Mucanje nije bolest niti pokazatelj inteligencije, nego poremećaj tečnosti govora koji može imati neurološku ili psihološku podlogu. Pravodobno prepoznavanje simptoma i pravilna reakcija roditelja mogu znatno pomoći djetetu.
Mucanje se često pojavljuje već u predškolskoj dobi, ali nije svako zamuckivanje znak trajnoga problema.
Važno je razlikovati prolaznu razvojnu fazu od simptoma zbog kojih je potrebno potražiti pomoć logopeda.
1. Temeljne činjenice i razbijanje mitova
Nije bolest: mucanje je poremećaj tečnosti govora, a ne bolest, pa se stoga i ne liječi kao bolest.
Inteligencija: mucanje nema nikakve veze s inteligencijom. Osobe koje mucaju imaju potpuno istu širinu inteligencije kao i ostatak populacije.
Genetika: mucanje je u visokom postotku nasljedno. Ako u obitelji postoji povijest mucanja, vjerojatnost da će se ono javiti kod djeteta iznosi oko 70 %.
Spol: poremećaj češće pogađa dječake nego djevojčice. Iako u ranoj fazi pogađa podjednako oba spola, djevojčice znatno češće same prevladaju problem.
2. Glavni uzroci mucanja
Stručnjaci razloge nastanka uglavnom dijele u dvije skupine:
- Neurološki uzroci (neurogeno mucanje): povezani su s razvojem živčanog sustava i načinom na koji mozak kontrolira govornu motoriku. Govorni centri ne surađuju usklađeno, a lijeva i desna strana mozga ne rade sinkronizirano tijekom govora. Može se javiti i nakon ozljeda mozga (npr. moždanog udara).
- Psihološki uzroci (psihogeno mucanje): uzrokovano je emocijama, stresom, anksioznošću, tremom (poput javnog nastupa) ili emocionalnim šokom i traumom. S ovim su povezani nisko samopouzdanje i loša percepcija samoga sebe.
3. Što je “fiziološko mucanje” i kako ga prepoznati?
Ono se javlja u predškolskoj dobi (često oko druge godine) kada dijete naglo usvaja velik broj riječi i ne uspijeva uskladiti tok misli s govornim aparatom. To je normalna i privremena razvojna faza.
Govor male djece također se može “poremetiti” pri velikom uzbuđenju, kada djeca na neki način izgube kontrolu nad svojim govorom.
Kako prepoznati da je riječ o bezopasnoj fazi?
Dijete ne ponavlja slog više od dva puta. Mišići lica i govornih organa nisu napeti. Dijete uopće nije svjesno svog zamuckivanja, ne boji se govora i to mu ne predstavlja problem.
4. Kada je vrijeme za posjet logopedu?
Pomoć stručnjaka treba potražiti ako primijetite sljedeće simptome:
- Dijete teško započinje rečenicu, ponavlja glasove ili produljuje slogove.
- Vidljiva je tjelesna napetost (grčenje mišića oko usana, jezika, čeljusti ili vrata).
- Prisutni su popratni tikovi poput žmirkanja ili kimanja glavom pri pokušaju izgovora.
- Dijete postaje svjesno da teško govori, zbog čega počinje izbjegavati komunikaciju i povlačiti se u sebe.
5. Metafora “sante leda” (vidljivi vs. nevidljivi simptomi)
Mucanje se u psihologiji slikovito uspoređuje sa santom leda:
10% na površini (ono što čujemo i vidimo): ponavljanje početnih glasova ili riječi (“d – d – d- dođi”, “pa, pa, pa sam išao”), produljivanje glasova (“saaaad učim”), umetanje poštapalica (“znaš”, “ovaj”), napetost lica i izbjegavanje očnog kontakta.
90% ispod površine (ono što osoba proživljava): emocionalna dimenzija – strah, sram, krivnja, anksioznost, frustracija, manjak samopouzdanja te svjesno izbjegavanje “teških” riječi ili govornih situacija.
6. Ključni savjeti za roditelje (što raditi, a što izbjegavati)
Roditeljske reakcije mogu ublažiti, ali i pogoršati problem.
Što NE raditi: nemojte djetetu govoriti “stani, udahni, polako, koncentriraj se” jer to stvara pritisak i osjećaj da je govor stvar djetetove volje. Ne kritizirajte djetetov govor, ne ispravljajte ga i ne završavajte rečenice umjesto njega. Također, izbjegavajte pretjerano zaštitnički odnos (dijete mora naučiti nositi se s okolinom).
Što RADITI: stvorite opušteno i pozitivno obiteljsko okruženje kako biste smanjili stres. Dajte djetetu dovoljno vremena da samo izgovori ono što želi. Prihvatite povremene netečnosti s toplinom i smirenošću te obvezno pratite upute logopeda.
Brojne roditelje preplavi strah kada čuju da govor njihovog djeteta nije u potpunosti tečan, te bi u takvim situacijama najbolje bilo kontaktirati stručnu osobu, logopeda, kako bi ustanovili je li njihov strah opravdan ili nije, te kako bi na najbolji mogući način pristupili djetetu tako da ni na kakav način ne pogoršaju stanje.
Mucanje naravno utječe na govornika, ali također utječe i na sugovornika, te je važno pozvati na strpljivost pri takvoj komunikaciji, kako nestrpljivost ne bi dovela do nižeg samopouzdanja kod govornika, manjka poštovanja ili osjećaja frustracije kod obje strane. Također je važno ponoviti da mucanje nije samo ono što mi kao sugovornici čujemo ili vidimo, mucanje je puno dublje stanje, čiji se tek manji dio vidi na površini.
(www.jabuka.tv | Foto: Pexels)
