. No već tada je bilo jasno da je raskol neizbježan, a nastupit će Bandićevom kandidaturom mimo volje stranke na predsjedničkom izborima održanima prije tri i pol godine. Bandić istupa iz SDP-a i time u Zagrebu preostali dio mandata traje mučna kohabitacija SDP-ove većine u gradskoj skupštini i odmetnutog gradonačelnika Bandića, pri čemu je najviše stradao grad Zagreb jer u takvoj situaciji nije bilo moguće voditi ozbiljnu gradsku politiku. Poraz na predsjedničkim izborima od SDP-ova kandidata Ive Josipovića u siječnju 2010. činio se kao početak Bandićevog kraja. Nakon pobjede Kukuriku koalicije okupljene oko SDP-a na zadnjim parlamentarnim izborima činilo se da će Bandić nakon sljedećih lokalnih izbora definitivno postati stvar prošlosti. Mladi lavovi poput novog predsjednika zagrebačkog SDP-a Davora Bernardića, nemilosrdno su u skupštini politički cipelarili svog političkog oca Bandića, mediji su ga razvlačili povezujući s njim svaku aferu i problem u gradu. A onda se njihalo okrenulo.

SDP je, načinom na koji vlada državom u zadnjih godinu i pol, pobijedio samoga sebe. Katastrofalna gospodarska situacija u zemlji više se ne može opravdavati samo globalnom krizom i lošom prethodnom vlašću. Uz to, Kukuriku koalicija okupljena oko SDP-a dobila je izbore ne zbog boljeg programa, već jer je uvjerila javnost da će biti poštenija i odgovornija vlast od moralno potpuno diskreditirane HDZ-ove. No nakon što su došli na vlast dogodilo se da praktično nema segmenta nove vlasti kojeg nisu potresale afere. Pokazalo se kako su fini, urbani ljevičari i te kako skloni uhljebljivati kumove, davati poslove ženama i svastikama, pri čemu je jedina razlika u odnosu na Bandićeve rođe to da su ovi, uz moralnu iskvarenost, uglavnom i potpuno nesposobni, bezbojni i nešarmantni. Mladi lavovi sve više su se pokazivali kao mali miševi. Ankete koje su pokazivale kako Davor Bernardić, kojeg je gradski SDP odredio za kandidata za gradonačelnika nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora, zaostaje za Bandićem navele su Milanovića na katastrofalan potez. Neki nepoznat lumen je zaključio kako bi protiv Bandića puno više šanse imao gastroenterolog Rajko Ostojić, aktualni ministar zdravstva, jedan od rijetkih u aktualnoj Vladi koji ostavlja dojam da zna raditi svoj posao. Kršeći demokratsku volju baze, tj. gradskog SDP-a, vrh partije umjesto Bernardića kao kandidata za gradonačelnika nameće Ostojića, što bi bilo otprilike kao da starom, iskusnom, ali već pomalo načetom boksaču u ring umjesto lošijeg, mlađeg boksača koji je uz starog sparingirao pa će barem časno izgubiti, ubacite ritmičku gimnastičarku. Bernardić je u početku pokazivao zube i odbijao se pokoriti i povući iz utrke, ali kad je vidio da je odluka partijskog vrha definitivna, podvio je rep, podržao i sam Ostojićevu kandidaturu, čime je zapečatio vlastitu političku karijeru, ostavivši u javnosti dojam ljigavog karijeriste bez samopoštovanja.

Tim potezom, kojim je prekršio proklamirano načelo demokratičnosti unutar stranke, SDP je stavio puno na kocku. I u startu im je krenulo po zlu. Loše vođena, staromodna, bezlična Ostojićeva kampanja djelovala je otužno prema dinamičnom Bandiću. Definitivan udarac Bandić je dojučerašnjim partijskim drugovima zadao kada je složio svoju listu za gradsku skupštinu. Suprotno svim očekivanjima, koja su predviđala kako će se na listi naći Bandićeva rodijačko-klijentelistička svita, uglavnom javnosti antipatičnih likova kojima je dobro premrežio gradska poduzeća i urede, dogodila se senzacija. Izašao je u javnost sa stručno apsolutno najkompetentnijom listom na kojoj se među 51 kandidatom našlo čak 27 žena, od vrhunskih ekonomskih stučnjakinja, uglednih intelektualki, liječnica do svjetskih sportskih legendi poput olimpijske pobjednice i najbolje hrvatske sportašice Sandre Perković. Ubacio je na listu pomno odabrane ljude sa svih strana, od starih vukova poput HDZ-ovog bivšeg ministra gospodarstva Davora Šterna, preko predsjednika SUBNOR-a Ratka Maričića pa sve do brižljivo odabranih predstavnika nacionalnih manjina. U usporedbi s blijedom SDP-ovom listom djelovao je kao All-Star tim. Na kraju je Bandić pojeo Ostojića. U provom krugu je osvojio 47% glasova nasuprot Ostojićevih 22% pa je ishod drugog kruga za dva tjedna samo formalnost. SDP je sličnu pogrešku napravio i u Istri, igrajući na kartu intelektualno nedoraslog Damira Kajina protiv dojučerašnjih partnera iz IDS-a. I prošli su jednako loše. Ako u drugom krugu SDP izgubi utrku za gradonačelnike Osijeka i Splita, bit će to početak kraja ove vlasti i samo ih još lošiji HDZ može održati u sedlu do kraja mandata. Osim što je pomeo Ostojića, Bandićeva neovisna lista je dobila samo postotak manje od SDP-ove, pa će, izgledno u koaliciji s HDZ-om, Bandić komotno vladati Zagrebom naredne četiri godine. SDP tako, dobrim dijelom zbog nepoštivanja demokratske volje unutar vlastite stranke, što silno podsjeća na davnašnji Tuđmanov loš zagrebački potez, u glavnom gradu Hrvatske nakon 13 godina postaje oporba. Analitičari su već izračunali da je na izborima za gradsku skupštinu SDP ostvario najgori rezultat od 1997. Unatoč mizernom rezultatu vlastite kandidatkinje za gradonačelnicu Margerite Mađerić od pet i pol postotaka, HDZ je sa svojih petnaest posto glasova neophodan Bandiću za sastavljanje većine u gradskoj skupštini, pa se nakon trinaest godina vraća na vlast u Zagrebu u koaliciji s Bandićem koji je 2000. bio njihov politički krvnik i nanosio im teške poraze na lokalnim izborima sve do danas. Zatvorio se jedan čudan politički krug čija je pouka kako dugoročno ipak treba poštivati demokratske odluke baze i ne smatrati birače glupljima nego što oni doista jesu.


Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.