KOLUMNA: Snježna tajna veza

I dok su sa prvim vijestima i priopćenjima javljali o neviđenom snježnom nevremenu koje je pogodilo cijelu državu, od tetke sam primio sms-poruku: “Što je ovo, da nije strašni sud?.” Sa smiješkom na licu, pa i malom dozom iznenađenja, znao sam da tetka time traži odgovor o ‘količini’ nevremena u mome kraju. No, opet razmislih što bih odgovorio. Naravno, odmah sam pomislio napisati neko ‘filozofsko naglabanje’, ali sam odustao. Pitanje je ipak zahtijevalo da odgovorim na pravi način. Napisao sam sljedeće: “Ma nije strašni sud, ali je opomena. Svi su zatrpani u svojim skrovištima, većina ih nigdje ne izlazi, dok se tek rijetki usude vidjeti kakvo je vani te kako su njegovi susjedi. Stoga više nalikuje ratnom stanje, negoli strašnom sudu.” Priznajem, možda sam opet malo filozofirao, no nije bilo daleko od istine.

Neviđeni snjegovi i snježne mećave su nagnale ljude da se ponašaju kao u ratu. Cijelo društvo je odjednom promijenilo svoje svakodnevne navike. Putovi su se zagubili, a sjećanja su počela voditi ulicama gradova kojima smo još jučer normalno hodali i u svojim ‘ljubimcima’ nijemo promatrali naše zastarjele zgrade, kuće i tajkunske nakarade. Naši gradovi su ostali bez žila kucavica, postali su blokirani, jedva dišući bijelom bojom. Sav luksuz pred kojim smo danonoćno trošili svoje krvavo zarađene novce više nije postojao. Bio je nezamisliv. U istoj onoj mjeri koliko su nam postale, u ova recesijska vremena, nezamislive gužve na blagajnama supermarketa ili uličnih dućana. Za kruh, mlijeko i vodu nastala je prava mala borba. U vremenu straha poneki su se usudili i podići ruku ili povisiti ton na onog pokraj sebe, s kojim smo možda još jučer pili podnevnu kavu. Do jučer smo mogli sve, a eto baš danas nismo u mogućnosti ni zajamčiti si pristojan obrok ili susjedu poželjeti dobar dan. Ovih 100-ak centimetara snijega u potpunosti je poremetilo našu svakodnevnicu i upozorilo nas da je borba ono što nas vodi kroz život. Majka priroda je još jednom potvrdila kako je veza između imati i ne imati veoma bliska. Jučer sve, danas ništa…

Sve su ovo najavili, a mi smo na to tek nijemo pogledali i zaključili da nakon vremenske prognoze vjerojatno ima neki dobar film ili serija koju ćemo s većim žarom i koncentracijom pregledavati do nekih kasnijih sati. Ionako lošim političarima i političkoj vlasti nije ni na kraj pameti bilo pripremiti raspoložive snage za ono što dolazi, tj. što je već došlo. Izgleda, da je valjalo osigurati ugodnu uredsku fotelju iz koje će, kako se obistinilo, šutke promatrati svoj ionako ispaćeni narod kako se bori u preživljavanju ovoga što ni naši stari i prastari ne pamte. I doista je tako. Ovih dana nema ni naših dičnih političkih zubara, liječnika, mesara, pravnih znalaca i državnih kriminalaca koji nas vode kroz život. Ovih dana se ne čuje njihov glas, tek jauci i bijeda iz snijegom zatrpanih i odsječenih gradova, sela i mjesta iz kojih iz dana u dan dobivamo podatke za crne kronike. Promrzli su i umiru oni od čijeg se kruha za fotelje i snažne limene kutijice otkidalo.

O ionako krivoj politici ovih dana nema vijesti. Jedina politika postaje kako izvući one koji danonoćno čame u prastarim tunelima, brdskim prijevojima i selima bez struje. Tamo gdje, ionako mali broj, ralica i strojeva ne može doprijeti. Uz miris svijeće čeka se poziv, pa makar i s Onog svijeta. Nema više Hrvat, Bošnjak, Srbin, crn, bijel, bogat, siromašan, ili kakav već drugi isprdak. Teška nepogoda čovjeka tjera da bude čovjek, dok onima na vlasti pred oči stavlja svu bijedu i nesposobnost kojom se diče dok laju na one s druge strane. U snježnom preživljavanju Mate više ne mrzi Adnana, niti je Adnanu Nenad kriv za sve. U snijegom pometenim granicama i popločanim novim pravcima oni postaju isti. Jedan drugome nosi kruh i topli čaj, prikuplja drva. Muslimanka trči poroditi Hrvaticu, dok Srpkinja s osmijehom na licu čisti ranu uvijek prljavom Romu koji je promrzao na bespućima naše ulice ili države. Pa sad vi recite je li kukavno ovo što nas pogodilo?!

Upravo iz ovih razloga mislim da je ovo ipak opomena. Opomena koja nam potvrđuje da smo u okrutnom ratu za preživljavanje na ovom vazda krvlju natapanom prostoru. Opomenuti smo da nam je ostati ovdje i živjeti zajedno. Postali smo svjesni da je i onaj koji je do jučer bio drukčiji i drugačiji baš poput nas. Snježna tajna veza je skinula okove koji su nas sputavali. Alternative nam svakako nema. Naši vođe će i dalje jesti odojke uz tople kamine, slušati kojekakve melose i trčeći juriti na motorne sanjke i prašiti po okorjelim minusima. Luksuz će nastaviti lomiti male…

Ova snježna tajna veza, kako sam je nazvao, ponovno potvrđuje da u svakoj nevolji ima i nešto dobro. Snijeg nas je bar malo zbližio i uklonio one bespotrebne razlike. U borbi za goli opstanak svi smo postali konstitutivni i ravnopravni u ovoj državi kojoj kolaps nije strana riječ. Državi koja je u kolapsu već godinama. No, i to je prolazno. Zasigurno je da će sve biti po starom kad snjegovi okopne. Vratit će se mržnja  i majorizacija, granice će se ponovno zapečatiti, dok će glave iz četverokotačnim životinja i dalje pokazivati srednjak onima s druge strane rijeke. I tako u nedogled, pa tko više izdrži. U svakom slučaju bilo je lijepo biti u ovako krasnoj i tajnoj snježnoj vezi. Svakako, sve što je lijepo kratko traje…

(Ivan Kraljević | pogled.ba)




4 komentara

  • ajde bgt sta kukate cili zivot na bogatase, nemam nista pa se ne krivim, kukate cjeli zivot, i ovo nije nikakva opomena, ovo je obicna nepogoda, samo sto mi nismo navikli, za duvnjake je metar snijega pi..in dim hahaha a vi nemorete na 20 cm hodat

    • Kena Scheider05.02.2011Hi, I’m doing like your post and I have few questions to you. Where did you find iftromanions for your blog post? In newspapers, maybe in journal or encyclopedias, or just randomly on the Internet? Please answer me .

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.